Efikasnost nauštrb kvalitete – 1. dio

Piše: Faris Suljić

Spominjao sam, ono što ja smatram i doživljavam kao neodrživi intenzitet brzine (ili suštinski efikasnosti, jer se očekuje uporedo i preciznost i odgovornost) koji se danas očekuje od individue na radnom mjestu, i koji se preslikava kao podsvjesno očekivanje u društvenoj kolektivnoj svijesti u ostalim sferama života.

Smatram potrebnim to dodatno pojasniti, jer se odigrava u svim slojevima na društvenom nivou, a smatram da ima snage da nas prevali u neodrživi modus. Ja imam tendenciju da odmjereno i staloženo obavljam zadatke fizičke prirode.

U slučaju da sam u susretu s nečim što zahtijeva odgovornost, volim da precizno i vješto obavljam zadatak. Kao takav, ja rijetko spadam u kategoriju isplativih ili efikasnih radnika koristeći današnja očekivanja kao parametar.

Budući da smo spremni kompenzirati na duši, estetici, personalnom rastu i usavršavanju, ekspertizi u djelatnostima, dobijamo ultra brze radnike, obavljače dužnosti. Nadodano na to je i broj obaveza prosječnog radnika, i dobijemo jednu pravu zamjenu za mašinu, i održivača statusa quo po kojem se produbljuje razlika između standarda života prosječnog radnika i šefova ili vlastodržaca.

To se dešava jer će svojim vratolomljivim zalaganjem radnik odraditi toliko poslova da će zamijeniti četiri ili pet osoba, što po mnogo čemu štedi vlasniku firme, jer ima jednog hamala koji ga zadužuje za jednu platu, a radi za petoro. Ovdje se ne radi o gledanju s visine na fizički rad, nego se radi o pogrešnoj prizmi kroz koju gledamo, tačnije vrednujemo ljude kao jedinke koje doprinose. Jedan čovjek kao radnik se vrednuje onda ako može raditi kao više osoba, a to je parametar u kojem ne želim, a fizički i ne mogu, da učestvujem.

Ovaj standard su po mojoj pretpostavci započeli stranci selidbom na Zapad, gdje su prihvatali da obavljaju prevelik broj zaduženja na poslovima za sitne pare, koje su bile goleme u njihovim očima i prema standardima u njihovim domovinama.

I umjesto da se propituju ogromni zalogaji šefova i aristokrata, propitujemo satnice prosječnog radnika, i sumnjičavo gledamo u njegovu sposobnost da izgubi glavu na radnom mjestu za minimalnu prosječnu platu. „Neće više niko da radi“je vjerovatno ispravnije protumačiti kao „neće niko da radi gdje nema dovoljno zaposlenih ljudi“pošto se obično očekuje od radnikove strane da, intenzivnim tempom i razbacivanjem na puno strana, učini mogućim uštede firme na troškovima isplaćivanja dovoljnog broja radnika i kompenziraju za nedovoljno unosan profit firme.

Nalik na školski sistem koji očekuje isti performans od svakog učenika prema istim mjerilima, tako i današnji poslodavci zahtijevaju isti rapidni intenzitet od svakog zaposlenika, a ni javni ni privatni sektor nije pretjerano zainteresovan za kvalitete koje čovjek na individualnoj bazi nudi, i koje uz klesanje u preciznom pravcu, mogu stvoriti genijalnost. Kao što ih i sve manje zanima kvaliteta odrađenog posla, mada, ako ih se direktno pita, očekuju savršenstvo - i ako je ikako moguće, da ga dostavi dvoje ljudi gdje realno treba sedmero.

Neobjašnjivi trend je postao da se šefovi nose idealom „ići će to lahko“, suptilno očekujući da je radnik kadar ispuniti sve vratolomije, održavajući tako sistem koji već odavno kipti. Drugi rastući ideal je da svaki novi radnik postane blagi ekspert nakon prvih nekoliko dana, i da će se adaptirati na tu poziciju tačno onako kako su je oni paušalno zamislili.

Primjerice, primjećujem da kompanije iz IT sektora nisu zainteresovane za okupljanje rado-radnih mladih tipkadžija, i da od njih prave programere i dizajnere budućnosti. Ustvari, rade suprotno od toga. Njihov budući radnik već mora koristiti njima specifične programe i jezike da bi on uopće bio relevantan za konkurse. Pošto je to malo vjerovatno, poslove dobijaju ili već dugogodišnji radnici iz drugih firmi, ili oni koji su nesvakidašnje prilagodljivi, ili oni preko veze zbog kojih će drugi više raditi.

(Islamske informativne novine Preporod)