Ramazan u Atlanti: "Puno mi je srce kad vidim ovako organizovan džemat"

Piše: Muhamed Tutnić

Svaki čovjek ima svoje snove, svoja maštanja, koja su nekad ravna i jednoj bajci, ali on ipak plovi u njima, jer njegova duša na tom mjestu pronalazi smiraj. Zbog toga ih nerijetko i krijemo od svijeta kako ne bismo naišli na osudu i ismijavanje, ali ja imam potrebu da s vama danas ipak taj jedan svoj san podijelim.   

Moj san je da ramazan traje dvanaest mjeseci u godini, a ja da budem dvanaest puta u godini softa koji se pojavljuje kao nova uloga u priči jedne zajednice. Svaka od tih priča je posebna i drugačija, a softa svaki put ulazi u nju bez ideje šta ga ovaj put čeka. Sad će sigurno neko kazati šta tu ima biti posebno i drugačije – dođeš u džemat, predvodiš ibadete, družiš se sa džematlijama, klanjaš bajram-namaz i odeš kući. Eh, to može pomisliti samo onaj koji to nije doživio!

“Svaki početak je težak” kažu, međutim za softu to ipak nije slučaj. A kako bi i bio, jer te ljudi koji te prvi put u životu vide, koji nemaju ideju kakav ti karakter nosiš u sebi, dočekuju kao člana porodice. Nisi to zaslužio, nemoguće je, to je isključivo Božija blagodat koju On daje jednom mladom softi. Na početku ti daju do znanja da su tu uvijek za tebe riječima: “Ne smije ti ništa falit’”, jer znaju da tamo negdje postoje roditelji koji se brinu, jer su poslali svoje dijete daleko od kuće, među ljude koje ne poznaju. Da to ne ostaje samo na riječima osjeti se najviše u kući domaćina kod kojeg softa stanuje, a koji “pazi” softu više nego što bi to činio neko iz softine bliže rodbine.

Prema definiciji, softa je učenik na putu da postane efendija, koji u toku ramazana obavlja praksu, te se na takav način priprema da preuzme veliku odgovornost na svoja pleća. Ljudi su toga svjesni i imaju veliko razumijevanje, pa kad nekada i pogriješi u svojim dužnostima ne osuđuju ga, jer znaju da je to jedini put, put pokušaja i pogrešaka, da sutra dobiju kvalitetnog efendiju. Upravo na takav način stječe iskustvo i samopouzdanje.

A uskoro doživi i šta znači ustvari biti efendija, te da to nije samo osoba koja nas predvodi u namazu, nego mnogo više od toga. Običaj da iftari svaku noć u drugoj kući mu u tome pomaže. Svaku noć softa sluša novu životnu priču, koja nekada zna biti radosna, ali nekada i tužna.

Već tada dobije osjećaj da mu ljudi vjeruju, da imaju potrebu da sa njim podijele i ono što ih veseli, ali i ono što ih muči. U tom trenutku on spoznaje da biti efendija znači biti uz svoje džematlije.

Poseban značaj svake ramazanske prakse je odnos njega i omladine. Ta sijela od teravije do sehura su priča za sebe, priča koju je softa htio napustiti već oko ponoći, ali na nagovor omladine ostajao do sehura s njima budan, zbog čega bi se zbog pospanosti do iftara kajao, a poslije teravije ponovio isto… Na prvi pogled, to su sijela na kojima se omladina druži i zabavlja, ali je u suštini mnogo više od toga. Ono što jedan softa može prenijeti dobra na omladinu na tim sijelima, to stariji ne mogu postići svojim “vojnim” pristupom. Omladina ga poštuje i upija znanje od njega, jer ih on razumije, a što omladini često najviše i treba.

U tome svemu ne smijemo zanemariti njegov odnos s djecom. Iako tu često bude “borbi”, zbog njihove lijenosti u mektebu i “akcije” u zadnjem safu tokom teravije, ta djeca uz njega zavole ramazan i mnogo toga nauče.

