Selfie, story, hased (zavist): Musliman na mrežama

Piše: Ammar Čopelj

Svaki čovjek, bez obzira bio mlad ili ne, u godinama ili dijete, voli blagodati ovoga svijeta, odnosno, voli ljepotu i ugodan život. I to samo po sebi, kada je naša vjera u pitanju, nije apsolutno nikakav problem. Islam nam ne nalaže siromaštvo, ali nas upozorava da se dunjalukom ne uznosimo. Ne uči nas da budemo siromašni, ali nas konstantno podsjeća da budemo skromnog srca, bez obzira koliko imamo u rukama. Posjedovati ovodunjalučke blagodati je čak i poželjno, ali pod određenim uslovima. Recimo, veoma važno je kada nam se blagodati ovoga svijeta otvore — “prihvatiti“ ih na ispravan način i u tom stanju se ponašati dostojanstveno.

Blagodat koja se mora pokazati: kultura izlaganja i skrivena zavist

Nažalost, u posljednjih dvadesetak godina svjedočimo pojavi koja na prvi pogled ne djeluje problematično. Međutim, ako se malo dublje zamislimo i tom fenomenu priđemo iz više različitih uglova, vrlo lako možemo doći do zaključka da je krajnje vrijeme da stanemo na kočnicu. Potrebno je da zastanemo i preispitamo ono što, svjesno ili nesvjesno, i sami činimo. O čemu je zapravo riječ?

Naime, danas živimo u vremenu u kojem blagodat više nije samo nešto što se živi i koristi, već nešto što se mora pokazati drugima! Putovanja, restorani, odjeća, kuće, automobili — sve to odavno ne pripada samo intimi čovjekovog života, nego se jednim klikom izlaže pogledima javnosti.

Naravno, mnogi muslimani — i to upravo oni vjerski obrazovani — odmah će posegnuti za kur'anskim ajetima i hadisima. Ako im govorite da nije lijepo objavljivati slike, izlagati on-line sav taj luksuz i merak, vlastiti život, selfije, privatna sijela, umre i sohbete sa punim stolovima, oni će uzvratiti pitanjem: zar zahvalnost Allahu nije u pokazivanju blagodati? Zar nas Poslanik, alejhi selam, tome ne podučava? Zar i Kur'an nije jasan i eksplicitan kada kaže: „O blagodatima Gospodara svoga kazuj“?

Da, istina je da Kur'an i hadis govore o blagodatima na takav način. Ali, zapitajmo se: kome se Allah u tom ajetu prije svega obraća i na koje se blagodati on zapravo odnosi? Mufessiri, između ostalog — naročito oni sa sufijskom pozadinom — ističu da se pod blagodatima, prije svega, misli na poslanstvo i Objavu, ali i na sva ona uzvišena duhovna stanja koja je Pejgamber, alejhi selam, doživio i kao dar od Allaha primio. Ibn Arebi navodi da se pod “kazivanjem“ ne podrazumijeva puko pokazivanje, već podučavanje (ta'līm) ljudi i njihovo obogaćivanje onim stvarnim i istinskim dobrom — hajrom (ḫajr al-ḥaqīqī).

Ne sporimo da je dozvoljeno pokazivati blagodat, ali se s punim pravom pitamo: da je Poslanik, alejhi selam, raspolagao ovom vrstom tehnologije, bi li zaista bilježio i dijelio baš svaki detalj svoga života sa znanim i neznanim ljudima? Je li uistinu svaki ashab toga vremena — a da ne govorimo o munaficima (licemjerima) ili nevjernicima — imao pristup njegovoj intimi i privatnom životu?

Ova pitanja ne postavljam da provociram niti da osuđujem, već da zastanemo, promislimo i pokušamo jasno razlikovati istinsku zahvalnost na blagodatima od skrivene samopromocije, ili, što je još gore, od potpaljivanja zavisti u srcima drugih ljudi.

