Pustite nas konačno da ostarimo

Piše: Zineta Subasić

„Pustite nas konačno da ostarimo.“

Rečenica izgovorena tiho, ali s težinom cijele jedne historije, ostala je da lebdi u prostoru i nakon što je književna večer formalno završena.

U okviru ženskog udruženja IN SANA, Western Balkan Women Association e.V., sa sjedištem u Njemačkoj, koje okuplja žene Balkana u dijaspori s ciljem obrazovanja, međusobne podrške te očuvanja duhovnog i kulturnog identiteta, u „Kutku knjige“ imali smo priliku ugostiti dr Aminu Šiljak-Jesenković, prevoditeljicu romana "Tuđine i domovina", autora Halila Ibrahima Iskija.

Večer je protekla u izuzetno toploj, koncentriranoj i dostojanstvenoj atmosferi. Amina Šiljak-Jesenković nas je, svojim smirenim glasom, znanjem i izraženim pripovjedačkim darom, vodila kroz slojevitu strukturu romana, otvarajući simbolička polja teksta i pomažući da se jasnije razumiju likovi, njihovi unutarnji lomovi i historijski konteksti u kojima su oblikovani.

Roman se pred nama otvarao ne samo kao književno djelo, nego kao živo svjedočanstvo o Bosni i Hercegovini, o njenim stanovnicima, o dugim i ponavljanim iskustvima raseljavanja, migracija i nedovršenih povrataka.

Posebna vrijednost romana Tuđine i domovina ogleda se u činjenici da dolazi iz pera autora koji nije Bosanac, ali Bosnu čita s dubokim poštovanjem, osjetljivošću i razumijevanjem.

Upravo ta „vanjska“ perspektiva dodatno osvjetljava kontinuitet historijskih trauma koje, nažalost, nisu ostale u prošlosti, nego se u izmijenjenim oblicima nastavljaju i danas. U razgovoru se spontano iskristalizirala zajednička misao: da je možda došlo vrijeme da se Bošnjaci počnu vraćati, ne nužno samo fizički, nego i misaono, duhovno i kulturno, obogaćeni iskustvima iz izgnanstava i migracijskih putovanja.

Značajan dio večeri bio je posvećen ženskom iskustvu i ženskom pisanju. Kroz lik Munevere jasno se pokazuje koliko je žensko opažanje precizno, duboko i sposobno da prenese bol, gubitak i preživljavanje bez potrebe za velikim riječima.

U tom kontekstu upućen je snažan apel ženama da pišu, da govore i pripovijedaju bez straha od forme, bez ustručavanja pred „nečistim“ jezikom, pa čak i miješajući bosanski i njemački. Težište nije na jezičkoj ispravnosti, nego na istinitosti iskustva i emocije, na otpuštanju svega onoga što nas potiho usporava, zatvara, a ponekad, nažalost, i guši.

Ova tema posebno je važna u dijaspori, gdje mnoge žene u svakodnevnom životu sve rjeđe govore bosanski jezik. Kako se jezik povlači, tako se polahko gubi i veza s domovinom, s kolektivnim pamćenjem i sa sobom. Čitanje, naročito čitanje na maternjem jeziku, trebalo bi postati čin otpora zaboravu i tihi oblik povratka vlastitim korijenima.

U tom smislu dr Amina je vješto integrirala lik Hasanaginice kao jedno od najsnažnijih svjedočanstava šutnje bosanskohercegovačke žene – šutnje koja nije praznina, nego prostor sabranog bola, dostojanstva i neizgovorenog otpora. Hasanaginica u ovom kontekstu simbolizira, usuđujem se reći, usud žene bosanskohercegovačkog mentaliteta: žene koja se snaži na manjku komunikacije u porodici i društvu, ali istovremeno postaje žrtva vlastitih neizgovorenih emocija. Ona sve više podsjeća na nevidljivost žene u kući čije temelje upravo ona drži.

Večer, na kraju, nije završila pozivom na dodatno osnaživanje u već poznatom i često potrošenom smislu, nego pozivom na dopuštenje slabosti, na vraćanje ženstvenosti i priznavanje vlastite ranjivosti.

Pred rečenicom „Pustite nas konačno da ostarimo“ otvara se i širi dublji historijski kontekst. Kroz bosanskohercegovačku prošlost provukli su se brojni genocidi i nasilni prekidi života, zbog kojih prirodna starost gotovo da postaje privilegija, a ne pravo. U tom svjetlu, ova rečenica ne zvuči kao umor niti rezignacija, nego kao tih, ali odlučan zahtjev za pravom na cjelovit život – život koji ima svoj početak, trajanje i dostojanstven kraj.

IN SANA kao udruženje, kroz ovakve susrete, potvrđuje koliko su književnost, razgovor i zajedništvo važni prostori susreta, prepoznavanja, iscjeljenja i tihe istine i koliko nam je takvih večeri, upravo ovakvih, i dalje potrebno.

Dr Amina Šiljak-Jesenković rođena je u Sarajevu, gdje je završila cjelokupno obrazovanje, uključujući doktorat. Turkologinja, književna prevoditeljica i naučna savjetnica u Orijentalnom institutu UNSA, u svom radu posebno se bavi književnom teorijom i primijenjenom lingvistikom. Njeno profesionalno i intelektualno djelovanje neraskidivo je povezano s promišljanjem identiteta, duhovnosti i odgovornosti prema jeziku i kulturi.

(Preporod.info)