Ramazan srebreničke majke Ramize Gurdić: Moj sin da nije ubijen, bio bi hafiz...

Preporod.info u ramazanu želi posebnu pažnju i čast posvetiti majkama, žrtvama genocida, onima koje čuvaju sjećanja, istinu i naše dostojanstvo, onima čiji ramazani već decenijama protiču u saburu i dovama za svoje najmilije.

Zvat ćemo ih, javiti im se, poselamiti ih i razgovarati s njima. Tamo gdje budemo mogli, posjetiti ih. I poslati jasnu poruku da nisu same i zaboravljene.

Jer upravo su majke Srebrenice simbol sabura, dostojanstva i nepokolebljive vjere. Preživjele su nezamislivo, a nisu izgubile ni vjeru, ni dostojanstvo, ni snagu da svjedoče istinu.

Kroz druženja i razgovore s njima vidjeli smo da njihovi ramazani nisu samo mjeseci posta. To su mjeseci sjećanja. Mjeseci tišine u kojoj se doziva ime sina. Mjeseci dove na mezarju. Mjeseci u kojima iftarska sofra ima prazna mjesta koja nikada neće biti popunjena, ali će zauvijek biti poštovana.

Preporod.info daje im prostor da govore, jer njihova riječ nije samo lična priča, to je amanet generacijama. Njihovo dostojanstvo je naše ogledalo. Njihova snaga je naša obaveza. Petog dana ramazana razgovarali smo s majkom Ramizom Gurdić, kojoj su u genocidu ubijena dva sina, Mustafa i Mehrudin.

– Bili su zlatna djeca. Postili, klanjali… – kaže Ramiza na početku razgovora.

Ramiza danas posti, iako ima 73 godine.

– Imam šećer, imam štitnu, imam pritisak, ali ne mogu da ne postim. Malo žeđi, malo gladi, ali taman. Šućur Allahu – kaže Ramiza, koja posti od pete godine, kao i njena djeca.

I tada je, kaže, bježala da je ne omrse, samo da isposti svoj dan.

U njenoj kući nije se večeralo dok se ne bi klanjalo. Prvo namaz, pa dova, pa voda za iftar. Nije bilo hurmi kao danas, nego suhe šljive, ono što se imalo. Ali, kako kaže, bilo je više zadovoljstva i više jedinstva. U genocidu su joj ubijeni sinovi Mustafa i Mehrudin. Suprug joj je strijeljan u Kravici.

– Mustafa je bio 1975. godište, a Mehrudin 1977. Moj Mehrudin, da je preživio, da je prešao Srebrenicu, bio bi hafiz. Ja sam njega u Kur’an uvela. Volio je da uči. Obojica su počeli rano da poste. Iftari i ramazani koje smo doživjeli zajedno najljepša su sjećanja koja imam – kaže Ramiza.

Ističe da, iako je prošlo 30 godina, sjećanja ne blijede.

– Ja ih se uvijek sjetim, sjećanja ne blijede. Ovog ramazana, 17. marta, bit će rođendan mog Mustafe. A sedamnaestog dana ramazana, na dan Bitke na Bedru, rodila sam svoga Mehrudina. Njegovo ime sam nadjenula u snu – kazuje Ramiza.

Potom objašnjava da se sve odigralo u noći kada se u njihovoj kući, u selu, učio mevlud. Nakon ibadeta je zaspala, a kroz san je, kako navodi, čula učenje salavata i dozivanje imena. Tada joj se, prema njenom sjećanju, ukazao čovjek u zelenom odijelu koji ju je probudio i kazao da prekine s učenjem jer će se uskoro poroditi, naglasivši da će roditi sina kojem treba dati ime Mehrudin. Ime je, kaže, prihvatila upravo onako kako ga je čula u snu, te dodaje da je svoju djecu uvijek nosila s posebnim ponosom.

– I ja sam rođena u ramazanu, pa se zato i zovem Ramiza – dodaje.

Iftarska sofra bila je skromnija nego danas, ali ni u čemu se nije oskudijevalo.

– Kuhala sam za naše iftare većinom grah, pite, supu, umak, krompir s malo mesa. Danas je drugačiji iftar nego prije, ali bili smo zasitniji. Čini mi se više nego što je danas zasitan narod. Da li je to bio veći iman, ne znam. Danas ima svega, ali, Boga mi, narod nije zadovoljan. Nije više narod vezan jedan uz drugog, a to nije dobro. Nas jedinstvo treba da veže, da budemo zajednica – kaže Ramiza.

Sina Mustafu, po kojem njen unuk danas nosi ime, ukopala je 2005. godine. Mehrudina je ukopavala više puta. Još traga za dijelovima njegovog tijela – ukopan je bez glave.

– Prvi put sam Mehrudina ukopala 2007. godine, ali ga još nisam cijelog pronašla. Nisam mu našla glavu, a rodila sam ga kao lijepu lutku. Posljednji put sam ga ukopavala 2022. godine. U Kamenicama sam pronašla dio tijela do pojasa. To sam ukopala 2010. godine, a kasnije su me opet zvali pa sam ukopavala ruke i prsa. Koliko imao da imao, znam gdje mu je mezar, da mogu otići i proučiti. Oni su sa sobom odnijeli svoje učenje, znanje i djela – kaže Ramiza.

I u toj boli nema gorčine. Ima dove. Ima sabura. Ima nade.

Na hadžu je, kako kaže, dok je obavljala tavaf, osjećala kao da su joj sinovi ispred nje. Zahvalila je Allahu i obavila hadž i za njih.

Prisjeća se da su nekadašnji ramazani i teravije bili drugačiji.

– Kad bi došao softa da klanja teraviju, ako je selo bilo manje, zvali bi ga na iftar po dva puta. Ako je selo bilo veće, gdje bi bio na iftaru, tu bi i noćio. U toj kući bi se sijelilo. Vjerujte, fale mi takvi ramazani – kaže Ramiza.

Kaže da majke imaju bijele nišane.

– Ubijeni su jer su bili muslimani, jer su padali Allahu na sedždu – kaže Ramiza.

Ovaj ramazan za nju i njenu kćerku je poseban. Sinoćnji iftar bio je ispunjen emocijama. Plakala je, ali od sreće, jer je njena unuka Emina, koja u augustu puni 12 godina, stavila hidžab. Ponosna je i na unuku Esmu, koja hidžab nosi od devete godine.

– Sinoć smo za Eminu napravili veliki iftar u Bosanskoj kući. Okupilo se mnogo ljudi, djece, starijih, rodbine, oko 150 nas. Sretna sam i ponosna na svu svoju djecu – kaže Ramiza.

Njena poruka u ramazanu je jednostavna: da budemo jedinstveni, da se držimo svoje vjere, da budemo jedno uz drugo i da se volimo.

Priče poput Ramizine nisu samo podsjetnik na bol prošlosti. One su lekcija o dostojanstvu. O vjeri koja ostaje i kada je sve drugo oduzeto. O majčinskoj ljubavi koja ne prestaje ni smrću.

(Amina Nuhanović/Preporod.info)