Otiš'o sam u svoju mahalsku džamiju – nije mi valj'o nijet

Piše: Nedim Gondžić

Tokom jednog od ranijih ramazana, tražeći vlastiti ritam za intenzivniji ibadet, odlučio sam svaku noć mijenjati džamiju u kojoj klanjam teraviju. 

Uz neizbježnu dilemu o čistoći vlastitog nijeta, uslijedilo je i svakodnevno uvjeravanje samog sebe da to ne činim iz radoznalosti, niti zbog potrebe da međusobno poredim teravih-imame. Sam sebi sam to potvrđivao obaveznim pohvalama svakog imama za kojim sam klanjao – u društvu na poslijeteravijskmim kahvama.

Gotovo da sam sebi stavio u obavezu prepoznavanje, a potom i prepričavanje, vrijednosti kod svakog od njih. Ne lažu kad kažu da pohvale upućene drugome (posebno iza leđa) prijaju. 

Iako je jasan razog zbog kojeg sam ih ovoliko hvalio, idealistički bih to mogao pripisati lijepom ramazanskom maniru – postač će pozitivnijim pogledom posmatrati svijet oko sebe. Odbijam pristati na repliku "Postim, pa sam nervozan". 

Ponekad mi, u ostatku godine, nedostaje to nastojanje da isticanje najboljih karakteristika onih o kojima govorimo. 

***

Plan o promjenama džamija je bio poprilično jednostavan za realizovati: uz velike sarajevske džemate, vrata su otvorile i male mahalske džamije sa softama (učenicima i studentima) kao teravih imamima... Ništa drugačije nije bilo ni u drugim mjestima gdje sam često boravio, najčešće Olovu i Tešnju.

Od velikih centralnih džamija iz čijih se mihraba čuju precizno izgovoreni harfovi i lijepo kontrolisani glasovi, preko mahalskih u kojima softe potvrđuju naučeno i(li) ambiciozno oživljavaju stare običaje, do seoskih u kojima su učeni mujezini iz centralnih džamija preuzeli imamsku dužnost. 

Prirustvo u velikim džamijama me je iznova uvjeravalo u brojnost naših džemata. Jasno mi je da na džumama uvijek tražimo mjesto više, a masovnom odazivanju na teravije sam se uvjeravao na neposrednom i praktičnom nivou. Zbog nimalo prefinjenog odnosa prema vremenu, ovdje sam teravije često klanjao na stepenicama ili na nekom skučenom prostoru kojeg bih dijelio s džematlijama sličnim sebi, barem kada je u pitanju dolazak na vrijeme. 

U mahalskim bih se obično zadržao do kraja, namaskog zikra i džematskih pozdravljanja. Međusobno poznavanje svih džematlija, interne šale, nadimci i pohvale na softin račun su poseban šarm ovih džamija. Rečenica "Od njega (softe) danas tražimo vjerske savjete." obraduje i mene kao prolaznika, a kako neće njihovog mladog ramazanskog autoriteta. 

***

Neki od tih ramazanskih susreta su zapisivani i objavljivani u medijima Islamske zajednice. Bježeći od ideje samohvalisanja, njihovo dijeljenje na društvenim mrežama mi je išaret da "lokalnim" pričama vrijedi dati prostor. 

"Pamtit ću ovo dok sam živ", napisao je ponosni babo na Facebooku uz tekst u kojem je nosilac priče njegov sin, tada učenik medrese na ramazanskoj praksi. 

Da, vrijedilo je otići u njegov džemat i pisati o tome. 

***

Vratimo se nakratko na nijet s početka teksta. U neka doba sam osjetio da sam mijenjanje džamija shvatio kao dužnost, gotovo veću od samog namaza. Ostade mi fokus na obavezi promjene džamije u odnosu na farz. 

Ne valja, morao sam prekinuti niz. Otišao sam u svoju mahalsku džamiju, onu koja je dvjestotinjak metera od zgrade u kojoj stanujem i onu u kojoj sam klanjao prvu teraviju tog ramazana. I otišao sam još nekoliko puta tog ramazana. 

(Preporod.info)