MOJ RAMAZAN | Prof. dr. Fahira Fejzić-Čengić: Zapostite od gibeta, trača, podvala, spletki, nadmudrivanja, hvalisanja, nemoći i prepotencije, od surovosti i viška brige

U serijalu „Moj ramazan“, koji tokom ramazana objavljujemo na portalu Preporod.info, naši sagovornici govore o ovom mjesecu iz ličnog ugla, dijeleći s nama kratka, neposredna razmišljanja o tome kako ramazan oblikuje njihov svakodnevni život, navike i prioritete.

Riječ je o zapisima osoba iz različitih oblasti društva, koji ramazan opisuju onako kako ga danas žive – kroz iskustvo, sjećanje, praksu ili lični osjećaj duhovne potrebe.

Niko od njih ne tumači ramazan drugima, već ga svjedoči i dijeli s nama. Upravo u tome je vrijednost ovih kratkih odgovora koji pokazuju kako se ramazan, bez velikih riječi i teorijskih objašnjenja, prelama u stvarnim životnim okolnostima, između profesionalnih obaveza, lične discipline i odnosa prema drugima.

Danas nam o svom iskustvu ramazana govori prof.dr. Fahira Fejzić-Čengić, profesorica na Odsjeku za komunikologiju Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. 

1. Kako danas, s trenutnim životnim iskustvom, doživljavate ramazan i njegov dolazak?

Gotovo s tremom svake godine, a toliko ih je mnogo bilo u mom životu. Prosto me strah kako ću sve sustići, jer se ni ramazanom ne sklanjam od obaveza i ritma ispunjenog života. Nakon uhodavanja od dva, tri dana, bude mi hator na mene samu, što li sam opet ko dijete strahovala?...

2. Koji je prvi ramazan kojeg se živo sjećate i zašto je baš taj ostao urezan u Vašem pamćenju?

Onaj kad više majka nije "našivala" preko podne s malo hrane, a moje dječije tijelo jedva se suzdržavalo u ono vrijeme iza ikindije pa sam kao i spavala i kao nisam, sve u nekom bunilu…naime ja sam iščekivala neko čudo da se desi, ne znam tačno kakvo i koje čudo pa sam bježala od sna misleći da ću preskočiti taj najvažniji tren, to neko čudo koje odrasli posigurno znaju i kušaju, a sve to kao od djece kriju – tako sam mislila…eto zato mi je to najslađi Ramazan i nikada ga nisam zaboravljala, jer i danas danile neku tajnu udahnem, svaki dan posta…

3. Postoji li ibadet ili ramazanska praksa kojoj se posebno radujete i koja vam donosi unutrašnji mir?

Ponajviše učenje Kur’ana intenzivnije no inače, kad vježbam sve one teorijske hatme, poput hatme hizbova, Ibni Arebijeve hatme, i one jednostavne moje još mektebske korak po korak…volim više učiti Kur’an u osami, tišini, nešto me nadahne što je neopisivo u drukčijim ambijentima. A i takvi se dogode…

4. Kako uspijevate uskladiti profesionalne obaveze i ramazanske duhovne potrebe?

Iskreno, poteško…Negdje od polovine ramazana pak sve se uštima nekim neobičnim ritmovima koje inače nemam s početka, i sve mi izgleda da se stvari događaju same od sebe. Volim to tako i nazvati, pustim da otpada što visi, da se primakne što čeznutljivo se primiče, volim da uistinu mi bude žao što taj mjesec nad mjesecima odlazi…a nekad sam se starijim nanama čudila što tako što govore…- što visi nek otpada - misleći da glume…Zeman gradi zeman razgrađuje sve dođe na svoje, i meni postaje ta mudrost jako bliska…

