Od petka do petka: Atifa Buldić-Bešić

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 23. do 29. januara 2026. godine za čitatelje portala Preporod.info piše Atifa Buldić-Bešić, PR manager Udruženja "Srce za djecu oboljelu od raka". 

Petak, 23. januara 2026.

Svoj angažman u Udruženju "Srce za djecu oboljelu od raka" ne volim nazivati poslom.

Više ga smatram životnom misijom, uvjerenjem, stilom života i ličnom željom da učinim nešto dobro na ovom svijetu. Ne da činim dobro da očekujem nagradu na ovom ili onom svijetu, nego potaknuto istinskom željom da spriječim da se ljudi, koji su prošli istu priču kao ja osjećaju loše, beznadno, napušteno i neshvaćeno. Zato moja sedmica nema vikende, razdvojeno radno vrijeme od privatnog ili slobodnog vremena. Moj poslovni i privatni svijet su isprepleteni. Upravo zbog toga što sam prošla borbu protiv leukemije sa svojim djetetom - meni moj angažman nikada ne može biti posao. Niti moj privatni život može ostati netaknut onim što radim, kako se to formalno zove, tokom radnog vremena.

Tako da je i ovaj petak bio radan. Januar je u mnogim branšama sporiji, ali kod nas u Udruženju to je jedan od najaktivnijih mjeseci upravo zato što se pripremamo za jedan od najvažnijih dana za nas u godini, 15. februar – Međunarodni dan djece oboljele i liječene od raka. U mom sektoru, odnosima s javnošću, planiram i organizujem fundraising i kampanju podizanja svijesti. Ove godine kroz ovu kampanju prikupljamo sredstva za naš Interventni medicinski fond iz kojeg finansiramo nabavke lijekova, suplemenata, operativnih zahvata, fizioterapija, liječenje, nabavku medicinske opreme i pomagala, te sve ono što je potrebno djeci tokom intenzivnog bolničkog liječenja. Cilj nam je da njihov tretman bude što kvalitetniji.

Ovog petka sam provela jako puno vremena u planiranju, na sastancima tima i vanjskih saradnika, te pripremama za snimanja videomaterijala.

Subota, 24. januara 2026.

Subota je obično za mene najmirniji dan u sedmici, vrijeme kada se opuštam, provodim vrijeme na nekom izletu s porodicom, roditeljima ili prijateljima.

Ni ova subota nije bila izuzetak. Iskoristili smo lijepo vrijeme da prošetamo i uživamo u prirodnim ljepotama naše planine Majevice. Priroda me smiruje i donosi prijeko potreban mir mojoj duši. Iskoristila sam priliku u drugoj polovini dana da obiđem svoje nanu i djeda, koji su hvala Bogu još uvijek živi. Vrijeme provedeno s njima me raduje. Vrati me u djetinjstvo. Tu se ponovo osjećam bezbrižno. Pričajući s njima o običnim stvarima ostajem prizemljena i ponovo vraćam osjećaj jednostavnosti života. Uživam u njihovim pričama o životima koje su proživjeli i nekim davnim vremenima koja sada zvuče kao davna prošlost. Svaki put poželim da mi požive još bar nekoliko godina, jer znam da će se sve promijeniti kada odu.

Nedjelja, 25. januara 2026.

Nedjelja obično protekne u pripremama za ponedjeljak. Zato je nekako i najmanje volim.

Ponedjeljak obično znači nove projekte i hrpu novih obaveza. Ova nedjelja je ipak bila nešto drugačija. Obilježena tužnom viješću i gubitkom. Gubitkom jedne djevojčice koja se liječila u Sarajevu. To je nešto što me uvijek duboko pogađa. To je još uvijek situacija na koju se čovjek ne može navići i s kojom se ne može pomiriti.

Kroz svoj angažman, kroz devet godina rada u Udruženju, na neke stvari sam navikla, iako me uvijek iznova pogode, ali nešto manjim intenzitetom. Međutim, gubitak djeteta je nešto za šta ne mogu reći da me samo pogađa. To vidim kao poraz. Poraz čovječanstva. Gubitak jednog dijela budućnosti. Ovog dana ne mogu sebi pomoći, a da ne pogledam svoje dijete i da ne osjetim krivnju i pitanja: "Kako smo mi uspjeli? Zašto ne mogu svi preživjeti kao mi?" Zašto Lejla nije mogla dobiti svoju borbu, pa da sada njeni roditelji budu sretni s pogledom na svoje dijete. Tako se roji milion misli gledajući nju i sjetim se svih gubitaka u ovim godinama što su iza mene. Bilo ih je mnogo.

Zato ovaj dan u ovom dnevniku želim posvetiti Lejli i svim mojim mališanima koji više nisu s nama. Želim da njihovi roditelji znaju da oni nisu zaboravljeni i da žive u našim sjećanjima. Žive u svakom osmijehu koji izvuče uspomene s njima ili neka situacija koja nas podsjeti na njih.

Ponedjeljak, 26. januara 2026.

Bio je ovo užurban ponedjeljak. Mnogo brainstorminga za novu kampanju. Koncept je osmišljen, ali ga sada treba pretvoriti u djelo. Prenijeti priču i emociju, a to je nekada najteži zadatak. Međutim, toliko vjerujem u ovogodišnje priče koje donosimo da ne sumnjam da će ona biti uspješna. Uvijek sam vjerovala u humanost našeg društva i bh. sugrađana, jer sam je osjetila kroz sve ove godine. Tako ne sumnjam da će nas podržati i ove godine.

