Amila Kahrović-Posavljak: Prikaz knjige Koščato

Koščati svijet i njegova zrcala

Knjiga Koščato Hasana Hasića, bez pretencioznosti se može reći, mladog i izuzetno talentovanog bh. pjesnika jedan je od onih književnih događaja koji slute početak nečeg velikog i važnog. To je onaj tip knjige, i onaj tip autorskog pečata, koji u čitatelju bude žeđ za još.

Sva je poezija Hasana Hasića situirana u svijet Bosne – ali ne na neki hermetični, zatvoreni ili ne daj Bože tamnovilajetski način – stisnute sa svih strana, a nad kojom je otvoreno nebo. Bosne – gdje postoje i težačke ruke i odvratni trbusi lopova – iznad koje prepliću se odsjevi raznih svjetova, galaksija, pejgamberskih tragova i učenja. Svijet je to u kojem “srce se izažima” i “vrijeme kožu gužva” i gdje pjesnik zapravo “uči kako se kaže Bog” jer govorenje “Bog” nije puki čin izgovaranja nego čin postojanja i određivanja sebe prema svijetu. Takva je sva Hasićeva zbirka – u njoj pjesnik i jezik nisu odvojeni, već se međusobno otkrivaju u osobenom spoznajnom horizontu. Na momente, ovo je zbirka jedne pojave koja polahko isčezava iz književnosti – nepatetične i pameću nabijene tuge. U tom smislu, upečatljiva je pjesma “Brajčninov kurban” u kojoj zahvatajući kosmose djeda težaka i njegove brige za potomka, te prispodobljujući tome jedan od najljepših i najsnažnijih primjera poslušnosti Bogu u historiji čovječanstva – Ibrahimov kurban sa svim njegovim implikacijama – Hasić otkriva svu slojevitost kurbana kao žrtve i njegove svekolike forme. Ovom pjesmom Hasić koncept kurbana, nevjerovatnom pjesničkom snagom, otima iz polja pukog, jednokratnog, obreda i prevodi na način postojanja.

U smislu ovakvog povezivanja suštastvenog pjesničkog jezika, islamske duhovnosti i svega što je ovozemno, posebno su privlačne pjesme “Kijamet I”, “Kijamet II” i “Kijamet III”. Kijamet kao događaj u smislu onoga što mu se prispodobljuje u svakodnevnom govoru, kijamet kao nestanak nečega i kijamet kao zapravo energetski i smisaono najpotpunije sudaranje ovozemnog i suštinskog (sjetimo se učenja o predznacima Sudnjega dana, svim ljepotama koje će sa Zemlje isčeznuti i kako naselit će je puka surovost, materija i meso – i tek tu će nastupiti ovaj Događaj koji će to sve prevesti u onostrano, u suštinsko, u ontološko, u jezik i stvarnost Istine te sve to odvagnuti na Mizanu konačnoga smisla koji će otkriti suštinu svih naših privida). Kod Hasića je Kijamet preveden na jezik bosanskog čovjeka, na njegovu svakodnevnicu u kojoj se dodiruju materijalno i suštinsko, gdje se nerazmrsivo prepliću zahir i batin. Preveden je i u različite prostorno-vremenske koordinate: od njive do Marsa, od naroda koji su nastajali i nestajali do “vremena koje se osedlati ne da” i to sve putem njegovanih i pažljivih pjesničkih slika.

Hasićeva poezija u zbirci Koščato ima još jednu važnu i snažnu dimenziju. To je ono što se, već pomalo lakonski i ofucano u isti mah, naziva angažiranom poezijom. No, ni tu Hasić nije tipičan niti je sljedbenik neke aktuelne mode – tome svjedoče originalan glas i nevjerovatno snažan pjesnički jezik (koji, usuđujem se kazati, svjedoči koliko istrajno pjesnik čita). Taj dio se vidi u pjesmi “Neodbranjiva teza” koja nije ograničen i društveno orijentiran komentar već fundamentalno promišljanje ne samog položaja mislilaca nego i položaja koji mislioci teže zauzeti te cijelog sistema koji iza toga stoji. I to, dakle, nije stereotipna kritika vlasti i njenog odnosa prema misliocima. Nego, raskriljavanje je to jedne suštinske činjenice – odnosa mislilaca prema samima sebi. Jer oni koji vlastima prispodobljuju svoju misao, koja bi trebala uvijek biti slobodna, prevode je na jezik pragmatičan vlastodršcima i svode na upotrebljivu mjeru. Pjesma je to o dubokom konformizmu mislilaca ne samo prema vlastima nego i prema narodu nad kojim se vlada. Tužna, rekla bih, pjesma o tome kako se misao svede na mjeru stomaka razvučenog od vlastodržačke hazne do onoga što se zove narodom.

