Jel’ ramazan samo somun?

Piše: Maid Ibrahimović

Dočekali smo ramazan, prvu teraviju i prvi iftar. I svjedočili smo raznim programima i manifestacijama ovim povodom.

Nekako se ne mogu oteti utisku da ramazani u javnom prostoru sve češće bivaju svedeni na niz simboličkih manifestacija, dok njegova suštinska dimenzija – duhovna transformacija čovjeka – ostaje, nažalost, u drugom planu.

Takva redukcija jednog od temeljnih ibadeta je ozbiljan indikator promjene svijesti u vremenu obilježenom spektaklom, vidljivošću i društvenim performansom vjere, a sve zbog naglog razvoja i dometa sadržaja objavljenih na društvenim mrežama.

Podsjetimo se da je ramazan, u svojoj normativnoj strukturi, mjesec obaveze. Kur’anski ajet: “O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bogobojazni bili” (El-Bekare, 183) jasno uspostavlja teleološki cilj posta – takvu, odnosno duboku svijest o Bogu koja disciplinira čovjekovo ponašanje, misao i moral.

Post se, dakle, ne iscrpljuje u fizičkom sustezanju od hrane i pića, nego predstavlja proces unutrašnje regulacije: kontrolu strasti, suzbijanje ega i izgradnju moralne odgovornosti.

Post, uz iskren nijet, djeluje kao svojevrsni etički filter: uklanja naslage loših navika, umanjuje dominaciju tjelesnog nad duhovnim i vraća čovjeka njegovoj primarnoj svrsi.

U tom smislu, ramazan predstavlja intenzivirani duhovni režim koji obnavlja čovjekovu unutrašnju ravnotežu.

Posebnost ramazana  je i činjenica da je upravo u ovom mjesecu započela objava Kur’ana, pa se on svakako ne može ni razumijevati odvojeno od Kur’ana.

Ipak, savremeni društveni kontekst donosi sve više javnih dočeka ramazana, dekoracija, vatrometa, medijskih sadržaja i kolektivnih manifestacija.

Na prvi pogled, riječ je o afirmaciji vjere u javnom prostoru. Međutim, dublja analiza otkriva diskrepanciju između simboličke prisutnosti i stvarne duhovne angažiranosti. Prisustvo u haremu džamije tokom dočeka često ne prati prisustvo na jaciji i teraviji.

Emocionalni doživljaj mjeseca postoji, ali bez dosljedne praktične realizacije.

Nasuprot tome, historijsko iskustvo muslimanskih zajednica pokazuje drugačiji model religioznosti. Prethodne generacije nisu imale spektakularne dočeke, niti javne manifestacije u savremenom smislu, ali su ramazan živjele kroz disciplinu, skromnost i kontinuitet ibadeta.

Njihova “baklja Ramazana”, kako bi se slikovito kazalo, nije bila vidljiva kroz manifestacije, nego kroz karakter, strpljenje i postojanost u praksi.

Dodatni problem današnjeg ramazanskog iskustva jeste i populizacija ibadeta.

U vremenu društvenih mreža, vjerski sadržaji često postaju predmet vizualne reprezentacije – iftari, paketići, dekoracije i simboli postaju važniji od suštine posta. Time se ibadet nerijetko pretvara u društveni događaj, a ne u lični čin pokornosti Bogu. Fokus se pomjera sa unutrašnjeg preobražaja na vanjski doživljaj, sa suštine na formu.

Ramazan je, međutim, mnogo više od gastronomije, folklora i simbolike.

On je mjesec milosti, oprosta i spasa, ali pod uslovom aktivnog sudjelovanja vjernika. Hadis koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, a.s., rekao: “Ko posti ramazan vjerujući i nadajući se nagradi, bit će mu oprošteni prethodni grijesi”, jasno ukazuje da nagrada nije vezana samo za formalni post, nego za vjeru, namjeru i očekivanje Božije nagrade.

Važna dimenzija ramazana, koji pojedini nerijetko zanemare, jeste i socijalno-ekonomsko pročišćenje kroz zekat i sadekatul-fitr. Davanjem u Bejtul-mal ne ostvaruje se samo individualna pobožnost, nego i kolektivna solidarnost, čime ramazan poprima i društvenu funkciju – jačanje zajednice i briga o najugroženijima.

Stoga se postavlja ključno pitanje iz naslova: je li ramazan sveden na somun, top, vatromet i paketić?

Ako je odgovor potvrdan, onda je riječ o redukciji duboko duhovnog mjeseca na površni kulturni okvir.

Autentično razumijevanje ramazana podrazumijeva njegovu praktičnu dimenziju: dosljedan post, učenje Kur’ana, noćni namaz, sadaku, dovu i moralnu disciplinu u svakodnevnom životu.

Ukoliko iz njega izađemo isti kao što smo u njega ušli, bez vidljive promjene u karakteru, navikama i odnosu prema Bogu i ljudima, tada problem nije u ramazanu – nego u našem načinu njegovog življenja.

 (Preporod.info)