MUKARNASI NAŠE VJERE |Kad vrijeme progovori

^{Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, Foto: Amel Emrić}

Piše: Hasan Eminović

Ramazan je te godine došao tiše nego ikad.

U Počitelju su ljudi navikli da se vrijeme ne gleda — vrijeme se sluša. Nekad davno, dok je top s Pašine tabije govorio umjesto sahata, niko nije pitao je li nastupio post ili mrs: brda su odgovarala jekom, a Neretva nosila glas dalje nego što bi ijedan glasnik mogao.

Ali već gotovo pola vijeka — muk.

Starac Ibrahim stajao je pred kućnim pragom, oslonjen na štap, gledajući prema brdu gdje je nekad stajao top. U očima mu je titralo nešto između sjećanja i straha.

– Hoće li večeras? – upita tiho, više sebe nego sina.

Sin slegnu ramenima.– Kažu… novi upravitelj nešto radi.

A onda — kao da je neko probio samo srce planine — top zagrmi.

Jednom.Pa još jednom.

Brda se razlomiše, Neretva zadrhta, a Počitelj se, kao probuđen iz dugog sna, uspravi. Vrata se otvoriše, žene uzdahnuše, muškarci pogledaše prema nebu.

– Allahu ekber… – izusti neko.

Ibrahim zaplaka.– Nije vrijeme umrlo, sine. Samo je šutjelo.

Te noći, dok su se u Počitelju ljudi mrsili po glasu topa, daleko niz rijeku, u Mostaru, sahat-kula je pokazivala drugo vrijeme.

U njenoj hladnoj utrobi sahat je kucao po tuđem računanju — ala-franka, bez obzira na sunce, bez obzira na namaz.

Hakija je stajao ispod kule, gledajući u kazaljke koje su ravnodušno klizile.

– Nije ovo naš sahat – reče glasno. – Ovo ne zna kad je akšam, ni kad je sabah.

Oko njega se okupiše ljudi. Siromah s trošnim fesićem, mladić bez sata, žena koja je čekala da zna hoće li djecu probuditi na sehur ili ne.

– Kaduna je ovu kulu digla da nama pomogne – reče Hakija. – Ne da ukrašava varoš. Vrijeme nije ukras. Vrijeme je ibadet.

Tišina pade teža od kamena.

– Tražimo svoje – nastavi on. – Tražimo da sahat opet govori našim jezikom. Da znamo kad stati pred Boga.

I dok su u Mostaru riječi udarale u gluhi zvekir Gradske  uprave, u Počitelju je top ponovo govorio. Svaku noć. Tačno. Sigurno.

Jedan glas od baruta.Drugi — zarobljen među zupčanicima.

A ramazan je prolazio između njih, kao rijeka između obala: s jedne strane vrijeme koje služi čovjeku, s druge vrijeme koje mu je oteto.

Ipak, vjernici su znali jedno:dok god se čovjek bori da zna kad je vrijeme za namaz, vrijeme nije izgubljeno.

Jer ramazan nije samo post.Ramazan je borba da se vrijeme vrati Bogu.

 (Prema tekstovima objavljenim u listu Bošnjak 1891 i 1897. g.)

(Preporod.info)