Dr. Maljoki: Isra i Miradž kao putokaz za savremenog čovjeka

Piše: Dr. Fadilj Maljoki

Događaj Israa i Miradža predstavlja jedan od najpoznatijih događaja u životu Muhammeda, a. s. U svakoj siri ovom događaju je posvećena značajna pažnja. Historiografski detalji vezani za njega su u islamskoj literaturi podrobno opisani.

Tekst koji je pred čitaocima, stoga, nema za cilj da ovaj događaj razmatra iz historijske perspektive, već da ga kontekstualizira i/ili ukaže na neke od njegovih poruka koje su od univerzalnog značaja, posebno u kontekstu izazova s kojima se savremeni čovjek suočava. 

Isra i Miradž nisu izvanvremenski događaji

Isra i Miradž se ponekad prikazuju kao ahistorijski mistični događaji ili puke epizode iz biografije Poslanika, a. s.

Međutim, kada se holistički sagledaju kur’anski narativ općenito, a o Poslaniku, s. a. v .s., posebno, njegov životopis i predaje koje govore o njemu, nameće se zaključak da su temeljna vrela islamskog učenja u neraskidivoj vezi s iskustvima Poslanika, a.s., stanjem kolektivne i pojedinačne svijesti ljudi s kojima je živio, kao i društvenim okolnostima i izazovima s kojima su se suočavali on i zajednica na čijem je čelu bio.

Isra i Miradž su uslijedili nakon intenzivnih iskušenja, u periodu Poslanikovog, a. s., života kada je bio suočen s velikom brigom za zajednicu i različitim oblicima opstrukcije njegove misije. Kažnjavanje i društveno stigmatiziranje muslimana, izolacija Poslanika, a.s., i njegove porodice, te gubitak psihološke i svake druge podrške uslijed smrti njemu bliskih osoba samo su neke od okolnosti koje su prethodile ovom izuzetnom duhovnom iskustvu. Muslimanska historiografija jasno ukazuje da je upravo ovaj kontekst u velikoj mjeri oblikovao sadržaj i poruke Miradža.

Susreti Poslanika, a. s., s prethodnim vjerovjesnicima u noći Miradža nose snažnu poruku oblikovanu kontekstom.

U trenutku kada je njegova misija bila dočekivana poricanjem, izolacijom i otvorenim neprijateljstvom, ovi susreti predstavljali su potvrdu kontinuiteta poslanstva i snažno ohrabrenje. Njihova poruka jeste da ono s čime se suočava nije izuzetak, nego opća karakteristika hijerohistorije – historije Božijih poslanika i vjerovjesnika, a.s., koji su i prije njega prolazili kroz slična iskušenja.

Propisivanje namaza u tom kontekstu dolazi kao stabilna osovina duhovnog života zajednice izložene pritiscima i neizvjesnosti. Namaz, pored ostalog, postaje stalna veza s Uzvišenim Stvoriteljem iz koje čovjek crpi snagu i ustrajnost da se adekvatno suoči s aktuelnim iskušenjima i posve konkretnim životnim situacijama. Naglasak na Božijoj milosti, koji prožima predaje o Mi‘radžu, dodatno potvrđuje da ovaj događaj nije bio bijeg iz stvarnosti, nego odgovor na duboku ljudsku potrebu za nadom, smislom i duhovnom snagom.

S druge strane, Isra i Mi‘radž su bili istovremeno i nagrada za strpljivost i predanost u misiji, a u skladu s principom da su olakšanje i duhovni napredak rezultat zalaganja, činjenja dobrih djela, lijepog ahlaka, suočavanja s poteškoćama i sazrijevanja.

Drugim riječima, Isra i Miradž ukazuju da duhovno uzdizanje nije plod pasivnog iščekivanja, nego rezultat svjesnog napora, ustrajnosti i odgovornog odnosa prema životnim izazovima.

Ovo je jedna od općih lekcija koje se mogu iščitati iz životopisa Poslanika, a. s. Nakon nekoliko mjeseci osamljivanja u pećini Hira, Poslanik, a.s., je dobio naredbu da uči, da se trudi, da ustane i opominje. Neposredno nakon Israa i Mi‘radža dolazi do intenzivnih diplomatskih aktivnosti koje su kasnije dovele do Hidžre – jedne od najvažnijih prekretnica u historiji islama, a nakon toga i do društvenih i političkih formi organiziranja muslimana.

Ovaj dvosmjerni proces, izražen u iskustvu Israa i Mi‘radža – potreba čovjeka za duhovnim uzdizanjem i aktivni karakter takve duhovnosti – bit će u nastavku razmotren kroz poruke koje ovaj znameniti događaj upućuje savremenom čovjeku.

