Mrtvi internet: Zavjera koja to (više) nije

Među teže zamislivim stvarima za savremenog čovjeka je smrt interneta. Ili je bila doskoro, s obzirom da je sve češće o tome riječ u javnom prostoru, makar to neki razumijevali doslovno ili s preciznijim i dubljim uvidom o tome kako bi ta smrt zapravo mogla izgledati. Osim, ako već ne nastupa ili je, pak, nastupila, ako bismo se pozvali na “teoriju mrtvog interneta“popularisanu u drugoj polovini prethodne decenije.

U osnovi, “teorija mrtvog interneta“ističe da najveći dio sadržaja na internetu ne kreiraju ljudi, već je sintetički, usljed intenzivne automatizacije i saobraćaja koji kreiraju botovi i agenti umjetne inteligencije. U početku je ova teorija veoma brzo označena zavjerom, što je, u izvjesnom smislu, držalo podalje od dubljih uvida. Međutim, promjena digitalnog i internetskog pejzaža u proteklih deset godina je, ustvari, išla na ruku obistinjenja bazičnih postavki te teorije.

Botovi preuzimaju

Laički i površno gledajući moglo bi se činiti suludim da džinovski sistem interneta kojem se kompletan svijet okrenuo, komunikacijski, industrijski i konzumeristički, može uopšte biti na samrti u takvom kontekstu i trenutku ljudske historije. Odnosno, postavlja se i pitanje kako se uopšte može i govoriti o mrtvom internetu bez obzira na njegovu automatizaciju, koja se, svakako, može smatrati očekivanom, a, također, iza svih botova i AI agenata je u konačnici čovjek. No, bilo bi suviše pojednostavljeno i mehanički na taj način posmatrati ovaj izazov s obzirom da tako kreiran sadržaj direktno rastače osnovne ideje interneta ili digitalne komunikacije, koji suštinski zahtijevaju ljudski potpis u interakciji, potrebnu regulaciju i odgovornost.

Važno je imati na umu da farme botova postoje već dugo, bilo da je riječ o grupama ljudi koji upravljaju mnoštvom naloga, naprimjer, na društvenim mrežama i stvaranju sadržaja s konkretnim ciljevima ili automatizovanim botovima. Osim toga, bot nije nužno loša kategorija. Štaviše, automatizovani botovi se koriste u širem spektru internet prometa s ciljem poboljšanja i olakšanja komunikacije, pretrage sadržaja ili pomoći korisnicima, odnosno mnogi od njih nisu kreirani kao maliciozna sredstva. Otuda i podjela na “dobre“i “loše botove“.

“Botovi mogu imitirati ljudska ponašanja na internetu, pa biti u akciji u ono doba kada su i ljudi oponašajući njihov bioritam, targetirati ključne teme i podizati im doseg. Rezultat toga je amplifikacija algoritma pa je ciljani sadržaj mnogo vidljiviji većem broju korisnika. Takva metodika je direktno oblikovanje javnog diskursa, ma kako to vještački izgledalo. To nisu zavjere već sasvim jasne refleksije strateškog usmjerenja pojedinaca, vlada, grupa ili organizacija.

Brzi razvoj i upotreba generativnih modela umjetne inteligencije pospješila je razvoj botova, pa je utjecala i na lakše razvijanje mreža botova. Mutirali su i razmnožili se, a mogu obavljati i mnogo složenije zadatke. Tako su sve primjetniji.

Prošlogodišnji izvještaj kompanije za cyber sigurnost Imperva pokazuje da je prvi put u prethodnoj deceniji automatizirani internet sadržaj premašio ljudsku aktivnost čineći ukupno 51% prometa. Od toga, maliciozni botovi čine udio od 37%, a dobri botovi 14%. Svakako, naglašavaju da je to potaknuto brzom primjenom umjetne inteligencije i velikih jezičkih modela. Slične podatke su, zapravo, navodili i drugi godinama ranije s ciljem da potvrde “teoriju mrtvog interneta“.

Usmjeravanje narativa i javnog diskursa

Čak i ako bismo doveli u pitanje relevantnost spomenutog, druga istraživanja, opšta slika i ostala iskustva jasno iscrtavaju kurs na koji je internet postavljen. Usljed najezde botova i AI modela na udaru je ljudska autentičnost i kreativnost, a rezulat je sve intenzivnija homogenizacija sadržaja. Sve se to, posebno, odnosi na društvene mreže. Pri tome sve snažnije do izražaja dolaze upozorenja na tzv. filter mjehuriće i eho komore, gdje se korisnicima često ne nude druge tačke gledišta te su izloženi sadržaju i zajednici koji odgovaraju tek njihovim stavovima.

