Šta terorizam ima s islamom?

I, kao svaki put do sada u sličnim slučajevima, čuli smo brojne analize, teorije zavjere i opravdanja za stravične prizore kojim svijet sve češće svjedoči. S obzirom da se napadači u većini slučajeva, pa tako i u ova posljednja dva, dovode u vezu s idejama radikalno-nasilne interpretacije islama, nisu rijetki oni koji, obično namjerno i zbog sitnih političkih i ideološkh ciljeva, islam dovode u vezu s terorizmom.

Onda to dovodi muslimane širom svijeta u poziciju da se moraju pravdati i izvinjavati za nešto s čim nemaju nikakve veze. Naravno da to kod njih uzrokuje frustraciju i negodovanje, jer ne mogu ni zamisliti da islam kako ga oni žive može imati ikakve veze sa stravičnim zločinima koje neki čine u njegovo ime.

Stalno čujemo kako terorizam nema veze s islamom. i to je tačno. Terorizam nema veze s izvornim islamskim učenjem, ali itekako ima veze sa zloupotrebom islama i islamske tradicije zarad promocije jedne ideologije, koja bi islam, koji je za skoro dvije milijarde ljudi "milost Božija poslana čovječanstvu" ("Mi te, o Muhamede, nismo poslali osim kao milost svjetovima" - Kur'an) kidnapirao zarad političkih ciljeva male skupine samoproglašenih spasitelja muslimana.

Ti ljudi sve što čine pravdaju pravnim rješenjima nastalim u srednjovjekovim okolnostima življenja islama. Oni u svom tumačenju vjere nemaju dokaze u vjerodostojnoj islamskoj tradiciji i, ako se na nešto od toga pozivaju, onda je to izvučeno iz konteksta. Svi ajeti iz Kur'ana imaju povode objave (esbabun- nuzul), a hadisi kontekst u kojem su izrečeni (esbabul-vurud) i oni se ne mogu, iako je njihova poruka univerzalna, shvatati izvan konteksta vremena u kojem su nastali. Ajeti objavljeni u kontekstu odbrane muslimana u prvim godinama objave od nasilnih napada paganskih plemena se ne mogu primjenjivati na društva koja se grade na principima mirnog suživota, interakcije i tolerancije, poput onog modela kojeg nam je kao uzor pokazao Poslanik, a.s., gradeći medinsku zajednicu s pripadnicima različitih vjera.

'Novorođeni muslimani'

Evidentno je da ulema mora uraditi više kako bi raskrinkala ta njihova tumačenja islama, kako bi razvila kontranarativ i kroz ponovno otvaranje vrata idžtihada (procedure iznalaženja pravnih rješenja u islamskom pravu na osnovu već postojećih propisa ili izvođenja detaljnih propisa iz općih principa) islam i njegove nepromjenjive vrijednosti dovela u XXI vijek, umjesto da muslimane vraća u XI ili neki drugi vijek, na čije modele uspostave države i društva se pozivaju ekstremisti danas.

Međutim, analiza slučajeva terorističkih napada i profila pojedinaca koji ih počine ukazuje na to da je nasilna ideologija na koju se teroristi pozivaju u opravdavanju upotrebe nasilja tek pokriće za njihovo odranije antisocijalno ponašanje. To su, po pravilu, delikventi, nerijetko s kriminalnim dosijeom, ljudi koje bi se mogli okarakterizirti kao otuđene u svakom smislu te riječi.

Posebno je interesantno kako ti ljudi, naročito u evropskom kontekstu, skoro nikada ne dolaze iz tradicionalnih muslimanskih porodica u kojima se živjela vjera. U Bosni i Hercegovini i okruženju su to obično "novorođeni muslimani", odnosno oni koji su "došli tobe", nakon što su odrasli daleko od vjere, dok je većina napadača u evropskim društvima druga ili treća generacija useljenika koji dolaze iz asimiliranih porodica. Značajan broj među tim pojedincima čine i konvertiti.

Među napadačima smo doznali da ima i onih koji jedva da znaju išta o islamu i koji ni po kojem kriteriju ne samo da nisu bili "radikalni", nego s vjerom skoro da nisu imali nikakog kontakta. Za njih je opravdanje upotrebe nasilja zarad višeg cilja kojeg je nekada nudila Al-Kaida, a danas grupa Islamska država Irak i Levant, poslužilo samo kao sredstvo da iskažu svoje frustracije ličnim i društvenim životom i onim što su smatrali nepravdama koje su ih okrenule protiv njihovih porodica, zajednica, društava i država.

To ne znači da ideolozi koji su razvili tu ideologiju nisu itekako upućeni u teološke argumente, geostrateške odnose i to ne treba podcijeniti, ali izvršioci na terenu, koji se u tu mrežu ulove, obično i ne razumiju posljedice svojih postupaka i to često čine iz vlastitih ličnih frustracija i neostvarenosti. Na takve ideolozi i podstrekači (gate-keepersi) obično i računaju. Na svakom društvu je da smanji broj ranjivih i da kod njih, pogotovo mladih, izgradi "društvenu otpornost", kako ne bi podlijegali indoktrinaciji, te da iskorijeni uzroke koji vode radikalizaciji.

Dva paralelna kolosijeka

Drugim riječima, moramo se pozabaviti ideologijom kojom mladi ljudi opravdavaju nasilje, kao i drugim razlozima koji ih "guraju" ili "vuku" ka takvom ponašanju i koji ne trebaju biti zanemareni. Otuđenost, nezaposlenost, dominacija moći na globalnoj političkoj sceni nisu opravdanje za terorizam, ali jesu uzroci bez čijeg se rješavanja neće riješiti ni problem terorizma.

Najlakše je svu krivnju svaliti na islam i time zanemariti sve one druge razloge koji mlade ljude guraju u okrilje radikalnih ideologija. Na taj način se amnestiraju i svi oni koji su na lokalnom i globalnim nivou stvorili uslove u kojima terorizam buja i stalno i iznova nalazi nove regrute.

Tvrditi da u islamu ima nešto inherentno što podstiče na terorizam može samo neko ko ne zna ništa o islamu, njegovoj misli i historiji ili neko ko ne zna ništa o terorizmu. Terorizam se pravda različitim ideologijama i zloupotrebama plemenitih ideja od onih o socijalnoj pravdi, pravima radničke klase do ideja nacionalnog oslobođenja. To je valjda svima jasno.

Zato suočavanje s izazovom terorizma u svakom društvu, pa tako i u našem mora, ići kroz dva paralelna kolosijeka, kroz osporavnje ideologije i ukazivanje na njenu nastranost, ali i kroz rješavanje uzroka koji otuđene i zapostavljene pojedince gura u pravcu priključivanja takvim ideologijama.

Piše: Muhamed Jusić

(AjB)