Softa se toliko poveže sa džematlijama do bajrama, da s njima bajramuje kao što bajramuje sa svojom porodicom, kao da ih zna čitav život. I u tim trenucima veselja stalno sluša pitanja je li našao djevojku u džematu, pa da ga na takav način sačuvaju, a što je mnogima i pošlo za rukom. A nakon bajrama i veselja, dolazi i onaj momenat koji je sudbina svima nama, a koji nam uvijek teško pada. Dolazi momenat rastanka. Danas se rastaješ s ljudima koje prije mjesec dana nisi ni poznavao, a koji su ti danas veliki prijatelji, koje nikad nećeš zaboraviti, ali si svjestan da ih možda više nikad nećeš vidjeti, što taj momenat otežava i tebi i njima. I u tom momentu, dok grliš starije džematlije i gledaš tužne majke koje su ti svaku noć spremale ukusne iftare kao da ih spremaju svojoj djeci i dok gledaš malenu dječicu kako plaču, bude ti teško, dođe ti da pustiš suzu. Dođe ti i da ostaneš, ali se sjetiš kojim putem koračaš i da si tek na njegovom početku, da moraš dalje poći, u jednu novu priču.

Primijetili ste da ovaj članak pišem malo emotivnije, a kako i ne bih, kad se nalazim na kraju karijere jednog softe. Svjestan da je ovoj velikoj blagodati blizu kraj, imao sam viziju da je završim i na poseban način, koji će biti vrhunac karijere jednog softe, a odlazak “preko bare” mi je upravo tako zvučao. Danas se, dok ovo pišem, upravo nalazim u Sjevernoj Americi, u gradu Atlanti, u džematu Zajednica Bošnjaka Georgia, gdje obavljam svoju posljednju ramazansku praksu i gdje će me posljednji put zvati “Softa”.

Svaki dolazak u nepoznatu sredinu je izazov. E kakav je onda tek izazov otići na kraj svijeta? Veliki. Da li se kajem zbog toga? Ni najmanje!

Dolazak u Sjevernu Ameriku bih opisao kao dolazak u potpuno drugačiji svijet. Zbog toga mi je prvih dana na novom kontinentu često bila na umu Božija kur’anska naredba da putujemo po svijetu da bismo “shvatili ono što treba da shvatimo”.

Živjeti u Bosni i Hercegovini znači živjeti uz “ćejf”, raditi stvari s voljom, polahko, uživati u trenutku, znati sjesti popiti kahvu bez gledanja na sat. Iako je to život u kojem se osjećam ugodno, jer nismo otišli u krajnost brzog načina života, gdje čovjek ne zna živjeti u trenutku, u posljednje vrijeme sam sve više kritičan prema njemu, jer imam osjećaj da smo mi otišli u drugu krajnost, u kojoj ne koristimo dovoljno jednu od najvećih blagodati koju nam je Bog podario. Što je suprotno savjetima našeg Pejgambera, s.a.v.s., da iskoristimo slobodno vrijeme prije zauzetosti.

Od svakoga trebamo uzimati ono što je dobro, a svijest o vremenu je zaista i najveća osobina ove civilizacije. Koliko god to nekome zasmetalo, mogu kazati da sunnet pozitivnog odnosa prema vremenu ova civilizacija mnogo više primjenjuje nego mi.

Možda je to zato što danas muslimani dužinu nogavica i brade vide kao veći i važniji sunnet, ali sada nećemo o tome… Spomenuh ovo jer me često zaboli naša dekadencija, a danas dok posmatram novu civilizaciju, to je posebno izraženo.

Danas živim u zajednici koja živi najbrži način života. U zajednici koja ima velike ciljeve, snove, ali u zajednici koja se maksimalno bori za njih. Naravno, možemo uputiti kritiku onima kojima je materijalizam najveći cilj, međutim njihov rad im osporiti ne možemo. Ovdje je sve brzo osim jedne stvari. A to je saobraćaj. Nakon što čovjek ovdje osjeti jednu gužvu, ona u Sarajevu mu se čini smiješnom. Posljedica toga je da su ljudi jako nervozni u toj gužvi, a kako i ne bi bili, kada im prolazi nešto što toliko cijene. Iskoristih ovu pojavu za jedan pred teravijski vaz džematlijama o zikru. “Iskoristite vrijeme u gužvi učeći zikr, veliki sevapi, a lahki na jeziku.”