To je odavno tako zahvaljujući načinu na koji funkcionišu algoritmi koje u prvom planu nudi favorizirajući sadržaj. S jedne strane se kao prednost algoritama nadaje uživanje personaliziranog sadržaja, a s druge strane riječ je o spomenutim opasnostima koje oslikavaju totalnu redukciju ljudske komunikacije, šire interakcije i pojavu opšte dekontekstualizacije.

Evidentno je da možemo govoriti o paradoksu digitalnog doba koje pretpostavlja beskrajan niz prozora u svijet, ali, ipak, korisnici postaju zarobljenici jednog suviše uskog konteksta. To je sasvim pogodno tlo za juriš botova, odnosno širenje različitih narativa, a, pored ostalog, i ideologija baziranih na diskriminaciji, rasizmu, netrpeljivosti itd. Tehnički, taj prostor može osvojiti bilo ko. To mogu činiti i pojedinci i grupe, vlade u vlastitoj ili izvan svoje zemlje ili – što je posebno znakovito – digitalni giganti koji, ustvari, imaju nevjerovatan nivo monopola na tržištu.

Ova pojava postaje mnogo opasnija uviđamo li primjer bliskosti digitalnih kompanija i vlasti. U takvim slučajevima uspostavljanju mehanizama različite kontrole skoro pa ništa ne stoji na putu. Tako su na udaru i same poluge demokratskih društava. Naravno, ta potreba da se vrši djelimična ili potpuna kontrola komunikacijskih/medijskih kanala nije incidentna ni historijska ni aktelna pojava. S velikim internetskim platformama, posebno globalno popularnim društvenim mrežama, postala je samo mnogo složenija i teža za kontrolisati.

U najkraćem, sve vrste vlasti imaju potrebu za značajnim utjecajem na takvim platformama s obzirom na moć koju imaju u oblikovanju javne sfere. To su pojedinci i predviđali nakon što su društvene mreže prije petnaest godina uzele veliki zamah kazavši da će, ustvari, digitalni giganti usmjeravati i kurs demokratije. Tim tragom danas mnogo toga u društvenom i političkom životu zavisi od precizno automatiziranih botova i namještenih algoritamskih postavki.

Oni koji su razumjeli moć botova i princip algoritma, danas ne samo da lakše monetiziraju svoje usluge, plasiraju i prodaju proizvode, odnosno zarađuju na oglasnom prostoru, već dobijaju izbore, utječu na izbore u drugim zemljama, podrivaju sisteme mrskih neprijatelja, izgrađuju infrastrukturu mehke moći i popravljaju vlastiti imidž u svijetu.

Da bi to postigli, mnogo jeftinije prolaze s farmama botova. Na najednostavnijem primjeru pojašnjeno, botovi mogu imitirati ljudska ponašanja na internetu, pa biti u akciji u ono doba kada su i ljudi oponašajući njihov bioritam, targetirati ključne teme i podizati im doseg. Rezultat toga je amplifikacija algoritma pa je ciljani sadržaj mnogo vidljiviji većem broju korisnika. Takva metodika je direktno oblikovanje javnog diskursa, ma kako to vještački izgledalo. To nisu zavjere već sasvim jasne refleksije strateškog usmjerenja pojedinaca, vlada, grupa ili organizacija.

AI će pojesti samu sebe?

Najbolja ilustracija sintetičkog sadržaja koji umrtvljuje internet i drži čovjeka na distanci je preplavljenost interneta AI kreacijama. Nažalost, mnoštvo tog sadržaja su tzv. AI slopovi – besmisleni ili niskokvalitetni, generisani s ciljem prikupljanja velikog broja lajkova, komentara, dijeljenja – angažmana korisnika. Uz to, gomilaju se i sadržaji koji se nastoje predstaviti kao realistični, pa možemo vidjeti i zanimljive načine kojima su generatori pribjegli da otežaju prepoznavanje. Naprimjer, učestali su sadržaji predstavljeni kao snimke sigurnosnih i nadzornih kamera pred kućama i slično, koje su i inače slabijeg video i audio kvaliteta.

