Vlast i država u islamu

Piše: Mustafa Spahić

Svaka religija svijeta, pa naravno i islam, slažu se da vlast, vladanje i upravljanje moraju biti ograničeni i kontrolisani. U islamu na dvostruki način: Božijom neopozivom normom i ljudskim uvidom i kontrolom. Dalje, pored sankcija na ovom, za namjerno krivi rad i zloupotrebu vlasti, predviđena je kazna i na onom svijetu.

S obzirom da je islam za ograničenu i neprestano kontrolisanu i provjeravanu vlast, to većina teoretičara, unutar političke filozofije, ubraja i islamsku vlast u valjani oblik vlasti, s tim da je primjena zakona u Evropi i u islamu drugačija.

U Evropi od Platonove Države do danas u primjeni zakona ide se od države, preko zajednice do čovjeka, a u islamu od sebe, preko svoje djece i porodice, roditelja, najbliže rodbine i prijatelja do ostalih ljudi.

Podloga države, vlasti i politike u islamu, neovisno od toga kako se ponašaju muslimani, počiva na autoritetu hakka – istine, adla – pravde, kista – pravičnosti (nomokratija) i na izabranim predstavnicima u svim institucijama koje imaju legalitet i legitimitet, a ne samo na autoritetu ogoljene funkcije.

Ograničena vlast i princip šure

Osnovni oblik ili način političke vladavine u islamu jeste šura – imperativno političko dogovaranje i institucionalna procedura i demokratija u slobodi i rad i donošenje propisa i odluka kroz institucije organa i ustanova. Princip šura – institucionalno dogovaranje i institucionalni rad i institucionalno donošenje odluka, islam ne dozvoljava vladaru, ukoliko iskreno vjeruje da se izmetne u suverena koji glumi Boga niti dovodi narod u poziciju podanika koji kao stado, nekritički slijedi i oponaša suverene. Zato je sadržaj vladavine u ummi

– zajednici muslimana šerijat

– nomokratija, a oblik, forma ili način vladavine u ummi je šura – obavezno institucionalno dogovaranje s bej‘atom

– zakletvom i slobodom. To je ustvari politeja i nomokratija što savremena politička teorija imenuje i naziva

– republika, ustavna demokratija, pravna država, konstitucionalizam, ograničena i kontrolisana vlast ili oblik vlasti koji valja.

Principom šure vladar čuva sebe od isključive i jedine odgovornosti. Ne samo to, kroz princip šure ummeta se odgovorno uključuje u raspravu o općim poslovima i interesima. U trećoj kur‘anskoj suri, u 159. ajetu se kaže: „U poslovima, savjetuj se s njima“, dok u 42. suri koja nosi ime Šura – obavezno dogovaranje i savjetovanje. U toj suri izričito se kaže: „Ve emruhum šura bejnehum – Obavezno se savjetujte i dogovarajte o općim i zajedničkim poslovima i stvarima.

“Islamu u državi nije strana ni kritička, ni činjenicama utemeljena javnost, ni opozicija u korist države i zajednice, ni provjera mandata, ni izbori, niti je vlast bilo kome data i predata nego samo provjerena i uvjetovana načinom rada. Evo šta je kazao Ebu Bekr kada je izabran za prvog halifu: „Narode, iako nisam najbolji među vama, evo sada vladam nad vama. Ukoliko budem slijedio Pravi put, u tome me pomognite. Skrenem li s Pravog puta, onda me upozorite, jer govoriti istinu predstavlja svetu dužnost svakog čovjeka, a tajiti je isto što i izdaja.

Najslabiji među vama kod mene je najjači, kada se radi o zaštiti njegovih prava, a najsilniji od vas, kod mene je najmanji, kada se radi o zaštiti tuđeg prava i imetka od njega. Budite mi lojalni (uvjetno) dok se ja budem pokoravao Allahu i slijedio Poslanika. Iznevjerim li u tome, ne veže vas dužnost lojalnosti prema meni. Klanjajte i molite se Allahu. On će vam biti milostiv.“Zbilja, islam je u svojoj osnovi i srži uvijek za silu prava, pravde, zakona i argumenata, a ne za argumente sile, nepravde, nezakona i neprava. Zorna i upečatljiva slika toga je navedeni Ebu Bekrov govor.

Ibn Haldun: društvo, asabijja i država

O ljudskom društvu i državi puno je i kvalitetno pisao Abdurrahman ibn Haldun. On društvo naziva umran ili civilizirani život – en-nasa ili ljudi. On zastupa stajalište da se mora znati šta je društvo i šta je suština i priroda društva. Umran je zajednički život i zajedničko nastanjivanje gradova i sela da bi se zadovoljile potrebe, jer je u ljudskoj prirodi utemeljena potreba za pomoći i saradnjom, solidarnošću i zdravim natjecanjem u bogobojaznosti i dobrim djelima i osiguravanju sredstava za život.

Haldun proučava ljudsko društvo u cjelini – Benu Adem i sve njegove oblike udruživanja u svakom vremenu. On posmatra društvo univerzalno – kozmopolitski, svevremenski i ne svodi ga samo na arapsko ili jednu državu. Umran je ljudsko društvo uopće u svakom vremenu i prostoru bilo kada i bilo gdje.

Društvenost i društvo su nužni i neophodni. Zadovoljavanje ljudskih potreba nemoguće je bez saradnje. Čovjek je nezaštićen u prirodi i nemoguć je život izolovanog pojedinca.

U zajedništvu je utemeljena garancija opstanka ljudske vrste. Nomadsko društvo (a ne herda, divljaštvo, paleolit, mezolit i neolit) je prva forma ili oblik društvenosti i ono prethodi svemu. Iz njega se razvijaju sve civilizacije. Bit društvenosti sastoji se u zajedničkim poslovima radi obezbjeđenja sredstava za život.

Ključna i bitna veza među nomadima je Asabijja. U biti, Asabijja je po Haldunu specifična vrsta veze i odnosa među ljudima utemeljena na krvnom srodstvu ili nečem što je slično tome, kao što su surovi uvjeti života i ista životna i egzistencijalna sudbina.

Asabijja je oblik zajedničke veze i solidarnosti jedan za sve i svi za jednog. Država je, kod Halduna, centralna kategorija civilizacije. Ona je najviši izraz i glavni regulator odnosa u društvu. Vlast i država su nužni zbog pokvarenosti ljudske prirode.

Mora se braniti društvo kroz institucije države od zla i nasilja. Prvi i osnovni cilj vlasti i države jeste da zaštiti ljude od sukoba, njihove živote, vrijednosti i imovinu. Kao što je glavna veza među nomadima Asabijja, u državi je glavna veza religija.

(IIN Preporod)