MUKARNASI NAŠE VJERE |Kad vrijeme progovori

XAE_9481 a1.jpg - MUKARNASI NAŠE VJERE |Ahmed-paša od Mostara – Ahmed BišćevićGazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, Foto: Amel Emrić

Piše: Hasan Eminović

Ramazan je te godine došao tiše nego ikad.

U Počitelju su ljudi navikli da se vrijeme ne gleda — vrijeme se sluša. Nekad davno, dok je top s Pašine tabije govorio umjesto sahata, niko nije pitao je li nastupio post ili mrs: brda su odgovarala jekom, a Neretva nosila glas dalje nego što bi ijedan glasnik mogao.

Ali već gotovo pola vijeka — muk.

Starac Ibrahim stajao je pred kućnim pragom, oslonjen na štap, gledajući prema brdu gdje je nekad stajao top. U očima mu je titralo nešto između sjećanja i straha.

– Hoće li večeras? – upita tiho, više sebe nego sina.

Sin slegnu ramenima.– Kažu… novi upravitelj nešto radi.

A onda — kao da je neko probio samo srce planine — top zagrmi.

Jednom. Pa još jednom.

Brda se razlomiše, Neretva zadrhta, a Počitelj se, kao probuđen iz dugog sna, uspravi. Vrata se otvoriše, žene uzdahnuše, muškarci pogledaše prema nebu.

– Allahu ekber… – izusti neko.

Ibrahim zaplaka.

– Nije vrijeme umrlo, sine. Samo je šutjelo.

Te noći, dok su se u Počitelju ljudi mrsili po glasu topa, daleko niz rijeku, u Mostaru, sahat-kula je pokazivala drugo vrijeme.

U njenoj hladnoj utrobi sahat je kucao po tuđem računanju — ala-franka, bez obzira na sunce, bez obzira na namaz.

Hakija je stajao ispod kule, gledajući u kazaljke koje su ravnodušno klizile.

– Nije ovo naš sahat – reče glasno. – Ovo ne zna kad je akšam, ni kad je sabah.

Oko njega se okupiše ljudi. Siromah s trošnim fesićem, mladić bez sata, žena koja je čekala da zna hoće li djecu probuditi na sehur ili ne.

– Kaduna je ovu kulu digla da nama pomogne – reče Hakija. – Ne da ukrašava varoš. Vrijeme nije ukras. Vrijeme je ibadet.

Tišina pade teža od kamena.

– Tražimo svoje – nastavi on. – Tražimo da sahat opet govori našim jezikom. Da znamo kad stati pred Boga.

I dok su u Mostaru riječi udarale u gluhi zvekir Gradske  uprave, u Počitelju je top ponovo govorio. Svaku noć. Tačno. Sigurno.

Jedan glas od baruta. Drugi — zarobljen među zupčanicima.

A ramazan je prolazio između njih, kao rijeka između obala: s jedne strane vrijeme koje služi čovjeku, s druge vrijeme koje mu je oteto.

Ipak, vjernici su znali jedno:dok god se čovjek bori da zna kad je vrijeme za namaz, vrijeme nije izgubljeno.

Jer ramazan nije samo post. Ramazan je borba da se vrijeme vrati Bogu.

Prema tekstovima objavljenim u listu Bošnjak 1891 i 1897. g.

(Preporod.info)

Podijeli:

Povezane vijesti