Dug prema Andrásu Riedlmayeru

Piše: Hikmet Karčić

András Riedlmayer (1957–2025) bio je historičar umjetnosti i dugogodišnji stručnjak za islamsko kulturno naslijeđe Balkana.

Kao istraživač pri Harvard University (Fine Arts Library / Aga Khan Program for Islamic Architecture), sistematski je dokumentovao uništavanje džamija, biblioteka, arhiva i drugih vjerskih i kulturnih objekata u Bosni i Hercegovini tokom agresije 1992–1995.

Njegova dokumentacija predstavlja jednu od najdetaljnijih evidencija kulturocida u savremenoj Evropi.

Smrt Andrása Riedlmayera još je jedan podsjetnik na to koliko lako ovo društvo zaboravlja ljude koji su mu najviše dali. Ne zato što su bili glasni, politički podobni ili dio domaćih mreža moći, nego upravo suprotno jer su radili tiho, uporno i principijelno, često umjesto nas.

Riedlmayer je decenijama radio ono što domaće institucije nisu htjele, nisu znale ili nisu smjele: sistematski je dokumentovao uništavanje islamskog kulturnog naslijeđa u Bosni i Hercegovini. Rušenje džamija, biblioteka, arhiva i vakufskih objekata nije za njega bilo sporedna posljedica rata, nego dokaz namjere, dokaz da je cilj bio brisanje tragova jednog naroda s prostora na kojem je stoljećima živio.

Riječ je o dokumentaciji koja ostaje vjerovatno najprecizniji i najpotpuniji korpus podataka o kulturocidu nad Bošnjacima muslimanima u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Ono što je još važnije, taj rad nije ostao zatvoren u akademskim krugovima.

Kao ekspert-svjedok pred Haškim tribunalom, Riedlmayer je dao ključni doprinos dokazivanju da uništavanje vjerskih objekata nije bilo slučajno, nego plansko i sistematsko. Njegova svjedočenja pomogla su sudu da razumije širu sliku, da se genocid ne provodi samo ubistvima, nego i uništavanjem pamćenja, identiteta i prisustva.

Prošle godine planirali smo da András Riedlmayer dođe u Bosnu i Hercegovinu i održi predavanje povodom Dana džamija. Ideja je bila jednostavna: da čovjek koji je najviše uradio na dokumentovanju rušenja džamija u BiH govori upravo tog dana. Nije mogao doći. Već je bio bolestan. U poruci koju mi je tada poslao napisao je da će doći “neki drugi put”.

Taj “neki drugi put”, nažalost, nikada nije došao.

I upravo tu počinje naša odgovornost, ali i naša nelagoda. Dok je András Riedlmayer radio posao od historijskog značaja, mi smo se ponašali kao da se to nekako podrazumijeva. Nismo se zapitali kako mu se institucionalno odužiti, kako njegov rad učiniti trajnim dijelom našeg obrazovnog i memorijalnog sistema, kako mu zahvaliti dok je bio živ.

Nismo učinili gotovo ništa.

Zato je važno ovo jasno reći: András Riedlmayer je zadužio Bošnjake muslimane. Ne simbolično, nego stvarno. Njegov rad danas stoji u presudama, arhivima i naučnim studijama kao brana revizionizmu i poricanju. Bez takvih ljudi, naša borba za istinu bila bi znatno teža, a u nekim segmentima i izgubljena.

Ako već nismo imali snage ili volje da mu se odužimo na vrijeme, sada barem imamo obavezu da ga se sjetimo posthumno, ozbiljno, odgovorno i trajno. Ne još jednom deklaracijom, nego konkretnim potezima: čuvanjem i korištenjem njegovog rada, njegovim uvrštavanjem u obrazovne programe i javno pamćenje.

Jer način na koji se odnosimo prema ljudima poput Andrása Riedlmayera mnogo govori o nama. I o tome koliko smo zaista spremni braniti istinu za koju su se drugi borili i umjesto nas.

(Preporod.info)