Potreba za duhovnim u obezduhovljenom svijetu

Savremeni čovjek, možda više nego ikada ranije, suočen je s paradoksom obilja i praznine. Nikada nije raspolagao većim brojem informacija, mogućnosti i izbora, a ipak se sve češće govori o osjećaju unutarnje praznine, gubitka smisla i duboke otuđenosti. Brzina života, stalna izloženost buci i fragmentiranost svakodnevice ostavljaju malo prostora za tišinu, sabranost i dublje promišljanje o vlastitom postojanju. U takvom ambijentu duhovno se često potiskuje na margine života, kao nešto sporedno, privatno ili čak suvišno.

Statistike koje govore o masovnoj upotrebi lijekova za smirenje, popularnost motivacijskih govornika, kao i sve izraženija potreba čovjeka za vremenom i ljudima koji će ga slušati, a ne samo čuti, samo su neki od simptoma savremenog egzistencijalnog nemira i duhovne krize.

Isra i Miradž, posmatrani u ovom kontekstu, otkrivaju svoju trajnu aktuelnost. Isra jezički označava noćno putovanje. To što se ovaj događaj desio noću nije puki podatak, već nosi snažnu duhovnu i simboličku poruku. Noć je vrijeme tišine, sabranosti i otvaranja unutarnjih vidika. Noć umiruje vanjske podražaje, slabi dominaciju osjetilnog svijeta i omogućava čovjeku da se okrene onome što nadilazi vidljivo.

Zbog toga su mnogi presudni trenuci objave i duhovnog iskustva vezani upravo za noć. S druge strane, jezičko značenje Miradža je sredstvo uspinjanja/uzdizanja. Na temelju toga, u duhovnom smislu, Miradž označava put ka svetom i nevidljivom te nadilaženje ograničenja svakodnevnog života i materijalnog svijeta.

Indikativno je da Poslanik, a. s., nije uzdignut u trenutku društvene stabilnosti i ličnog komfora, nego u  vremenu teških iskušenja i egzistencijalne neizvjesnosti, iz čega proizlazi da je potreba za duhovnim posebno izražena upravo onda kada čovjek postane svjestan vlastite krhkosti i ograničenosti.

Znamenita je i scena u toku Israa i Miradža u kojoj je Poslanik, a.s., trebao napraviti izbor između mlijeka i vina. (Muslim, br. 168) Kada je Poslanik, a.s., izabrao mlijeko, rečeno mu je da mu je poklonjena fitra – urođena ravnoteža koju je Allah položio u čovjeka. Mlijeko tako simbolizira unutarnju stabilnost i mjeru koje prate opredjeljenje za put istine, dok vino označava gubitak ravnoteže, zastranjenje, prepuštanje prolaznim užicima i zastore koji zaklanjaju fitru.

Upravo takav izbor – između mlijeka i vina – postaje metafora za svakodnevne odluke koje čovjek donosi u svijetu brojnih distrakcija. Čovjek danas može birati između čuvanja prirodnog okoliša i boravka u prirodi, s jedne, i boravka u vještačkim okruženjima i gubljenja osjećaja za Allahove znakove, s druge strane.

On može odlučiti da li će zadovoljstvo tražiti u duhovnom ispunjenju i zahvalnosti ili će se potčiniti diktatu materijalizma i konzumerizma. Slično tome, data mu je mogućnost izbora između usredsređenosti na tišinu i kontemplaciju, s jedne, i digitalne buke i stalne izloženosti informacijama i notifikacijama, s druge strane. Izbora je puno i u mnogim od njih se čovjek odlučuje za "mlijeko" ili "vino".

I ovdje se može povući paralela sa osamljivanjem u pećini Hira određeni period prije primanja prve Objave. Povlačenje Poslanika, a.s., u pećinu Hira prije Objave pokazuje da se duhovno uzdizanje ne rađa u buci i iluziji samodostatnosti, nego u svjesnom udaljavanju od haosa svijeta radi unutarnjeg pročišćenja.

U tom smislu, namaz, propisan u noći Israa i Mi‘radža, poprima posebno značenje. On nije samo individualni ibadet, nego sredstvo očuvanja unutarnje ravnoteže u svijetu koji čovjeka neprestano rasipa. On zato i jeste mi‘radž vjernika, čin ponovnog sabiranja ličnosti, vraćanja fokusa i uspostavljanja unutarnjeg reda. On podsjeća čovjeka da nije samo dio mehanizma ubrzanog svijeta, nego biće smisla, odgovornosti i živog odnosa s Bogom. Post i itikaf, ali i druga bogougodna djela imaju sličnu funkciju.