Time se pažnja korisnika skreće s detalja koji bi mogli odati da je riječ o AI sadržaju. Naravno, pažljivijim i digitalno pismenijim uvijek je lakše uočiti o čemu je riječ, ali to nije slučaj s velikim brojem prosječnih korisnika, posebno onih starijih. Ipak, nije riječ tek o uočavanju lažnog sadržaja, jer farmeri takvog sadržaja i botova, često i ne moraju ciljati da to prodaju kao istinu, jer će dobiti angažman – globalno su korisnici već svikli da pregledaju te sadržaje bez obzira što i uočavaju da su izgrađeni na AI matrici. Tako je i s gorespomenutim besmislenim sadržajima generisam putem AI – cijela planeta zna za mačka kojeg je prevarila supruga mačka, pobjegla s drugim, ostavila ga s njihovim mačićem, a oni se dalje moraju boriti kroz život. Ili, pak, za onog mačka koji nasamari kokoš pa je kasnije pojede za ručak. Sve to uz simpatično ponavljajuću muziku s tekstom: mjau, mjau... Sve je to, zapravo, i krug brainrot sadržaja (o čemu smo također pisali u Preporodu) – besmislenog, nimalo vrijednog, ali u svijetu beskrajnog skrolanja utječu na pad mentalnih kapaciteta korisnika.

Opšta najezda takvih sadržaja prisutna je na svim društvenim

“Prošlogodišnji izvještaj kompanije za cyber sigurnost Imperva pokazuje da je prvi put u prethodnoj deceniji automatizirani internet sadržaj premašio ljudsku aktivnost čineći ukupno 51% prometa. Od toga, maliciozni botovi čine udio od 37%, a dobri botovi 14%. Naglašavaju da je to potaknuto brzom primjenom umjetne inteligencije i velikih jezičkih modela.

mrežama. Nivo besmislenog i lažnog je podignut visoko, kao što je podignut i kvalitet kreiranja AI sadržaja, pa je sve teže razlikovati stvarno od lažnog. To uključuje sve formate: tekstualni, audio i video.

Činjenica je da su ljudski napor, kreativnost i originalnost minimizirani, pa i među onima koji bi prevashodno o tome trebali ponešto znati. Bez obzira na korak naredbe AI alatu pri stvaranju takvih sadržaja, to i dalje odgovara osnovnoj postavci teorije mrtvog interneta. U tome se narušava povjerenje u internet sadržaj te u mogućnosti uobičajene interakcije s drugima.

Također, ukazuje se da rast sadržaja generisanog umjetnom inteligencijom utječe direktno na razvoj budućih takvih modela. Dolazi do autofagije, jer se AI hrani podacima koje su ranije kreirali modeli AI te se podiže stepen mogućnosti pojave sve više grešaka i nedostataka. Tada se AI model ne hrani uvijek sadržajem nad kojim je bdio čovjek, koji bi iskontrolisao istinitost i kvalitet tih sadržaja. Pri tome je naglašen izostanak ljudskog potpisa, kreativnosti i autentičnosti. Samim time se mijenja koncept ljudskog intelektualnog naslijeđa, učenja, reprodukcije i produkcije znanja, a modeli AI koji bi morali poslužiti kao alati naprosto „jedu sami sebe“.

Nekadašnji decentralizirani internet kakav pamtimo u njegovim počecima postaje sve manje mjesto autentične ljudske interakcije i kreacije. Komercijalne, profiterske i ideološke strategije su ga usmjerile na svoj mlin. Uvijek je važno podsjetiti se na to, jer se to nije desilo tek s internetom, već su to sve obrasci poznati iz dalje i bliže historije.

Mehanizmi otpora

Posljednjih godina, društvene mreže nastoje implementirati alate i načine označavanja AI sadržaja, ali to, prema svemu sudeći, nije jedini niti dovoljan način suočavanja s takvim izazovima. Štaviše, samo markiranje sadržaja nastalog putem AI ne garantuje da će biti manje vidljiv na vremenskim linijama kao što, prema određenim istraživanjima, ne garantuju da će imati manje uvjerljiv efekat.

Označavanje poruka kao AI-generisanih ne smanjuje njihov uvjeravajući efekat, naziv je istraživanja koje su sproveli profesori s nekoliko američkih univerziteta i objavili u prvoj polovini prošle godine (dostupno je i online na arxiv.org). Rezultati su im pokazali da je “uvjeravajući efekat gotovo jednak kada je informacija označena kao generisana od strane stručnog AI modela, kao i kada je označena kao napisana od strane stručnjaka za javne politike ili kada uopšte nema oznaku.”

„Ovi nalazi ukazuju na to da politike obaveznog otkrivanja upotrebe AI-ja mogu imati slab ili nikakav efekat na percepciju ljudi i njihovo korištenje sadržaja označenog kao AI-generisanog”, navode oni.

Međutim, u nastavku su naglasili da politike označavanja AI generisanog sadržaja imaju cilj da pomognu korisnicima da donesu informisane odluke o “konzumiranju sadržaja ili ograničavanja širenja AI-generisanog materijala”, za šta ističu da to njihovo istraživanje ne tretira.