Dok sam stajao u jednoj takvoj gužvi posmatrao sam ljude oko sebe, ljude različitih kultura, nacija, rasa i razmišljao o tome kako njihova država dobro funkcioniše sa ovako velikim razlikama, a moja sa dosta manjim to ne može. Odgovor još nisam pronašao, ali neću odustati od traganja, zbog toga što bi taj odgovor riješio mnoge probleme moje domovine.

Osim što je američki svijet mnogo drugačiji od onog u mojoj domovini, mogu kazati da je i američki džemat mnogo drugačiji od onog u mojoj domovini. Imati džematlije koji žive stotinu kilometara udaljeni od džamije, a koji ipak dolaze u džemat, je jedna sasvim druga dimenzija džemata u odnosu na džemate u Bosni i Hercegovini. U nadi da me neko ne razumije pogrešno, mogu kazati da ovdje ljudima džemat znači mnogo više nego što je to slučaj kod nas. Oni džamiju vide kao “drugu kuću” ili kao “Bosnu u malom”. Često sam čitao teorijske definicije džemata, da je njegova glavna uloga jedinstvo muslimana, ali nigdje tu definiciju nisam doživio kao ovdje.

Nakon ratnih stradanja i dolaska u novu sredinu, Bošnjaci su u Atlanti vidjeli džemat kao vid organizacije koji može sačuvati njihov identitet. Daleko od domovine, puninu vjerskog života, bošnjačke kulture, tradicije, bosanskog jezika, naš čovjek ne može osjetiti osim u našim bošnjačkim džematima. Džemat Georgia je osnovalo, 1997. godine, trideset i sedam odgovornih Bošnjaka, sa šireg područja Atlante, uz obećanje da će u početku snositi sve troškove džemata. Nakon što je promijenio tri prostora, danas posjeduje veliki centar, koji se prostire na 2.136 kvadratnih metara.

Kada sam prvu noć došao u centar, u njegovom obilasku, iznenađen, ali ponosan, pomislih da bi se čovjek ovdje mogao i izgubiti, a što mi se naravno i desilo prvi dan u mektebu… Nakon mektepske pauze za ručak u džamijskom restoranu, jedva nađoh svoju, od deset učionica koje ovaj centar posjeduje. Prostor ovog centra je zaista velika blagodat. U njemu se nalaze mesdžid, muzej genocida, bosanska soba (muzej), sala za sastanke, velika sala za organizaciju programa, mala sala za različite sekcije, deset učionica, kuhinja sa kafeterijom, soba za omladinska druženja…, a uz sami centar i sportski tereni koje najviše koristi omladina džemata.

Na samom ulazu u centar se nalaze dva muzeja, muzej u vidu bosanske sobe, gdje su izloženi tradicionalni predmeti vezani za bošnjačku kulturu i svakodnevni život. Dok je drugi muzej, muzej genocida, odnosno soba sjećanja kojom se kroz slike, knjige i filmove čuvaju od zaborava genocid, agresija i zločini počinjeni nad našim narodom. Prvi muzej nam ukazuje na bogatstvo našeg identiteta, dok nas drugi opominje da ga moramo čuvati.

Kada je jedna zajednica sposobna steći jedan ovako veliki objekat, šta drugo očekivati od nje osim velikih aktivnosti. Džemat tokom cijele godine organizuje razne programe, kojima pokušava ispuniti potrebe džematlija. Nema nijednog važnijeg datuma iz našeg vjerskog i nacionalnog kalendara koje ovaj džemat ne obilježava. U ovoj zajednici se zna desiti da nekoliko mjeseci zaredom svaki vikend bude organizovan neki program visoke posjećenosti, a što ne bi bilo moguće bez velike angažiranosti različitih grupa koje djeluju pri džematu (hor, folklor, udruženje žena, dramska sekcija, recitatorska sekcija) kao i velikog broja volontera.

