Ubistvo Šabana Mahmutovića: Zločin koji se spominje u Hagu, ali nikada nije procesuiran

Više od tri decenije nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, sudbina i okolnosti ubistva Šabana Mahmutovića, policijskog funkcionera iz Viteza, ostaju bez sudskog epiloga.

Iako se njegovo ime i ubistvo spominju u svjedočenjima pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (ICTY), ovaj zločin nikada nije bio predmet posebne optužnice, niti je iko odgovarao pred domaćim ili međunarodnim sudovima.

Ovaj slučaj otvara niz pitanja o selektivnoj pravdi, institucionalnom zaboravu i granicama međunarodnog krivičnog prava, ali i o odgovornosti domaćih pravosudnih institucija koje su, barem formalno, imale i još uvijek imaju nadležnost da se njime bave.

Šaban Mahmutović bio je policijski službenik u Vitezu, u periodu prije i na početku agresije obavljao je funkciju zamjenika, odnosno načelnika policije, u vrijeme kada je policija u toj općini formalno još uvijek djelovala kao zajednička institucija.

Njegova pozicija, kao i činjenica da je bio Bošnjak na rukovodećem mjestu u sigurnosnim strukturama u Srednjoj Bosni, učinila ga je posebno ranjivim u periodu napada HVO-a na Armiju Republike Bosne i Hercegovine.

U ljeto i jesen 1992. godine, a naročito tokom 1993., Vitez i šira Lašvanska dolina postaju poprište sistematskih napada na bošnjačko civilno stanovništvo, institucije i kadrove. U tom kontekstu dolazi i do ubistva Šabana Mahmutovića, odmah nakon pokolja u Ahmićima.

Iako ICTY nikada nije vodio poseban predmet o njegovom ubistvu, okolnosti njegove smrti pojavljuju se u sudskim transkriptima, prije svega u predmetu Tužilac protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza. U tom postupku svjedočila je i Nusreta Mahmutović, supruga ubijenog.

U svom svjedočenju, ona govori o događajima tokom kojih je zapaljena njihova porodična kuća, o pokušaju njenog supruga da pobjegne, te o informacijama koje je kasnije dobila od svjedoka – da je Šaban Mahmutović sustignut, pretučen i ubijen.

Sudsko vijeće u Hagu ove navode nije razmatralo kao zaseban krivični slučaj, nego kao dio šireg konteksta zločina počinjenih nad Bošnjacima u Vitezu i okolini.

Važno je naglasiti: Haški tribunal je bio ograničen mandatima i strategijom procesuiranja. Fokus je bio na “najodgovornijima”, a brojni pojedinačni zločini, iako dokumentirani u svjedočenjima, ostali su izvan optužnica. Ubistvo Šabana Mahmutovića upravo je jedan od takvih slučajeva – evidentiran, ali neprocesuiran.

Međutim, nakon zatvaranja Haškog tribunala, očekivalo se da domaće pravosuđe preuzme odgovornost za predmete koji nisu dobili sudski epilog. Ali za ubistvo Šabana Mahmutovića nikada nije podignuta optužnica pred Sudom BiH ili drugim sudovima.

Za porodicu žrtve, ali i za javnost, posebno je problematično to što se radi o ubistvu visokog policijskog službenika. Ako ni takav slučaj nije dobio sudski epilog, kakvu poruku to šalje o mogućnosti pravde za “obične” civile?

Ubistvo Šabana Mahmutovića nije samo individualna tragedija jedne porodice. Ono simbolizuje širi obrazac nekažnjenih zločina, posebno u srednjoj Bosni, gdje su brojni zločini nad Bošnjacima ostali izvan sudskih presuda.

Spominjanje ovog zločina u Hagu potvrđuje da on nepoznat – naprotiv, institucionalno je zabilježen. Ono što izostaje jeste politička i pravosudna volja da se taj zapis pretvori u postupak, a postupak u presudu.

Sve dok se to ne desi, ubistvo Šabana Mahmutovića ostaje otvorena rana, ali i opomena: da pravda koja se ne traži uporno i javno, vrlo lahko postane zaboravljena.

(Nedžad Abdić/Preporod.info)