Šuhra Sinanović o tri decenije tuge za ubijenim u genocidu: U mjesecu milosti bol postaje manja u dovama

Preporod.info u ramazanu želi posebnu pažnju i čast posvetiti majkama, žrtvama genocida, onima koje čuvaju sjećanja, istinu i naše dostojanstvo, onima čiji ramazani već decenijama protiču u saburu i dovama za svoje najmilije.

Zvat ćemo ih, javljati im se, poselamiti ih i razgovarati s njima. Tamo gdje budemo mogli, posjetit ćemo ih. I poslati jasnu poruku da nisu same i da nisu zaboravljene.

Danas smo se na žrtve genocida u Srebrenici, na 8.372...njih koji su ubijeni, podsjetili kroz razgovor s predsjednicom Udruženja žena "Podrinja" Bratunac, Šuhrom Sinanović.

Razgovor s njom bio je posebno emotivan, jer Šuhra danas slavi 61. rođendan.

Šuhra je samohrana majka, supruga i nana koja već tri decenije nosi bol gubitka, ali i snagu vjere. U njenim riječima ramazan nije samo mjesec posta, to je mjesec dove, sabura i trajne veze s onima koji nisu fizički tu.

Za nju, kako kaže, ramazan i Bajram nikada više ne mogu biti isti kao prije 1995. godine, kada je u padu Srebrenice izgubila 23 člana uže i šire porodice. Ubijen je i njen muž Muriz, koji je u trenutku smrti imao samo 32 godine. Šuhra je sa 29 godina ostala sama s dvoje maloljetne djece.

Ipak, život ide dalje. Djecu je, kako sama ističe, "izvela na selamet", odgojila ih da budu zdravi, čestiti i obrazovani ljudi.

Kćerka Emina imala je samo četiri godine kada je ostala bez oca. Ta praznina nikada nije popunjena. Nedostajao je zagrljaj, ruka na ramenu, očinski ponos na roditeljskom sastanku. Sin Munir je zasnovao porodicu, dobio djecu, a Šuhra danas s ponosom govori o svojim unucima, novom životu koji je izrastao iz boli.

– Moja Emina ne zna šta je očeva ljubav. Nije upamtila da joj otac spustio ruku na rame, da je zagrli. Imala je četiri godine kada je ubijen. Meni je žao što neke njene pismene vježbe iz osnovne škole nisam sačuvala. Sve je o ocu pisala. Uvijek mi je govorila: "Više volim svog babu mrtvog, nego tebe živu." Vjerovatno su to riječi iz te praznine jer ga nikada nije mogla zagrliti. Bila je odlična učenica, a nakon roditeljskih bi govorila: "Moj bi otac bio sretan da me je vidio ovakvu" – priča Šuhra, dodajući da su njena djeca završila škole i fakultete.

S ponosom govori i o sinu Muniru, unucima Aminu i Fatihu.

– Ostalo je nas troje 1995, 11. jula, kada je pala Srebrenica. Danas mogu reći da sam sretna i ponosna majka. Sada nas je, hvala dragom Allahu, šestero. Zanimljivo je da moj unuk Amin nije imao ni godinu dana kada ga je moja Emina odnijela da isprati tabute koji su išli iz Visokog, kroz Vogošću do Predsjedništva BiH, podigao je rukice u njenom naručju dok je tužna kolona prolazila. Samo mogu, uprkos tragediji, reći: "Hvala dragom Allahu". Ne mogu Mu se nazahvaljivati – kaže Šuhra.

Šuhra svaki važan trenutak dijeli sa svojim rahmetli Murizom na mezaru u Potočarima.

Kada se sin vjerio, kada se ženio, kada su se rađali unuci, odlazila je i govorila mu šta se dešava. Za nju je on i dalje prisutan, u iftarima koje priprema, u hatmama koje se uče, u dovama koje se podižu.

Prisjetila se i zajedničkih ramazana. Posebno je, kaže, bio težak taj posljednji, ratni.

– Nije se imalo šta jesti, grah, leća, riža, kukuruzno brašno, ako se imalo. Često se nije imalo ništa. Sjećam se sehura bez hrane, posta samo na vodi, odluke da se ono malo što ima ostavi djeci. Bilo je: "Šta si iftario, to si sahurio". Dok sam živa ne mogu zaboraviti 1993. godinu, 12. dan ramazana. Ispostili smo jedanaest dana, a 12. dan za sehur nismo imali šta jesti. Moj svekar, djever, jetrva i moj Muriz govorili su: "Nećemo ustajati na sehur, nemamo šta. Ono malo što imamo, ostavimo djeci." Većinom smo taj dan zapostili samo s vodom. A ja sam taj dan tako lahko postila, nisam bila gladna, osjećala sam se kao da sam pečenje jela – priča Šuhra.

To su bili ramazani gladi, ali i nevjerovatne duhovne snage.

Njena ramazanska poruka je jednostavna i snažna: "Narode, osvijestite se. Budite uz Allaha. Allah daje uputu na dobro – vi je prihvatite. Nemojte uzimati ono što nije za vas. Uzmite ono što je bolje".

U njenim riječima nema gorčine, samo sabur, zahvalnost i vjera. I možda je upravo to najveća snaga, da se, uprkos svemu, ramazanu radujemo, jer on jeste najbolji i najodabraniji mjesec u godini.

(Amina Nuhanović/Preporod.infO9