MOJ RAMAZAN | Numanović: Svaki ramazan u mom rodnom Novom Pazaru je poseban

Za serijal "Moj ramazan" piše Sead Numanović, glavni i odgovorni urednik portala Politički.ba. 

Svaki ramazan u mom rodnom Novom Pazaru je poseban.

Od malih nogu pamtim tu posebnu atmosferu u gradu. U zraku se osjećao dolazak nečeg posebnog, dobrog.

Kao dječačić, sjećam se i prvih iftara. I uvijek je počinjalo isto: nasmijane žene sve užurbanije trčkaraju oko šporeta, na njemu svakojake šerpe iz kojih izbijaju mirisi koji plijene dušu i putuju čaršijom, miješajući se sa sličnim.

Jedna impresivna kombinacija mira i ushićenja dominira nad Novim Pazarom.

Pišem ovo o vremenima "komunizma". Kraj 70-ih godina prošlog vijeka.

Novi Pazar je tek počeo izlaziti iz izolacije. Komunisti su vrlo oprezno počeli "otvaranje". Krenula su asfaltiranja ulica. Moja, Sopoćanska ulica, nazvana po pravoslavnom manastiru iz 13. vijeka, dva puta je asfaltirana tih godina.

Prvo su zamijenili vodovodne cijevi. I postavili asfalt. A onda se neko "sjetio" da nisu pruženi telefonski kablovi. Ulica je ponovo razrovana, postavljeni su kablovi, ali i zamijenjene bandere. I u moju kuću stigao je telefon!

"Desankcioniranje" Novog Pazara nije rezultiralo "mekšanjem" Pazaraca. Partija je sigurno dobila nove članove. Ali se ljudi nisu promijenili.

Od kad pamtim, Novi Pazar je imao neku svoju osobenost.

I islam se poštovao!

Nije se to vidjelo samo po ramazanu. Ali je u ramazanu to bilo naročito vidljivo.

Na primjer, rakiju, koju je i moj rahmetli babo jako volio, muslimani nisu pravili! To je bila hereza. Kada smo u školi saznali da otac jednog našeg druga peče rakiju, prestali smo se družiti s njim. Kada sam to ispričao majki, ona se štrecnula. Samo me pogledala i nastavila raditi šta je započela. Nekoliko dana kasnije rekla mi je da su roditelji našeg školskog druga jako siromašni i da ne smijem biti prestrog.

Tek, drug u školi nikada više nije dobio ono staro mjesto koje je imao. A ne znam da li je njegova porodica prestala s pravljenjem rakije.

U ramazanu se u Novom Pazaru, tih 70-ih godina, alkohol nije točio. Niti je za to bilo potrebe. Niko ga nije konzumirao!

Znao sam i neke notorne alkoholičare koji su u tih mjesec dana bili trijezni.

Znao sam i da u pravoslavnim dijelovima grada rade kafane i da svako može (krišom) otići tamo i napiti se ako hoće. Ali nisam čuo da se to desilo.

Pišem, dakle, o godinama koje pamtim kao simbolički izlazak iz siromaštva i izolacije.

U mom Bukrešu (kako se zove naselje gdje sam odrastao) bila je jedna pekara. I pravila se samo jedna vrsta hljeba. Veliki, okrugao, počesto tvrde donje kore. I to je to.

Ali, za ramazan je sve bilo drugačije.

Taj hljeb (koji, pogađate, nisam baš volio!) nije se pravio.

Pekar Ramiz imao je posebnu ponudu za ramazan. Najvažniji produkt su mu bile "pitice", somuni posuti ćurokotom. A kao posebne pekarske slastice pravio je sismite i ćahije.

Ramizov simit nije onaj istanbulski simit. Taj je đevrek. Ovaj simit bio je vrsta peciva koja se posebno pripremala, slatkasta i premazana jajetom. I za nas najčešće nedostižan, jer je bio "skup". Somun izgleda kao - somun. U manjem izdanju. Ali nije posut ćurokotom, već je premazan jajetom.

Ćahija je, pak, vrsta buhtle. Ili tako nešto. Pravila se od sličnog tijesta kao i simit, ali je bila bakarne boje, isto premazana jajetom.