Mediji me zovu, jer žele najaviti kampanju, pričati o našim projektima. To me uvijek raduje. Gostovanja u medijima su mi posebno drag dio mog djelovanja. Pred kamerama se osjećam živo, volim prenijeti pozitivnu energiju i optimizam. Volim pričati o našim projektima, svemu što radimo i uvijek imam toliko toga za reći, da mi je ponekad kratka i emisija od dva sata. Posebno me raduje interes medija, jer zahvaljujući njima prenosimo naš glas dalje i imamo priliku da nas čuju i vide.

Osim rada na kampanji danas sam imala važan sastanak s tuzlanskim medicinskim timom s dječijeg hematoonkološkog odjela na kojem smo dogovarali detalje novih mogućnosti koje su nam se otvorile. Naime, Udruženje je uspjelo uspostaviti sjajnu saradnju s bolnicama u Italiji, gdje rade vrhuski stručnjaci iz oblasti dječije hematoonkologije. Uspjeli smo dogovoriti da održavaju videokonferencijske konzilije s našim ljekarima iz Sarajeva i Tuzle na kojim prezentiraju i proučavaju teške i rijetke slučajeve malignih bolesti kod djece. Ovako naši ljekari dobijaju jako vrijedne ulazne informacije i preporuke oko nastavka liječenja te djece, te samim tim radimo na jačanju našeg zdravstvenog sistema liječeći što više djece u našim bolnicama. Upravo na tome je akcent, a da se izmiještanje na liječenje van BiH vrši samo u slučajevima kada nemamo baš nikakve mogućnosti za to kod nas.

Utorak, 27. januara 2026.

Dan sam započela javljanjem uživo putem državnog medijskog servisa. Javila sam se iz naše Roditeljske kuće Tuzla. Gost sa mnom je trebala biti hrabra djevojčica Adna, koja se trenutno liječi na tuzlanskom odjelu i koja boravi u našoj Roditeljskoj kući. Međutim, rak je još jednom pokazao kako liječenje može biti nepredvidivo i neizvjesno. Adna se nije mogla javiti, jer joj se zdravstveno stanje pogoršalo i morala je u bolnicu na hospitalizaciju. Ostatak ovog dana sam provela u komunikaciji s njenom majkom, prateći njeno stanje i njihove potrebe, stavljajući se na raspolaganje za sve što im treba u tom trenutku. Znam koliko je bitna ova vrsta podrške. Iz iskustva. Znam koliko je bitno da te neko vidi i čuje, da ti kaže da je tu. Da se imaš osloniti na nekoga, jer strahova je mnogo, a brige još više.

Između komunikacije s Adninom majkom i drugih obaveza, uspjela sam dodatno raditi na drugim projektima.

Srijeda, 28. januara 2026.

Srijeda je započela slično kao jučerašnji dan, gostovanjem na jednom gradskoj televiziji. Ovo je bio jedan duži razgovor  u kojem smo uspjeli mnogo pričati o Roditeljskoj kući i kampanji povodom 15. februara. Mnogo smo pričali o liječenju, ali i o potrebama i problemima oboljele djece i njihovih porodica. Nadam se da se naš glas pronio daleko, jer sve što sam rekla je bilo mnogo važno.

Ostatak dana sam posvetila radu na još jednom našem velikom događaju koji će se održati upravo 15. februara, na Međunarodni dan djece oboljele i liječene od raka. Radi se o Svečanoj akademiji, događaju koji će okupiti preko 300 gostiju, a njih 200 su izliječena djeca i članovi njihovih porodica. Na akademiji se družimo, smijemo i slavimo život. Podsjećamo naše porodice na snagu koju posjeduju, ali se i zabavljamo uz bogat zabavni program.

Neću pričati o detaljima programa, jer želim da se iznenade. Samo mogu reći da će biti divno kao i uvijek. Uzbuđena sam uprkos velikoj količini obaveza oko organizacije događaja. Mnogo je sitnica koje ne smijem zaboraviti, a koje su važne za što ljepši doživljaj. Među gostima će se naći i naši prijatelji, donatori i volonteri bez kojih ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Radujemo se da s njima podijelimo pozitivne priče i sretne završetke, a kojima su doprinijeli upravo oni koji su podržali njihovu borbu.

Četvrtak, 29. januara 2026.

Danas sam većinom radila na kampanji i pripremi Svečane akademije. Kažem vam, moj januar se svodi na ove aktivnosti.

Međutim, danas sam radila i nešto što mnogo volim, što me ispunjava i što me od osnovne škole usrećivalo. Pisala sam članak za sekciju Naše priče na našoj web stranici www.srcezadjecu.ba. Pisanje me opušta. Odvodi me u neki novi svijet. Tražeći riječi obično pronađem sebe. Pisala sam priču o djevojci Ajli. Ajla je u djetinjstvu liječena od raka i prošla je težak put do izlječenja koji je trajao godinama. Pisala sam o tome kako je sada postala mlada poduzetnica i otvorila svoj kozmetički salon. Ona je dokaz da možeš sve što hoćeš. Bila mi je inspiracija za ovaj dan. Elan da nastavim dalje kroz ostatak sedmice. Pozitivna priča koja me podsjeća zašto ovo radim. Priča koja mi daje nadu da će sva djeca jednog dana biti tamo gdje je Ajla. U svijetu mogućnosti i budućnosti.

S ovom pričom završavam ovaj svoj mali dnevnik. Nadam se da ste u njemu našli ponešto korisno, ali prije svega motivaciju i želju da pomognete onima koje život nije mazio. Da budete podrška onima koji nisu birali ovu borbu, ali ipak su je dobili. Zamislite bar za njih neku dobru želju i proučite dovu za njihovo izlječenje.

(Preporod.info)