Knjiga “Ajšino čevre” Senade Đešević: Čuvanje adeta, obraza i poštenja

Senada Đešević je svoje priče, od kojih su mnoge i nagrađene na literarnim konkursima, sakupila i uobličila u knjigu naslova “Ajšino čevre”.

Ona je time, i kao nastavnica bosanskog jezika, ali i kao majka koja je knjigu posvetila svojim sinovima, nastavila prenositi svoja iskustva i znanja mlađima kako bi oni, nadasve, očuvali i ojačali svoj identitet utemeljen “na vjeri, tradiciji, časti i dostojanstvu”, što je i sama u predgovoru knjige istakla.

Rekli bismo s punim pravom, jer čuvanjem onog što su nas stariji učili, prvenstveno kroz vrijednosti dobrote, moralnosti, istine, pravde i humanosti, mi na svojstven način produžavamo i one vrijednosti koje život znače.

Bez njih, zapravo, život bez sopstva nema perspektive. U vakatu i zemanu u kojem živimo ovo tim prije, pošto se osjećaji topline, bliskosti i, u krajnjoj liniji, ljudskosti sve više gube, a norme grube realnosti ih samo dodatno potiskuju.

Takvu stvarnost koja se nameće, tu svakodnevnicu i otuđenost, neosporno, posebno izraženije i snažnije osjećaju same žene. One su, i kao glavni likovi u ovim pričama, individue s jakim emocijama, autentičnim izričajem i uvjerljivim reakcijama. One su tu da brinu ne samo o starini, običajima, obrazu i poštenju nego i da upute, odgoje i obrazuju mlade generacije.

Devet zasebnih priča koje nam autorica Đešević ovdje nudi jesu sasvim životne priče koje u osnovi čine i izgrađuju žene, majke, kćerke i sestre.

Kroz njihove odnose unutar porodice i džemata, kroz borbu za opstanak ili borbu za spas obraza, koja se odvija njihovom snagom duha i uma, kroz njihov lični karakter, u pozadini je oslikano “kolektivno pamćenje” ljudi plavsko-gusinjskog područja, njihovi običaji i osobnosti.

To jesu prvenstveno mentalne slike tradicijsko-patrijarhalne kulture, ali su i slike koje reafirmiraju univerzalne vrijednosti kao vrijednosti koje traju i koje su nužne u očuvanju čovjeka i čovječnosti.

Saživljavajući se i literarno transponirajući život ljudi ovog zavičaja, Đešević zapisuje njihove gorke i tužne sudbine, svjesna da nema mogućnosti da promijeni njihovu stvarnost. One su, naprosto, determinirane i ne podliježu nužnostima vremena.

Iako je svoje čevre – četverougaonu mahramu izvezenu svilenim nitima – namijenila onome koga joj je srce htjelo, Ajša prihvata sudbinu, ne suprotstavlja se odluci roditelja nego se udaje za drugoga (“Ajšino čevre”).

Svoj usud prihvata i majka kojoj, prilikom svadbe starije kćerke, od jednog metka ispaljenog iz pištolja biva ubijena mlađa kćerka Umihana. Ona prešućuje njenu smrt kako ne bi narušila radost druge kćerke.

Skrivena bol je kozmička: “Mada joj je srce iz grudi iščupano, njen fis (pleme, soj) joj ne dozvoljava da zli kismet prekine započeto veselje taze prijateljima. Pustit će da joj, po adetu, u novom domu sutra kćerka predvori, pa će šturni haber i breme koje će nositi dva dana rastelaliti čeljadima” (“Kismet”).

Ništa od onoga što se desilo neće biti izgubljeno, niti će išta od onoga što se ima desiti biti izbjegnuto. Gubitak djeteta, a nakon njegova rođenja koje je dugo iščekivala, također će pokazati majčinske osjećaje Rabe Rustemove, kojoj samo uspomene ostaju “izvor dubokog bola” (“Povoj”).

Svijet ovih majki, kao i žena uopće, ukorijenjen je u njihovoj prošlosti i tiče se njihove nutrine koju su one čuvale kao svoju osobnost, između ostalog, pričom, nostalgijom i sjećanjem. Svoje tajne one će, poput Ajšinog lika, odnijeti u grob. Ono prešućeno i neiskazano ostaje pitanje lične egzistencije preko koje dolazi spoznaja o tragediji savremenog svijeta.

Čak i kada ostane bez muža Aljkovica, “prkoseći sirotinji i ne pružajući ruku nikome, vodila je brigu o poštovanju porodice, čuvanju obraza, i roda i doma, i podizanju svojih jetima” (“Sestre”).

Vitalnost ljudi ovog tla autorica izražava potencirajući potrebu očovječenja međuljudskih odnosa riječima: “Oslonjeni jedni na druge lakše su podnosili životne prepreke i nedaće.”

Priče o njima izrastaju i suštinski počivaju na islamskim načelima i tradiciji te motivacijski djeluju u jačanju nacionalno-socijalne svijesti bošnjačkog naroda.

Na tom identitetskom polju posebna je draž i značaj u tome što one čuvaju bogatstvo leksike, arhaizama i orijentalizama. Jezik je, naime, postao oslonac na koji se i oko kojeg se priča okreće i bolje razumijeva – i to na način duhovnog pročišćenja, obnove i povratka pravim vrijednostima.

(Selman Selhanović/IIN Preporod)