Od petka do petka: Nedim Čirić

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 13. do 19. februara 2026. godine za čitatelje portala Preporod.info piše doc. dr. Nedim Čirić, profesor na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću.

Petak, 13. februara 2025.

U Bihać smo stigli jedan sat poslije ponoći, vraćajući se iz Sarajeva, gdje smo prethodnog dana učestvovali na okruglom stolu na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, a potom imali važne razgovore u Federalnom zavodu za statistiku o pokretanju novog studija socijalne gerontologije na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću. Umor je bio neizbježan, ali osjećaj smisla i odgovornosti jači od sna. Ima dana kada tijelo traži predah, ali savjest podsjeća na povjereni emanet.

Dan započinjem mišlju na srodnu dušu čiji glas u meni budi smirenost jaču od svakog umora. Pored toga, moj dan započinje sabah-namazom. U toj ranoj tišini, prije nego što obaveze progovore svojim zahtjevnim glasom, čovjek najjasnije čuje sebe. Jutarnja kahva pokušava nadoknaditi ono što je noć oduzela, ali prava snaga dolazi iz nijeta, iz svijesti da rad, ako je usmjeren dobru, postaje ibadet.

Na posao dolazim u osam sati, a pripreme za vanrednu sjednicu Nastavno-naučnog vijeća počinju odmah. Papiri šušte, tačke dnevnog reda traže preciznost i koncentraciju. U toj radnoj dinamici kolegica Anita Ramulić Mujkić, naš sekretar, dolazi s osmijehom koji kao da poručuje da nijedan dan nije pretežak ako ga započnemo vedrinom. Nekada je upravo takva jednostavna ljudska toplina najbolja organizacijska strategija.

Nakon sjednice uslijedio je sastanak kod dekana radi pripreme materijala za Upravni odbor, čiji sam član iz reda nastavnog osoblja. Ostatak prijepodneva protekao je u „letu“: studenti, nastavnici, dopisi, e-mailovi, konsultacije. Akademski život rijetko je linearan, više nalikuje rijeci s mnogo pritoka koje traže pažnju. U svemu tome izazov je ostati sabran, raditi predano, a ne izgubiti unutarnji mir.

Džuma-namaz u džamiji Fakulteta predvodio je raniji muftija Makić. Govorio je o važnosti pripreme za nadolazeći mubarek ramazan, podsjećajući da priprema nije samo kalendarska, nego srčana. Ramazan ne dolazi da promijeni raspored, nego da promijeni čovjeka. Džamija je bila ispunjena, a ozarena lica i stisak ruke nakon selama podsjetili su me koliko zajednica znači, posebno u vremenu ubrzanosti i naglašenog individualizma. U zajedničkom ibadetu čovjek osjeti da nije sam u svojim brigama, niti u svojim nadama.

Između ikindije i akšama završavam prikupljanje informacija za raspored ljetnog semestra 2025/2026. Administracija zna biti zahtjevna, ali i ona je dio služenja znanju. Nakon akšama zovem majku. Raspitujem se za zdravlje nje i babe, za dešavanja u Tuzli. Njeni savjeti da se čuvam hladnoće, posebno nakon nedavne viroze, imaju toplinu koju nijedna titula ne može nadomjestiti. Roditeljska briga ostaje najtiša, ali i najtrajnija škola.

Između akšama i jacije razmjenjujem poruke s bratom i prijateljima – kratki znakovi pažnje koji održavaju bliskost. U svijetu brzih poruka lako je zaboraviti dubinu odnosa, ali svaka iskrena riječ čuva mostove.

Nakon jacije, uz kahvu, završavam preostale obaveze, a potom izlazim na kratku večeru i šetnju. U hodu slažem misli za nastavak knjige koju pišem s emeritusom prof. dr. Sulejmanom Kendićem, kao svojevrsni nastavak našeg ranijeg rada. Ideje se često javljaju u pokretu, kao da misao lakše diše kada i tijelo hoda.

Noć privodim kraju uz laptop, bilježeći misli dok su još svježe. Oko pola jedan obavljam noćni zikr. U tišini se dan sabira: putovanja, sastanci, namazi, razgovori, obaveze i planovi. Umor je prisutan, ali i zahvalnost. Jer svaki dan, ma koliko bio zahtjevan, nosi priliku da budemo korisni – a korisnost je, možda, najkonkretniji oblik zahvalnosti na darovanom vremenu.