Površna, egoistična ili ideologizirana religioznost ne oslobađa čovjeka, nego učvršćuje njegov ego i produbljuje krizu smisla. Suštinske promjene u čovjeku dešavaju je unutar njega, a ne kroz buku ili spektakl. Nije slučajno da su i veliki učenjaci poput Ebu Hamida el-Gazalija prolazili kroz duboke duhovne krize i povlačenje u samoću. Zato Poslanik, a.s., jasno kaže: U svakom tijelu ima komad mesa; ako je on zdrav, cijelo tijelo je zdravo, a ako je bolestan, cijelo tijelo je bolesno. To je srce. (El-Buhari, 52) Bez njegovog pročišćenja, ni obredi ni znanje ne vode istinskom uzdizanju. Shodno predajama, srce Poslanika, a.s., očišćeno je upravo u noći Israa i Mi‘radža.

Isra i Mi‘radž savremenom čovjeku ukazuju ne samo na nebo, nego i na potrebu da zemlju ispuni smislom. Materijalni napredak, iako impresivan, nije pratio proporcionalan rast unutarnje ravnoteže, etičke osjetljivosti i osjećaja smisla.

Umjesto sigurnosti i ispunjenosti, savremeni čovjek osjeća sve veću raspršenost, tjeskobu i nezadovoljstvo. U takvom svijetu poruka Israa i Mi‘radža ostaje jasna i neupitna, a ogleda se u tome da bez duhovnog oslonca čovjek gubi sebe, a s tim gubitkom nestaje i njegova sposobnost da svijet u kojem živi oblikuje odgovorno, etički i humano.

Isra i Miradž između aktivizma i eskapizma

Jedna od ključnih poruka Miradža ogleda se upravo u činjenici da se Poslanik, a.s., nakon ovog jedinstvenog duhovnog iskustva vraća u zajednicu. Miradž se ne završava ostankom u "uzvišenim sferama", nego povratkom u realnost Mekke, u prostor nerazumijevanja, otpora i odgovornosti.

Na to je snažno ukazao Muhammed Ikbal, ističući da je veličina Poslanikovog, a.s., iskustva upravo u njegovom povratku među ljude kako bi to iskustvo pretočio u život, zakon, etiku i društvenu praksu. Ovo karakateristika, kako  je već naznačeno, bila je svojstvena Poslaniku, a.s., i prije ovog događaja.

Miradž jasno razgraničava islamsko poimanje duhovnosti od eskapizma. Duhovno iskustvo nije bijeg od svijeta, niti luksuz rezerviran za pojedince, nego snaga koja se mora reflektirati u služenju zajednici i drugim segmentima života.

Poslanik, a. s., se vraća s Mi‘radža s obavezom namaza, ali i sa izraženom brigom za ljude, sa osjećajem odgovornosti i sa sviješću o težini emaneta koji nosi. Osamljivanje u pećini Hira, također, nije bilo bijeg od društva, nego priprema srca za odgovornu misiju u njemu.

Za savremenog čovjeka, Isra i Miradž mogu postati simbol sličnog unutarnjeg iskustva, odnosno poticaj na duhovni angažman u svijetu prepunom buke i površnosti, iz kojeg se crpi snaga za odgovorno djelovanje. Kao što se Poslanik vraćao u službu ljudima, tako i savremeni čovjek, uz zadržavanje duhovne vertikale, može graditi smislene odnose, doprinijeti zajednici i oblikovati svoj život etički i odgovorno.

Poslanik, a. s., učio je svoje sljedbenike da prava duhovnost i istinska snaga nastaju tek onda kada se odražavaju u životu zajednice. Od njega se prenosi da je rekao: Najpotpuniji vjernici su oni koji imaju najljepše ponašanje i najbolje se odnose prema svojim suprugama. (Et-Tirmizi, 1162) U drugom hadisu stoji: Musliman koji se miješa s ljudima i strpljivo podnosi njihova uznemiravanja bolji je od onoga koji se ne miješa s ljudima i ne podnosi njihova uznemiravanja. (Et-Tirmizi, br. 2507)

Obredi i vanjski aspekti vjere služe kao odgojna sredstva koja preobražavaju čovjeka. Slijedom toga, ukoliko im se ne pristupi kao svrsishodnim i produhovljujućim činovima, oni sami po sebi ne dovode do suštinskih promjena niti do ostvarenja ciljeva kojima vjera teži. Zato Poslanik, a.s., upozorava na "pravog bankrotera" – čovjeka koji klanja i posti, ali istovremeno nanosi nepravdu drugima. (Muslim, 2581)

Poruka je jasna: istinska duhovnost ne mjeri se obredima, nego čistoćom srca, djelima i odnosima; bez etike i odgovornosti, vjera postaje prazna ljuštura, maska koja skriva duhovnu prazninu.

(Preporod.info)