S početkom augusta ove godine, naprimjer, u Evropskoj uniji će stupiti na snagu i Pravila o transparentnosti Akta o umjetnoj inteligenciji EU (riječ je o prvom pravnom sveobuhvatnom okviru za umjetnu inteligenciju u cijelom svijetu). Za primjer transparentnosti su naveli da bi ljudi pri interakciji s chatbotovima trebali biti svjesni da komuniciraju sa strojem. Također, naglašeno je da „dobavljači generativne umjetne inteligencije moraju osigurati da se sadržaj generiran umjetnom inteligencijom može identificirati“, a, uz to, „određeni sadržaj stvoren umjetnom inteligencijom trebao bi biti jasno i vidljivo označen, odnosno uvjerljivi krivotvoreni sadržaj i tekst objavljen u svrhu informiranja javnosti o pitanjima od javnog interesa.“(EU Digital strategy)

Osim digitalnog i tehničkog suprotstavljanja aktivnostima tih botova, ključna je, zapravo, ljudska intervencija, koja uključuje kontinuiranu digitalnu i medijsku pismenost u skladu s brzinom razvoja generativnih modela AI. Razvijanje svijesti o kratkoročnim i dugoročnim posljedicama AI preplavljenosti te razvoj vještina prepoznavanja takvih sadržaja i aktivnosti tiču se i direktno najdubljih ljudskih strasti i navika, koje, kako svjedočimo, veoma kvalitetno podražavaju principi na kojima funkcionišu algoritmi. Osvještavanje uloge i odgovornosti koju čovjek kao proizvođač i konzument ima kritička je tačka preživljavanja interneta, a samim time – kako vidimo – i pravnih te etičkih okvira, odnosno zdravog javnog diskursa i društveno odgovornog ponašanja. To su mehanizmi otpora koje svako društvo mora usvojiti, a temelje se na konceptima koje nazivamo tradicionalnim, duboko ukorijenjenim, do sada neprevaziđenim ni u kakvoj jednačini digitalne revolucije.

Umjesto apokaliptičnih filmskih projekcija borbe robota i ljudi/ robota i robota, živimo scenario borbi i suživota s botovima te čovjekovog snalaženja u digitalnom svijetu koji je sam automatizovao. Progres, onakav kakav se prihvata – beskompromisan, prebrz, nekontrolisan, komercijaliziran, suviše sintetički – ispostavlja svoj račun. Stoga su i ključni spomenuti mehanizmi otpora, koji ponekad mogu podrazumijevati i odustajanje od svijeta interneta, ali je to, uglavnom, važeće tek na pojedinačnom nivou. Međutim, institucionalno i društveno odgovorno posmatrajući, borba za narative je jasna i nameće se kao imperativ. Upravo u taj svijet zamrlog interneta, nužno je ponovo unijeti okvire pomoću kojih je čovjek, ipak, u stanju da preživi, iskontroliše, oplemeni i kontekstualizira. To, dakle, neće biti moguće tek tehničkom otpornošću. Stoga, neophodan je angažman onih koji promiču ulogu i odgovornost čovjeka, odnosno onih koji nisu direktno opterećeni globalnim bespoštednim nadmetanjma u razvoju digitalnih alata. Među njima su, naprimjer humanisti, a, svakako, i religijske zajednice.

Primjer vrijedan pažnje u posljednje vrijeme je devetomjesečni edukativni projekat “AI i medijska pismenost za budućnost”, čija implementacija je već započeta, a planiran je da se realizuje u svih sedam medresa u Bosni i Hercegovini, s ciljem jačanja medijske pismenosti, kritičkog mišljenja i odgovorne upotrebe umjetne inteligencije u digitalnom okruženju. Projekat realizuje Rijaset Islamske zajednice u BiH s Evropskom unijom i Evropskom službom za vanjsko djelovanje.

Također, ono što se čini i vrednijim primjerom za ovaj članak je tekst iz prethodnog broja Preporoda o temi misije Islamske zajednice i umjetne inteligencije. Autor Elvedin Subašić poziva Islamsku zajednicu na „važnu ili nužnu reakciju“kroz digitalizaciju naučne, kulturne i historijske građe za internet, koja će biti dostupna i referentna tačka za generativne modele umjetne inteligencije. Zapravo, takva aktivnost bi označila konkretnu i živu intervenciju s akcentom na težnju za autentičnim u svijetu interneta prepravljenog mrtvilom koji nastaje uslijed malignih utjecaja te besmislenog sadržaja. Religijska zajednica poput Islamske zajednice imaju prostora, potrebe i obaveze za takav manevar više negoli mnogi drugi pojedinci i ustanove, ne samo s ciljem upotpunjenja svoje misije, već učešća u izgradnji opšte otpornosti na opasne narative i dekadentne pojave diljem geografije digitalnog prostora.

(Hasan Hasić/Islamske informativne novine Preporod)