Subota, 14. februara 2025.

I kada ostajem daleko od nekih puteva, blizina srca koje me razumije čini da nijedan dan ne bude prazan. Ovog petka nisam krenuo put Tuzle, kako to obično činim vikendom da obiđem roditelje, brata i njegovu porodicu. Ostao sam u Bihaću zbog ranije planiranih obaveza na Fakultetu. Iako je zvanično neradni dan, u akademskom životu granica između radnog i slobodnog vremena često je tek formalna linija na papiru. Kada čovjek radi posao koji doživljava kao poziv, subota i ponedjeljak ponekad imaju istu težinu, ali i isti smisao.

Jutro je donijelo neuobičajeno blago februarsko vrijeme, kao tihi podsjetnik da priroda ponekad prkosi kalendaru. U takvim trenucima shvatimo da ni naš život ne mora uvijek slijediti stroge šablone. Nekada je dovoljno prihvatiti ritam koji nam je dat. Dan započinjem kahvom u ugodnom razgovoru sa prof. dr. Izetom Terzićem, a kasnije i s prof. dr. Nusretom Kepeš. Neformalni susreti često otvore teme koje u kabinetima ostanu prešućene, pogotovo o radu, o studentima, o društvu, ali i o onim malim životnim pitanjima koja nas iznutra oblikuju. Takvi razgovori nisu samo razmjena mišljenja, nego i oblik kolegijalne podrške.

Podne provodim na Ostrošcu, u ambijentu koji sam po sebi poziva na promišljanje. Stari grad, uzdignut iznad Une, podsjeća kako su generacije prije nas ostavljale trag u kamenu, a na nama je da ostavimo trag u znanju i odgoju. U društvu prof. dr. Sulejmana Topoljaka, na putu prema Velikoj Kladuši, razgovor prirodno prelazi na radne teme. Na radnom sastanku i ručku s emeritusom prof. dr. Sulejmanom Kendićem razmatramo zajedničke projekte i intenzivan rad na dvije knjige koje su obilježile protekli period. Posebno nas zaokuplja nastavak rada na knjizi o zdravstvenom odgoju i edukaciji. Takvi susreti nose posebnu težinu, u njima se prepliću iskustvo i energija, akademska odgovornost i lična posvećenost. Pisati znači svjedočiti vremenu, ali i preuzeti odgovornost za riječ koja ostaje.

Na povratku ponovo zastajem na Ostrošcu gdje dočekujem akšam. Smiraj dana, nakon razgovora, planova i puta, djeluje kao prirodna ravnoteža svemu izgovorenom. U tišini zalaska, čovjek jasnije sagleda ono što je uradio i ono što tek treba učiniti. Podsjetim se da nijedan projekt, ma koliko bio važan, ne smije zasjeniti unutarnji mir.

Uvečer se vraćam u Bihać. Nakon jacije odlazim do pekare, jednostavna želja za domaćom pitom, zeljanicom i krompirušom. U tim malim, gotovo svakodnevnim radostima krije se posebna zahvalnost. Nisu potrebne velike stvari da bi se dan završio s osjećajem topline.

U apartmanu me ponovo dočekuju obaveze koje se odnose na sumiranje predispitnih aktivnosti za studente drugog ciklusa studija. Administrativni poslovi rijetko su vidljivi, ali bez njih akademski proces ne bi imao svoju strukturu. Red i sistem, koliko god ponekad djelovali suhoparno, zapravo čuvaju dostojanstvo rada.

Kao i svake večeri, uspostavljam kontakt s roditeljima u Tuzli, raspitujući se za njihovo zdravlje i svakodnevicu. Taj razgovor, i kada je kratak, vraća osjećaj bliskosti i podsjeća da se život, bez obzira na obaveze, uvijek sabire u porodičnoj brizi, poštovanju i dovama.

Nedjelja, 15. februara 2026.