Naša ulema je već govorila o ovome, i to u vremenima kada današnje tehnologije nije bilo. Čovjek često, dok se hvali i razmeće svojim blagodatima, ni ne pomisli: „Dragi Allahu, da li ova objava možda nekoga boli i čini tužnim? Da li ova slika doprinosi dobru ili naprotiv – mržnji i udaljavanju?“

Mi ponekad mislimo da je svima drago vidjeti nas i naše najbliže u ugodnom stanju, u prirodnoj ljepoti, lijepom ambijentu, za nekom sofrom, kraj Ka'be. Zašto ne bismo tako mislili kad smo dobili “lajkove“? Ali koliko je tih lajkova stvarno iskreno, i koliko nepoznatih ljudi – zahvaljujući algoritmima – dolazi do te slike i, bilo s pravom ili ne, pomisli ili kaže nešto ružno o nama ili našim bližnjima?

Poslanik, alejhi selam, nas uči da svaki pogled nije isti. Tu našu sliku putovanja neko gleda iz čiste radoznalosti, ali neko dok razmišlja kako će platiti račune ili sutra kupiti lijek! Neko gleda luksuz s osmijehom, a neko s bolom u srcu, pitajući se gdje je pogriješio u životu.

Zato je važno da znamo: iako možda nemamo lošu namjeru, naše objave mogu imati loš učinak. Islam nas uči odgovornosti ne samo za ono što činimo, već i za ono što izazivamo u drugima. Poslanik, alejhi selam, nije gledao samo šta je dozvoljeno, nego i šta je korisno, šta je blago prema ljudima, šta čuva tuđa srca.

Etika skrivene dobrote

Taj unutrašnji kompas i danas nam treba – glas savjesti koji nas podsjeća: „Ovo trebam zadržati za sebe.“ „Ovo ne moraju svi vidjeti.“ „Moja sreća ne mora biti javna da bi bila stvarna.“ „Hoću li ovom objavom izazvati bijes, ljutnju ili povrijediti nekoga?“

U jednom hadisu se kaže sljedeće:

استعينوا على قضاء حوائجكم بالكتمان، فإن كل ذي نعمة محسود

„Pomozite sebi u ostvarivanju svojih potreba diskrecijom (prikrivanjem), jer je svaki posjednik blagodati izložen zavisti.“

Nisu sve blagodati za izlaganje, niti su svi trenuci za javnu objavu. Psihologija danas potvrđuje ono što vjera odavno uči: stalno poređenje razara čovjeka. Društvene mreže pretvorile su poređenje u način života. Ljudi se više ne mjere samo s komšijom, nego s cijelim svijetom. A u toj utrci gotovo svi gube.

Onaj koji gleda – osjeća se manje vrijednim. Onaj koji objavljuje – često postaje rob tuđih reakcija, lajkova i potvrde.

Zašto bismo i mi sudjelovali u toj igri i neprestano „punili" memoriju dodatnim sadržajima?

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je spomenuo među sedam kategorija ljudi koji će biti u sjeni Allahovog Arša: „I čovjek koji daje sadaku tako da lijeva ruka ne zna šta je dala desna“ (Buharija i Muslim).

Često su najbolja djela ona koja se sakriju. Zar najljepši i najiskreniji naši namazi nisu oni kada svi spavaju? Zar post, zbog toga što je skrovit, nije nešto za što Allah posebno nagrađuje? Najzdraviji odnosi često su oni o kojima se najmanje govori. Najstabilnije porodice često su one koje se najmanje pokazuju. Najdublji mir je onaj koji ne traži svjedoke.

I zato, draga braćo i sestre, ne pitajmo se: „Zašto bi bio problem nešto objaviti?“

Već se zapitajmo: „Hoću li nekoga ovim povrijediti?“ „Hoću li nekome ovim otežati dan?" „Je li ovo u skladu s ponašanjem vjernika?"

Vjernik nije samo onaj koji čuva sebe od grijeha, već i onaj koji čuva srca drugih ljudi. On bi trebao znati stati, prešutjeti i vjerovati da je ponekad najveća mudrost – ne reći i ne pokazati ništa.

Neka nam Allah dž.š. podari iskrenost u namjeri, blagost prema drugima i zahvalnost koja se ogleda u djelu, a ne u pokazivanju.

(IIN Preporod)