U ovoj zajednici djeluje sekcija KUD bosanski zumbuli u kojoj je uključeno preko osamdeset mladića, djevojaka i djece, s ciljem očuvanja kulture i tradicije Bošnjaka. Džematlijama je ponos vidjeti omladinu obučenu u narodnu bošnjačku nošnju dok izvode tradicionalno bosansko kolo. Kroz hor (omladinski, dječiji i hor starije mektepske djece), dramsku i recitatorsku sekciju djeca usavršavaju svoj bosanski jezik, a koji govore zahvaljujući velikim naporima njihovih roditelja u svojim domovima.

Članovi zajednice su uključeni u procese u mjestima u kojima su rođeni putem predavanja, hutbi i neformalnih druženja. Džemat kroz različite aktivnosti radi na tome da prikaže djeci i omladini koliko je važna njihova veza sa Bosnom i Hercegovinom. Koliko ovom džematu znači domovina i Zajednica, najbolje govore njihovi visoki doprinosi kroz Bejtul-mal Islamske zajednice, projekat organizovanog klanja kurbana, stipendijske fondove, pomoć povratničkim džematima… Između ostalog valja istaći da se putem Humanitarnog fonda Atlanta, koji djeluje pri džematu Zajednice Bošnjaka Georgia, trenutno stipendiraju 272 djeteta u Bosni i Hercegovini.

Jedna stvar me posebno iznenadila u ovom džematu, a to je njegov, autentični mektepski sistem. U mnogim džematima sam vodio i prisustvovao mektepskoj pouci, ali su oni svi, manje-više, imali isti sistem. Imam džemata, uz eventualnu pomoć supruge muallime ili honorarnog mujezina, vodi mekteb dva dana u sedmici, u kojima sa svakim od devet razreda radi jedan čas. Budući da vikend provedu u mektebu, od mnogih imama sam čuo da im je od svih imamskih zadataka taj najzahtjevniji.

Imajući u vidu veliku fizičku udaljenost djece od džamije, u ovom džematu nisu mogli ni pomisliti na taj klasični mektepski sistem, što će ih prinuditi da naprave svoj, a koji će se ispostaviti kao pun pogodak. U džematu Zajednica Bošnjaka Georgia se mektepska nastava održava u deset razreda, čija nastava ide paralelno u deset učionica, nedjeljom, u periodu od 10:00 do 13:30h. Između prva dva časa imaju malu pauzu, a u periodu od 11:30 do 12:30h, veliku pauzu za ručak i igru.

Ručak finansira džemat, a roditelji-volonteri pomažu oko njegove organizacije u džematskom restoranu. Učenici imaju mogućnost za igru izvan džamije, na sportskim terenima koji pripadaju džematu, a i u posebnim prostorijama za igru unutar džamije. To sve nadgleda dio volontera-roditelja, a uz njih je uvijek angažirano i jedno službeno, policijsko lice koje se brine za sigurnost djece. Nastavu, osim imama džemata i njegove supruge, muallime, izvode i svršenici mekteba, koji su u mektebu pokazali zavidne rezultate, te kao nagradu dobili povjerenje od imama da budu njegovi asistenti u mektepskoj pouci. Svaki razred ima svoj plan i program rada. Također učenici imaju priliku da usavršavaju svoje znanje na online časovima, koje izvode asistenti, a na kojima više od šezdesetero djece svakodnevno uči Kur’an u periodu između akšama i jacije. Valja spomenuti da roditelji daju poseban doprinos kroz vijeće roditelja i volonterizam. U ovom mektebu broj učenika prelazi dvije stotine i stalno se povećava.