U tišini nedjeljnog jutra budim se zahvaljujući Allahu, dž. š., na vezi koja je istovremeno razgovor, oslonac i dova. Nakon sabah-namaza dopuštam sebi nešto duže spavanje nego uobičajeno. Tišina nedjeljnog jutra nosi posebnu vrstu odmora, kao da i vrijeme tog dana sporije teče. Ipak, već nakon kratkog predaha slijedi povratak obavezama.

Poslije podne-namaza slijedi unaprijed dogovorena šetnja na Plješevici s prof. dr. Sulejmanom Topoljakom. Naš cilj je izvor s kojeg sipamo vodu, ali sama šetnja ubrzo postaje važnija od odredišta. Prohladan zrak, povremene pahulje snijega i sunčevi zraci koji probijaju oblake stvaraju prizor tihe ravnoteže. Žubor planinskih potoka i cvrkut ptica podsjećaju na jednostavnost koja često nedostaje svakodnevici ispunjenoj rokovima i obavezama. Priroda, u svojoj smirenosti, vraća mjeru čovjeku i podsjeća ga da nije gospodar vremena, nego njegov prolaznik.

Hodajući kroz planinski pejzaž, razgovor spontano prelazi s tekućih obaveza na dublje teme, o znanju, strpljenju i odgovornosti koju nosi pisana riječ. Pisati znači ostaviti trag, ali i odgovarati za svaku misao koja će nekoga oblikovati. U tom smislu, naučni rad i duhovna savjest ne smiju biti razdvojeni. Znanje bez etike može biti hladno, a vjera bez znanja površna, a tek njihova povezanost daje ravnotežu.

Nakon gotovo dva sata šetnje odlazimo na zajednički ručak u restoran Lovac, nadomak Fakulteta. U ugodnoj atmosferi nastavljamo razgovore o nauci, o pisanju knjiga, ali i o životnim i vjerskim pitanjima koja nadilaze dnevne brige. Takvi susreti podsjećaju da ozbiljan rad uvijek počiva na međusobnom povjerenju i iskrenom dijalogu. Nisu samo projekti ti koji povezuju ljude, nego i zajedničke vrijednosti.

Pred ikindiju se rastajemo. Nakon namaza obavljam telefonske razgovore s roditeljima i prijateljima iz Tuzle i tuzlanske regije, s kojima se inače susrećem vikendom. I kada susret izostane, glas s druge strane linije vraća osjećaj bliskosti i kontinuiteta porodične brige. U tim kratkim razgovorima sabira se mnogo više od informacija, sabire se pažnja, briga i dova.

Ostatak dana provodim uz pisanje, rad na knjizi koju pripremam, ali i na nekoliko započetih naučnih članaka. Vrijeme teče neprimjetno, od namaza do namaza, dok se rad i tišina smjenjuju u ritmu koji umiruje. Takav raspored dana podsjeća me da se istinska produktivnost ne mjeri samo brojem napisanih stranica, nego unutarnjom jasnoćom s kojom su napisane.

Kasno navečer zatvaram laptop i dopuštam sebi kratki predah. Oko ponoći učim noćni zikir. U tišini noći misli se smiruju, a dan se sabira u jednostavnu zahvalnost. Prije sna slušam učenje sure Ja-sin jer s njom najlakše završavam dan, prepuštajući tišini ono što riječi ne mogu obuhvatiti. U tom trenutku postaje jasno da, uprkos brojnim obavezama, prava ravnoteža dolazi tek kada se rad, priroda i ibadet susretnu u istoj svijesti.

Ponedjeljak, 16. februara 2026.

Radna sedmica započinje lakše kada znam da postoji duša s kojom dijelim svaki uspjeh i svaku brigu. Dan započinjem sabah-namazom i ranijim dolaskom na Fakultet. Jutarnja tišina hodnika, prije nego što se ispune glasovima studenata, uvijek nosi poseban osjećaj sabranosti. To je vrijeme kada se dan može usmjeriti, ne samo planom obaveza, nego i nijetom da svaki posao bude urađen odgovorno i pravedno.