U majstorskoj pjesmi, koju ne bih citirala nego bih je iz dubokog udivljenja prepisivala na papir ponovo i ponovo, “Bože, za šta te proždrljivi mole?”, Hasić čudesno suprotstavlja dvije slike (pjesničke, moćne) – sliku oboljeloga Ejjuba i “klonulih” ljudi kojima se kože s tijela rune pa se okreću molitvi i Bogu i onih obijesnih proždrljivaca koji: “Da smo kako mogli doseći/ Zvijezda s nebesa bi nestalo?”. Osim što se vide dvije razine traženja od Boga – kao dvije razine smisla – ovdje se pokazuje kako proždrljivi nisu samo bezbožnici. Nego kako je najodvratnija proždrljivost onih koji Boga mole (za šta li, pita se pjesnik,) a zapravo spadaju u ljude koji, kako nas uči Kur'an, uništavaju usjeve i stoku. Na sličnom fonu itekako uspješnog pjesničkog izmaštavanja ljudske gramzivosti (i njenih društvenih, implicite i itekako političkih, artikulacija) je topos dvora u pjesmi “Dan na četvero” jer na tom dvoru koji pjesnik otkriva “ima faraona, roblja i spasitelja/ razvrata i klanjanja do kasno u noć”. Dvor ovdje funkcionira i kao metonim a funkcionira možda i kao vrlo osoben heterotop u kojem se, kako su nas učili majstori razmatranja heterotopije, prostor pretvara u vrijeme – u ovom Hasićevom dvoru još sve ljudske gadosti i vrline prizivaju svoje pretke u faraonima i roblju, razvratnicima i pobožnjacima.

Hasić u zbirci često s ovakvih pjesama prelazi na one koje se tiču uslovno rečeno čiste islamske duhovnosti. To radi naizgled lahko, no dubljim čitanjem postaje razvidno da se ovdje ne radi tek o pjesničkoj šetnji s jedne vrste motiva na drugi. Naprotiv. U pjesmama poput “Ko Musa, ko Muhammed” i “Hafizova hatma” pjesnik pokazuje temeljnu neodvojivost duhovnosti i orijentacije ka društvenom (hrabro bi bilo reći i političkom, u smislu zrelog i utemeljenog promišljanja a nipošto dnevnih aktuelizacija). Svaka od ovih pjesama, zaista fascinantnim spisateljskim i misaonim darom Hasana Hasića, pokazuje kako je zapravo sav naš ovozemni život, svaki naš tjelesni, društveni, politički, korupcionaški (ili pošteni!) i bilo koji drugi čin u konačnici i odnos prema Stvoritelju budući je odnos prema smjernicama koje nam je On dao. Otuda, da se vratimo na početak, čovjek zapravo uvijek uči kako se kaže Bog jer se time uči i kako se kaže svijet i kako se kaže čovjek i kako se kaže svaki od fenomena, svaki od onih pojmova kojima je Bog podučio Adema alejhisselama.

Posebno su snažne pjesme u kojima Hasić piše o ženi. Svaka je od neimenovanih “junakinja” njegovog pjesničkog svijeta svjedokinja svijeta, ali i toga kako se može pažljivo, u jeziku, prilaziti ženi. I u tim pjesmama progovara pjesnikova nježnost ali ne tipična nego potpomognuta dubokim uvidima, čak britkošću, u odličnom i svedenom jeziku.

Mnogo je još toga što se može napisati o zbirci Koščato Hasana Hasića. I čitanje tog pjesničkog bogatstva i snage te dohvatanje svih implikacija njegovih odličnih stihova zapravo traži mnogo više prostora. Ovdje je dovoljno naznačiti nešto od čudesnosti svijeta u zbirci Koščato i sačuvati nadu da će se ova knjiga što više čitati. Jer se u njoj itekako ima šta vrijedno, dobro i odlično pjesnički postavljeno za pročitati.

Rijetki su pjesnici čije knjige još u mlađim danima svjedoče nevjerovatan talenat i pjesničku izgrađenost. Hasan Hasić je sigurno jedan od njih.

(Amila Kahrović-Posavljak/IIN Preporod)