Nakon mog prvog radnog dana u ovakvom mektepskom sistemu, prvo što mi je palo na pamet je kako bi samo bilo dobro kad bi se ovakav sistem primijenio u nekoj mjeri u mektebima u Bosni i Hercegovini, što bi zasigurno značajno povećalo rezultate. Kao glavnu prepreku za to vidim infrastrukturni problem. Moramo imati u vidu veliki doprinos našeg naroda i naše Zajednice u posljednjih trideset godina, kada je u pitanju izgradnja vjerskih objekata naših džemata, te obnova brojnih koji su uništeni u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Iz tog razloga nije bilo puno prostora da se razmišlja o pratećim prostorijama, koje nisu nužne, ali koje bi mnogo unaprijedile rad džemata.

Danas, Bogu hvala, smo završili taj proces obnove porušenih džamija, te smatram da je vrijeme za jedan novi korak, a to je gradnja pratećih objekata naših džamija, a koji će imati moderne učionice, prostorije za druženje džematlija i omladine, abdesthane, toalete... što je danas potrebno za napredniji rad džemata. Naš narod nikada nije žalio dati novac za izgradnju džamije, jer je uvijek imao visoku svijest da je džamija srce naše Zajednice, te to ne treba gledati kao prepreku.

Od samog početka pisanja o boravku u Sjevernoj Americi potenciram to da je ovdje “drugačije”, tako da je očekivano isti slučaj i sa ramazanom. U Atlanti smo ramazan dočekali uz ramazanski vozić za najmlađe i vatromet. Nakon dočeka ramazana, klanjali smo i prvu teraviju, a džamija je bila ispunjena klanjačima iako je bio radni dan, što nam jasno govori koliko su ljudi čeznuli za ramazanom. A kada je došla subota, na teraviji su i hodnici bili puni, što je ukazalo na veliku potrebu za proširenjem prostora za obavljanje namaza, a na čemu se uveliko i radi.

Nakon dugo godina ne obilazim džematlije kao softa na iftarima, jer se ovdje svaku noć organizuju džematski iftari. Najčešće svaki džematlija donosi nešto od hrane, a nekada to grupe ili pojedinci preuzmu na sebe, u želji da iskoriste ovo blagoslovljeno vrijeme za zaradu velikog sevapa. Budući da ramazan ulazi u zimski period, radnim danima je slabiji odziv na džematske iftare. Ljudi rade do kasno i ne uspijevaju stići na iste, zbog velike udaljenosti od džamije, ali zato subotom džematski restoran bude krcat. Ovaj način organizacije iftara ima ogromnu ulogu u povezivanju džematlija.

Džemat ima mnogo omladine, koja svaku noć, uz razne aktivnosti edukativnog i zabavnog karaktera, boravi do sehura u džamiji. U stonom tenisu sam dominirao, na što su već navikli od softi, dok sam u videoigri “FC 26” bivao osramoćen, a na šta smo mi softe navikle od djece rođene na zapadu.

Uvijek imam običaj kad dođem u džemat da napravim na samom početku sastanak sa omladinom i isplaniram aktivnosti, a isto sam uradio i sada. Međutim na ovom sastanku sam duži vremenski period slušao sve aktivnosti koje su isplanirali i na kojima rade i pomislio da je ovdje moja glavna uloga da uživam u tim aktivnostima, jer ova omladina drži sve pod kontrolom.

Oni snimaju potkaste, pripremaju kolokvije knjiga, razgovore o tefsiru određenih sura, omladinski iftar, program za mubarek noći, sehur fest, allnighter… Zaista su veoma odgovorni, a to je svakako produkt rada njihovog imama sa njima i povjerenja koje im je pružio, a što mu oni itekako vraćaju.

Ako pogledamo ramazanske aktivnosti u samom gradu, izdvojio bih “Sehur fest”. Na toj manifestaciji se u periodu nakon teravije do sehura nudi veliki izbor hrane, različitih tradicija, a koja okuplja veliki broj muslimanske omladine raznih naroda. Kolika je posjećenost tog eventa govori činjenica da smo čekali dva sata u redu da uđemo. Zaista je bilo lijepo vidjeti toliki broj naše omladine, kako se druži u ramazanskoj noći.