Prijepodne je obilježila sjednica Upravnog odbora Fakulteta, na kojoj su usvojeni strateški važni dokumenti za daljnje funkcioniranje i razvoj ustanove. Takvi trenuci podsjećaju da institucionalna stabilnost ne nastaje preko noći. Ona je rezultat dugotrajnog, često nevidljivog i strpljivog rada mnogih ljudi. Iza svake usvojene odluke stoje sati promišljanja, usklađivanja i odgovornosti prema studentima, nastavnicima i zajednici. U tim procesima čovjek nauči da je vođenje institucije prije svega služenje ideji znanja i općem dobru.

Nakon akšama telefonski kontaktiram roditelje u Tuzli. Njihova briga i savjeti ostaju najjednostavniji, ali i najdublji oblik podrške. U nekoliko rečenica stane mnogo više snage nego u dugim govorima. Taj svakodnevni razgovor podsjeti me da, uprkos svim profesionalnim ulogama, čovjek ostaje, prije svega sin i član porodice. Večer završavam uz rad na rukopisu knjige. Misli su još svježe, a tišina pomaže koncentraciji.

Utorak, 17. februara 2026.

Rođendansko jutro podsjetilo me da su godine dar, ali da je najljepši dar kada imaš nekoga s kim dijeliš misli i osjećaje. Jutro donosi nastavak ispitnih aktivnosti i radnih obaveza na Fakultetu. Susreti sa studentima, pregled radova i administrativni poslovi oblikuju ritam dana. Ispitni dani znaju biti zahtjevni, ali u njima se vidi plod višemjesečnog truda, i studentskog i nastavničkog. Između obaveza pronalazim vrijeme za pisanje i doradu tekstova koje planiram uskoro objaviti. Pisanje traži mir, ali i unutarnju jasnoću, ono je svojevrsni dijalog sa sobom.

Ovaj dan nosi i ličnu dimenziju, moj rođendan. Bez velike najave i posebne ceremonije, ali s tihom sviješću da je još jedna godina darovana. Rođendan, zapravo, nije samo podsjetnik na prolazak vremena, nego na povjereno vrijeme. Koliko smo ga ispunili smislom? Koliko smo ga podijelili s drugima? U toj misli ima i zahvalnosti i blage odgovornosti.

Tokom dana stižu poruke i pozivi, porodica, prijatelji, kolege. Svaka čestitka, ma koliko kratka, nosi toplinu i posebno je dragocjena. U tim trenucima shvatim koliko je čovjek bogat odnosima. Ljubav prema porodici, prijateljima, poslu, ali i prema životu u cjelini daje smisao svakodnevnom trudu. Bez nje bi rad postao mehanička obaveza. Čovjeku su potrebni i ozbiljnost i osmijeh, i disciplina i spontana riječ.

U razgovorima s kolegama vraćamo se planovima vezanim za razvoj novih studijskih programa i naučno-istraživački rad. Akademski proces traži kontinuitet, ono što se danas planira, rezultate donosi tek nakon vremena i strpljenja. U takvim razgovorima osjeti se zajednička briga za budućnost studenata i ustanove, ali i entuzijazam koji pokreće naprijed. A između ozbiljnih tema nađe se i poneka šala na račun "rođendanske mudrosti" jer i zabavljanje, u zdravoj mjeri, čuva ljudskost u profesionalnom okruženju.

Razmišljam kako se i radost uklapa u duhovnu ravnotežu. Nije riječ o površnoj razonodi, nego o sposobnosti da se čovjek raduje malim stvarima, razgovoru, susretu, šetnji, osmijehu. I vjera podsjeća da srce ima pravo na predah, jer samo odmorno i ispunjeno srce može iskreno voljeti i odgovorno raditi.

U večernjim satima ponovo razgovaram s roditeljima i bliskim prijateljima iz Tuzle i tuzlanske regije. Njihove čestitke imaju posebnu težinu. U tim glasovima osjeti se dova, briga i trajna podrška. Ljubav se ne mjeri kilometrima, nego pažnjom.

Srijeda, 18. februara 2026.

Sredina sedmice protekla je u ustaljenom radnom ritmu ispitnih obaveza i priprema za predstojeće aktivnosti na fakultetu. Dani ispunjeni rokovima i odgovornostima traže disciplinu, ali i strpljenje. Ispitne komisije, konsultacije i planiranje narednih koraka u radu fakulteta podsjećaju da akademski život nikada ne miruje jer on se gradi iz dana u dan, često tiho i nenametljivo.

