Rahela Džidić: BiH, a posebno Sarajevo, mjesto su susreta vjera, kultura i tradicija u toleranciji, a ne u sukobu

Prije nekoliko dana Jevrejska zajednica u BiH obilježila je Međunarodni dan Holokausta, uz poruku da se o zlo mora učiti, kako se ono ne bi ponovilo.

Prilikom prigodnog programa prisutnima se obratila i predsjednica Jevrejske općine Sarajevo Rahela Džidić, koja je ocijenila kako ovaj događa predstavlja, ne samo dan tuge, nego i dan suočavanja s prošlošću i dan pitanja kakvo društvo želimo graditi.

Podsjetila je da Jevrejska zajednica u Bosni i Hercegovini, i Jevrejska općina Sarajevo kao najstarija, postoje više od 460 godina.

– Od tada do Drugog svjetskog rata, Jevreji su, zajedno sa svojim komšijama svih vjera, gradili gradove, razvijali zanate, trgovinu, industriju, školstvo, kulturu, sport i humanitarni rad. Sarajevo i Bosna i Hercegovina oblikovani su doprinosom svih svojih zajednica, a jevrejska zajednica bila je njihov neodvojivi dio – kazala je.

Istaknula je da na teritoriji BiH nikada do Holokausta nisu bili progoni Jevreja.

– Naprotiv, naša zajednica slavi sarajevski Purim kada su muslimanski uglednici spasili rabina i viđenije Jevreje koje je progonio Ruzdi-paša. BiH, a posebno Sarajevo, bili su mjesto susreta vjera, kultura i tradicija u toleranciji, a ne u sukobu – naglasila je Džidić.

Prema njenoj ocjeni, Holokaust je tu višestoljetnu prisutnost Jevreja na ovom tlu gotovo izbrisao.

– Nije uništen samo narod – uništeni su arhivi, sinagoge, škole, fabrike, prodavnice, društvene i kulturne organizacije, sportska udruženja i mala porodična preduzeća i privatna imovina porodica. Moje ime Rahela sam dobila po svojoj tiji (tetki), jednoj divnoj sefardskoj djevojci koja je sa 16 godina, zajedno sa još 50-ak članova porodice Levi nestala u Jasenovcu u mahnitanju Holokausta, i zaista ga s čašću nosim. Ja je nisam imala priliku upoznati, za njen se grob ne zna, njen život nije zabilježen u knjigama jer su izgorjele, ali ostavio je trag u generacijama poslije nje. Ako ja ne prenesem ono što ja znam, ako svako od nas ne sačuva djelić tog sjećanja, ti životi – bogati, složeni i važni – izgubtiće se u tišini – kazala je Džidić.

Kada je Bosna i Hercegovina podijeljena na njemačku i italijansku okupacionu zonu, mnogi su pokušavali da se domognu italijanske zone, vjerujući da će tamo biti pošteđeni najgoreg.

– Neki, poput mog djeda i njegove porodice, nisu htjeli bježati. Sa još uvijek neobilježenih sabirnih mjesta ljudi su odvođeni u stočnim vagonima i kamionima. Mnogi su ubijeni prije nego što su i stigli do logora. Moj deda Cadik, koji se nije htio odvojiti od svoje žene i kćeri, ubijen je na licu mjesta, pred očima svojih najmilijih. Moja nona Ančika, tetke Rahela i Seka, su posljednji put su viđene u Jasenovcu 1942. godine. Njihov trag se tamo gubi, kao i tragovi miliona drugih u drugim logorima širom svijeta. Svaki preživjeli u ovoj sali, ali još više svaka porodica naših članova osjeća tu prazninu, traumu i bol. Osjeća i veliku obavezu prema više od 10,500 jevreja BiH i svih žrtava od kojih su nestale cijele porodice da ne dozvoli da se ovaj strašni zločin ikada zaboravi – poručila je Džidić.

Posebno je akcentirala da je važno reći da je u tim najmračnijim vremenima bilo i onih koji su se suprotstavili zlu.

– Sarajevska ulema je 1941. godine javno protestovala protiv progona Jevreja, Srba i Roma, mada je, nažalost, kasnije bilo suprotnih uticaja. Više od 50 pravednika među narodima – ljudi koji su rizikovali vlastite živote da spase Jevreje, dr. Derviš Korkut, koji je spasio našu Hagadu, naša draga teta Zejneba Hardaga, sve su to imena koja s ponosom nosimo u kolektivnom pamćenju. Oni su svijetli primjer da izbor uvijek postoji – navela je.

Prema njenim riječima, prije Drugog svjetskog rata više od 45 posto zgrada i objekata u Sarajevu bilo je u jevrejskom vlasništvu.

Procentualno, gotovo 85 posto Jevreja Bosne i Hercegovine nestalo je u Holokaustu.

– To je demografsko, kulturno i moralno razaranje čije posljedice osjećamo i danas, pritisnuti dugačkom tamnom sjenom koja nas je učinila nevidljivim. Neki su Jevreji preživjeli logore, poput onih na Rabu, zahvaljujući međunarodnoj solidarnosti i pomoći. Ipak, ni oslobođenje od nacizma nije donijelo pravdu. Jevreji su se vratili u zemlju u kojoj im je imovina već bila opljačkana, a ono što je preostalo, kasnije je oduzeto. Mjesta stradanja ostala su neobilježena. U socijalističkoj Jugoslaviji, Holokaust je utopljen u opštu priču o borbi protiv fašizma, bez jasnog imenovanja razmjera i specifičnosti uništenja jevrejske zajednice. Ni današnji obrazovni programi nisu učinili ništa više – Holokaust je tek usputno spomenut u okviru lekcije o Drugom svjetskom ratu – kazala je Džidić.

Poručila je da svaka pojedinačna žrtva, čija imena slušamo danas, obavezuje da se zapitamo: šta je ostalo i šta se o tome uči? Kako pamtimo, koga pamtimo i šta činimo s tim sjećanjem?

– Ako želimo pravedno društvo, sjećanje mora biti tačno, vidljivo i institucionalno priznato. Ono mora uključivati i činjenicu da restitucija imovine jevrejskoj zajednici u Bosni i Hercegovini nikada nije riješena, i da se opstanak zajednice često dodatno otežava upravo zbog njene malobrojnosti. Na kraju, želim da ovaj govor ne završi samo u boli, već i u nadi i odgovornosti. Ukoliko želimo izaći iz dugačke sjene, na nama svima je da osiguramo uslove da Jevrejska zajednica u Sarajevu i Bosni i Hercegovini opstane i u narednim decenijama i stoljećima – kao živa zajednica, a ne samo kao sjećanje. Za to su potrebni podrška institucija, solidarnost društva koju smo imali kroz istoriju i jasna svijest da je očuvanje manjinskih zajednica temelj demokratskog i civilizovanog društva – poručila je Džidić.

Dodala je da sjećanje na stradanja i na sve žrtve je obaveza prema onima koji su stradali samo zato što su bili Jevreji.

– Pravda i solidarnost su naša obaveza prema živima. Hvala vam svima što ste sa nama podijelili pijetet prema žrtvama Holokausta, zihronam libraha (neka mi sjećanje na njih bude blagoslav) – kazala je Džidić.

(Preporod.info)