Vjerujem da ima ljudi koji su skeptični prema postojanju duha ramazana u zapadnim zemljama, međutim odgovorno tvrdim da nisu u pravu. U našem džematu je takav osjećaj kao da živimo ramazan u našoj domovini. Kada sam već ovo spomenuo važno je otkloniti još jednu skepsu prema življenju islama na zapadu. Iako mediji nekada prikazuju da muslimani nemaju dovoljno vjerske slobode, konkretno u ovoj državi svjedočim da to nije slučaj. Ovdje muslimani imaju dovoljno slobode da u duhovnoj punini žive islam. Naravno da ima izuzetaka, ali nije u redu izuzetke predstavljati kao pravilo.

Ova država poštuje prava svojih građana i ona zajednica koja ne krši njene zakone može živjeti kao njen punopravni građanin. Zbog toga našem narodu nije trebalo mnogo vremena da se prilagodi na novu sredinu. A nakon skoro trideset godina od dolaska ovdje, uspjehu Bošnjaka svjedoči veliki broj visokoobrazovanih mladih ljudi, koji su obrazovanje stekli na prestižnim univerzitetima, a koji danas rade na odgovornim pozicijama. Sami džemat iz godine u godinu bilježi veliki rast, a danas broji više od 800 porodica. Veliki broj djece u mektebu i uključenost omladine u džematske aktivnosti pokazatelj je da će, akobogda, i unučad osnivača ostati vezana za naš identitet.

Na kraju, kada sam vam približio sliku ovog džemata i njegovu sjajnu organizaciju, valja spomenuti i njegovog vođu. Nit’ ima jakog vođe bez jake zajednice, nit’ jake zajednice bez jakog vođe, a ovdje se to objedinilo. Na čelu ove zajednice se danas nalazi Senad-ef. Šehić, imam džemata i glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike, koji je ujedno i moj mentor.

Trudim se da iz dana u dan što više učim od njega, jer voditi ovako veliki džemat na visokom nivou znači veliku posvećenost. Svjedočeći na koliko samo poziva svojih džematlija odgovori u toku dana osjetio sam da je on imam kojeg džematlije imaju pored sebe, a takav efendija i treba da bude.

Najčešće pritužbe na imame koje se mogu generalno čuti su da džematlije hoće da su oni više sa njima. Mentorstvo u imamskom pozivu je veoma važna stvar, jer sva ona teorija koju učimo nas ne može pripremiti za neke situacije s kojima se imami suočavaju na terenu. To se stječe isključivo kroz iskustvo, a kada vas jedan imam drži uza se u imamskim izazovima s kojima se susreće, te nakon istih objasni svoj odgovor na njih, kao što to čini Sen-d ef., vi uz njega polako izlazite iz uloge jednog softe u ulogu efendije.

Zbog toga koristim ovu priliku da mu se zahvalim na tome, jer za jednog budućeg imama ovo mnogo znači. Imajući u vidu riječi našeg Poslanika, s.a.v.s.: “Ko nije zahvalan ljudima nije zahvalan ni Bogu”, kako se ne zahvaliti svim članovima ovog džemata, koji su me ugostili kao člana porodice. Srce mi je puno vidjeti ovako dobro organizovan džemat i samo mogu uputiti dovu Bogu dragom da ih pomogne, da istraju na ovom putu. I evo dok ovo pišem, vrijeme nikad nije brže teklo. Mom snu o ramazanskom softi polako se približava kraj i valja mi uživati u njemu dok traje, jer uskoro slijedi buđenje i prihvatanje velike časti, ali i odgovornosti, akobogda, koja se zove “efendija”.

Zahvalan sam Bogu što mi je iz svoje milosti darovao ove velike blagodati iako ih nisam zaslužio, ali sam svjestan odgovornosti koju nosim i molim Ga da mi se smiluje, pa da svoju misiju na ovom svijetu ispunim onako kako je On zadovoljan.

(Preporod.info)