Posebnu radost donijela je posjeta maturanata iz Bosanske Krupe, koji su boravili na Fakultetu uz želju da se upoznaju s mogućnostima studiranja i akademskim životom. U njihovim pitanjima i pogledima prepoznaje se mješavina radoznalosti i neizvjesnosti. Susreti s mladima uvijek iznova podsjećaju na svrhu obrazovanja, prenošenje znanja, ali i ohrabrenje za životni put. Nije dovoljno govoriti o studijskim programima, potrebno je prenijeti i poruku da se znanje uči radi služenja, a ne radi titule. U tim kratkim susretima osjeti se odgovornost da budemo dostojni uzora koji možda i ne primjećujemo da postajemo.

Večernji sati donose posebnu atmosferu. S nastupanjem mubarek mjeseca ramazana klanjana je prva teravija. Doček ramazana unosi smirenost i osjećaj novog duhovnog početka. Kao da se, s pojavom mlađaka, i čovjeku otvara nova stranica, prilika da preispita sebe, svoje navike i svoje namjere. Nakon dana ispunjenog obavezama, zajednički ibadet vraća unutarnju ravnotežu i podsjeća na suštinske vrijednosti vremena koje dolazi post, strpljenje, solidarnost i zahvalnost.

Teravija, sa svojim dugim redovima i smirenim učenjem Kur’ana, djeluje kao svojevrsna škola tišine. U njoj se čovjek oslobađa dnevne užurbanosti i vraća jednostavnosti. Ramazan nas uči da vrijeme nije samo raspored sastanaka i zadataka, nego prostor u kojem duša traži svoju hranu.

Kao i svake večeri, razgovaram s roditeljima. Njihove riječi o radosti nastupanja ramazana bude osjećaj zajedništva, iako smo fizički udaljeni.

Četvrtak, 19. februara 2026.

Jutarnja rutina ostaje ista, kratka tišina prije početka dana i raniji dolazak na Fakultet. Ispitne obaveze i administrativni poslovi odvijaju se ustaljenim ritmom, ali u zraku se osjeti drugačija energija. Prvi je dan posta. Već od zore dan ima posebnu boju, suzdržanost nije teret, nego svjesna odluka da se tijelo utiša kako bi duša progovorila.

Tokom prijepodneva obaveze se smjenjuju kao i obično, ali post unosi dodatnu sabranost. U takvim trenucima čovjek jasnije osjeti koliko su navike snažne, ali i koliko je snaga volje dar koji treba njegovati. Prvi dan ramazana uvijek nosi dozu ushićenja, kao da se otvara nova etapa ličnog preispitivanja.

Popodne krećem put Tuzle. Putovanje ima drugačiji smisao kada vodi prema roditeljskom domu, posebno u prvom danu posta. U mislima već unaprijed vidim sofru, jednostavnu, ali ispunjenu toplinom. Dolazak kući u ramazanskom vremenu budi uspomene na djetinjstvo, na prve postove i prve iftare.

Prvi iftar s roditeljima ove godine ima posebnu težinu. Nije u obilju hrane, nego u zajedničkoj dovi prije zalaska sunca, u hurmi i čaši vode kojom se prekida post, u tihoj zahvalnosti što smo zajedno. Ramazan najjasnije pokazuje da su blizina i porodična ljubav najveći dar. U tom trenutku shvatim da nijedno profesionalno postignuće ne može nadomjestiti toplinu roditeljskog doma.

Nakon iftara, upućujemo se na prvu teraviju ove godine u Behram-begovu medresu u Tuzli. Poseban je osjećaj klanjati teraviju u prostoru koji nosi dugu tradiciju znanja i duhovnosti. Redovi ispunjeni, učenje Kur’ana odjekuje smireno, a u srcu se javlja osjećaj pripadnosti i kontinuiteta, kao da se generacije spajaju u istom ibadetu.

Vraćam se kući ispunjen tihom radošću. Prvi dan posta završava zahvalnošću, što je put bio hairli, što je iftar podijeljen s roditeljima i što je ramazan započeo u miru, porodičnoj blizini i duhovnoj budnosti.

(Preporod.info)