5. Postoje li trenuci iz ramazana koji su vas godinama mijenjali – vrijednosti, pogledi, odnosi prema ljudima?

Posebno ramazanske umre su me mijenjale, a bilo je ih je desetke. Porodično i u golemom zahmetu, u trudnoćama, pri dojenjima, pri slabostima, u skoro svako godišnje doba…to je vanserijski univerzitet koji se samo u svetoj Mekki može posteći doživjeti. Sami Stvoritelj zna šta je sve lijepoga, milostivoga i snažnoga uplivalo u moju nutrinu, moju dušu, moje srce, moj um…Nezaboravno i neponovljivo, jer ništa više nije kao što je bilo, ni u Mekki ni u Sarajevu…

6. Šta u vašem domu ili porodici čini ramazansku atmosferu posebnom – običaji, zajedničke prakse, detalji?

Sve je posebno. I kuhinjske krpe su svježe, a da ostalo ne spominjem. Bakarni sahani, posuđe za topu, tepsije za kadaif, sve bude ozračeno i proljepšano. Volim svoje kućne iftare, ne volim te mondenske restoranske iftare u cipelama, mada moraju valjda i takvi postojati, jer mir i miruh doma, posebno realnog mira i spokoja su neusporedivi i sa čim drugim mahom banalnim na ovom dunjaluku.

7. Kako vidite značaj posta u savremenom životu, koji je često ubrzan, stresan i fragmentiran?

Kao veliku ličnu dramu i izlazak iz nje, kao katarzu ili pročišćenje koje se ne može drukčije postići. Niti za kraće vrijeme od jednoga mjeseca, niti se u kraće doba od petnaestak sahata posta može osjetiti Koliko smo slabašni, nemoćni i koliko Gospodara željni i muhtač mu u svakom pogledu…Mi smo sitni fakiri i muhtadži a on Svega Dostojan i Imajući Gospodar!

Naš je želudac ko naša stisnuta šaka, pesnica, natrpavamo ga ko da je golema dagara. Sad kad moramo pročistiti tu začudnu mašinu u sebi, pa to je milost nad milostima. To je mudrost i pouka. A sreća porodice koja se okupi, koja se nanovo zavoli, koja kuca jednim ritmom – to je ramazanski socijalni sahat. Budi iz gafleta, sveopćeg nemara kojem svjedočimo svakodnevno.

8. Koju poruku smatrate najvažnijom u ramazanskim noćima – sebi, svojoj porodici, zajednici?

Izdržite, ojačajte, ohrabrite se, sakupite se, šutite i upijajte. Sve dobrote Allahova poretka, sve milosti koji nam od Njega pristižu, zastanite i divite se, Subhan ga činite, On to uistinu jedini zaslužuje, sve oko nas je za Subhana…

9. Na koji način ramazan utiče na vaše razumijevanje brige prema drugima?

Na najdirektniji način. Sve što mogu I iznađem tih dana prakticiram pomagati, od ptica i golubova do macki, cuka, insana u potrebi, kuća potanjih, zajednica kojima trebamo. Ako se tad onako gladni, žedni, smalaksali ne dozovemo popravci samih sebe, ako nam srce ne zakucaju jače i bolnije – mi smo jedna propala hrpa mesa I tjelesnosti. A drugi su svi često bolji od nas.

10. Ako biste mogli izdvojiti jednu misao ili preporuku o doživljaju ramazana, šta bi to bilo?

Učinite to. Zapostite. Ali stvarno. Zapostite od svega odmaknite, od jela, pića, tjelesnosti, mobitela, društvenih mreža, zapostite od gibeta, trača, podvala, spletki, nadmudrivanja, hvalisanja, nemoći i prepotencije, od surovosti i viška brige. Povežite se sa svakim u cijelome Kosmosu on nas čeka da u istom vedrom ritmu zaigramo igru trajanja I udivljenja, ali i da ostavimo mjesta za tugu koja jednom narodu kakav je naš svakako nužno je potrebna. Tuga kao svjesnost da smo tu, sa emanetom, posebnim, i da ga ne smijemo iznevjeriti. Genocid nam je marker, naime!

Smanjiti opći konformizam!

(Preporod.info)