Pravo na vidik i nedostatak kompetencije

Piše: Meho Šljivo

Izborna je godina.

Stranački propagandisti i simpatizeri zauzimaju pozicije. Nekako s proljeća i s prvim zrakama sunca, u zaborav će pasti neočišćeni snijeg na saobraćajnicama i kolaps gradskog prijevoza. Optužbe za izdaju, kriminal i nepotizam postat će dijelom svakodnevnog predizbornog vokabulara.

Društvene mreže će se usijati od recikliranih afera i međusobnih denunciranja za zastoj na evropskom putu i euoratlanskim integracijama. Javnost polarizirana na naše i njihove u navijačkom transu navijat će po principu: važnije je biti protiv, nego biti za svog favorita i kandidata.

Je li u tako nakaradno skrojenoj društveno-psihološkoj atmosferi naivno očekivati unutarnji bošnjački dijalog u izbornoj godini? Vjerovatno – jeste!

Naprosto smo kontaminirani primitivnim i vulgarnim monološkim istupima raznoraznih stranačkih mešetara. Rijetka uljudna i suvisla izjava ili komentar u javnom prostoru podsjeti nas da, iako rudimentarno, neki elementarni oblici kulture komuniciranja uporno preživljavaju. Rekli bismo, primjereno komuniciranje opstaje uprkos kakofoniji botova i sveprisutnom i jeftinom pamfletizmu.

Uz malo dobre volje i fer-pleja stvari mogu izgledati kudikamo bolje. Zamislimo situaciju da u javnom komuniciranju primijenimo jedno nepisano pravilo koje je važilo u tradicionalnoj bošnjačkoj arhitekturi.

U našim bošnjačkim mahalama pri pozicioniranju kuće nekada se poštovalo nepisano pravilo "prava na vidik."

Gradeći kuću, komšiji se nikada nije zatvarao pogled prema ulici ili panorami grada. Istovremeno, nisu se otvarali prozori prema njegovoj avliji i dvorištu. Ovo nepisano pravilo "prava na vidik", koje je podrazumijevalo nezaklanjanje horizonta i poštovanje tuđe intime, bili su stoljećima temelj dobrih komšijskih odnosa.

I, zaista, u javnom komunikacijskom diskursu, kao polazna tačka dijaloga, vrijedilo bi krenuti od ovog minimuma: svako ima pravo na stav, mišljenje, otvoren horizont, ali i pravo na privatnost, pravo na osobni mir koji jedino može pružiti avlija osigurana i zaštićena od nasrtljivih komšija i njihovih pogleda.

Ovo pravo je u postdejtonskoj bošnjačkoj stranačkoj kapricioznosti i posvađanosti dovedeno do besmisla i apsurda. O kakvoj komunikacijskoj kulturi i međubošnjačkom dijalogu može biti riječi ako se monopolom na istinu odbija mogućnost da i neistomišljenicima pripada "pravo na vidik."

Ima li, s druge strane, ikakvog smisla ukazivati na opasnosti od raskola i nejedinstva u ključnim državotvornim pitanjima, ako svako-malo, iscrpljujući se u personalnim obračunima, optužbama i moralnim diskreditacijama, "provirujemo" u tuđe avlije. Od takvog demagoškog populizma u kojem se monopolizira istina a anatemizira i napada drugi, građani ne vide nikakve fajde i šićara. I dalje se voze lošim cestama i mjesecima čekaju na ljekarski pregled.

Ovdašnjoj političkoj bahatosti u javnoj komunikaciji razloge možemo pronaći i u masovnom pristajanju i svojevrsnom odobravanju nekompetentnosti. Nekompetentni su, kako je to maestralno govorio veliki bošnjački pisac Alija Isaković – ničiji, ili kako to Amerikanci jednostavno kažu – unfitness for office, nedostojni javnih pozicija.

Vrijedi iznova podsjećati na Isakovićev opis nesposobnih: Nesposobni ne pripadaju ni jednoj stranci, narodu, ni vjeri. Nesposobni su nesvjesni, te ne mogu biti odani, ni Bogu ni ljudima.

U svakom sistemu nesposobni su samo svoji. Nedodirljivi su za racionalnu kritiku jer odbijaju polagati račun javnosti za svoja djela. Ali su zato itekako vješti i podmukli u pravljenju konstrukcija, oštri na jeziku i ostrašćeni u kritiziranju drugih. Neznanje i greške pravdaju "neradom bivše administracije", opstrukcijama opozicije, odgovornošću "drugih nivoa vlasti".

Šteta koju nekompetentni proizvode u društvu je nenadoknadiva. U pravilu, kod njih izostaje osjećaj za samokritiku i priznanje grešaka i neznanja.

Nekompetentne, one koji su galamom i vikom osvojili simpatije lahkovjernih followera na društvenim mrežama, a zaposjeli javne pozicije pretvorivši ih u privatna dobra, podsjećamo da bi svima bilo bolje da se ugledaju na Normana Mailera.

Kao književni kritičar uglednog časopisa "Willage Voice", Norman Mailer, poznati novinar, esejist i dramatičar, dobio je zadatak da napiše kritiku o Beketovom djelu "Čekajući Godoa". Mailer je, s obzirom na to da je tek površno poznavao i čitao Beketova djela, pozorišnu predstavu u kolumnističkom osvrtu označio krajnje jednostranim, površnim i negativnim kvalifikacijama.

Sedam godina poslije, Mailer je podrobno pročitao Beketova djela i oduševljen onim što je u njima našao, sada iz pozicije čitaoca, po visokoj cijeni otkupio čitavu stranicu u časopisu "Willage Voice". Demantirao je samog sebe i objavio objektivnu i kompetentnu književnu kritiku Beketovog djela.

(Preporod.info)