Ipak, ništa nije moglo nadjačati miris "pitice" s ćurokotom.

I cijeli Novi Pazar je mirisao na to.

Dok su žene spremale najrazličitije jemeke, mi djeca smo trčkarala okolo nestrpljivo čekajući ezan.

"JUFTAR!!!" "JUFTAR!!!", derali smo se na sav glas trčeći po ulici da oglasimo kraj današnjeg posta.

Bilo je to nepotrebno. Razglas sa obližnje džamije bio je jači od nas.

Ali smo mi i time htjeli staviti do znanja da smo dio kolektiva. Na svoj način smo htjeli staviti do znanja svakome da je, za danas, post gotov.

U mojoj ulici Nadira je bila poznata kao vrhunska kuharica! Naučila je njena majka Nedžiba rahmetli.

I Nadira je s lahkoćom "hendlala" šerpe, lonce, tepsije, dok je Nedžiba pripomagala.

Moja je sreća bila da mi je Nadira bila prva komšinica.

Kako su mi samo ostala djeca zavidila. Nadira mi kuha!

Iftari su bili kolektivno djelo.

Najčešće bi se skupljali na avliji kod Nedžibe, svako bi donio po nešto, što je Nadira već ranije iskoordinirala i u slast bi jeli, zezali se, smijali... Pamtim prve čaše đuslije i kleke.

Đulsija je sok od ruže. Svaka kuća u mojoj ulici morala je imati barem jednu tu ružu. Za đulsiju.

A kleka? Pa to je smreka!

I koje god da je doba godine, kleke je moralo biti. A bilo je i đulsije. Najčešće.

Nakon ramazana, uslijedio je i Bajram.

U Novom Pazaru je to i tada bilo vrijeme suneta.

Dječaci su sunećeni u lokalnoj bolnici. Ona je na drugom kraju grada u odnosu na moj Bukreš.

Pamtim kao vrlo mali da sam gledao tada razdragane povorke ljudi.

Jedna scena je ostala neizbrisiva:

Na čelu duge kolone bilo je nekoliko ovnova. Imali su neko obilježje na čelu, neku boju, ne mogu se sada sjetiti je li bila plava ili crvena.

Iza ovnova koje su vodili neki ljudi išao je Mecedes. Kabriolet. Neke čudne plavo-limun boje. Mercedes!

Na zadnjem sjedištu stojao je dječak. Odjeven kao princ iz 1001 noći. Na glavi je imao kapu koja se caklila od ukrasa i pero iznad čela. Kapa je bila dominantno bijele boje, sa plavim obodima. Nosio je bijelu košulju i bijele pantalone. Preko ramena imao je plašt, optočen perjem. A u ruci je džao žezlo sa velikom plavo-bijelom kuglom na vrhu.

Dječak se đah smijao, đah gledao ljude oko sebe, nekad ne skrivajući svoje dječačko čuđenje.

Iza njega je bila nepregledna kolona automobila i ljudi. U vozilima iza bili su svirači. Muzika se slabo čula od sirena automobila.

Dijete je išlo u bolnicu na sunećenje, ispraćeno špalirom ljudi koji su mu mahali, aplaudirali... Mislim da je bio prvi sin predsjednika Komiteta. Ili tako neke tadašnje čivije!

Jedan takav dovezen je i kada sam ja bio u istoj toj bolnici, smješten u istu sobu gdje i ja, prošao sve što i ja, uključujući i dolaske najšire moguće porodice (nisam ni znao da imam toliku rodbinu!), i njemu su, kao i meni, svi zavirivali u kutiju od kocke šećera, da vide šta je doktor uradio, "koliko je ostalo", da me obavezno "podbodu" nekom doskočicom, kao i svakog drugog u sobi...

I, istine radi, miris alkohola, ne onog medicinskog, dominirao je bolnicom.

Do kraja dana niko nije bio trijezan. Osim – možda – nas djece.

Nakon suneta, banket je bio obavezan! Svirači su imali prepune ruke posla.

A kafane su ponovo počele služiti alkohol.

(Preporod.info)