Panoramni prikaz tema i ličnosti koje su obilježile savremenu muslimansku filozofiju

Broj djela koja govore o islamu i savremenosti ukazuje na potrebu muslimanskih mislilaca da oslove jedno i drugo. Neki su pisali apologije islamu, neki pokušavali tumačiti islam iz modernističkih aksioma, a neki kritikovali modernizam itd. Njihovim čitaocima se otvara mogućnost da evaluiraju koliko su uspjeli razumjeti islam i savremenost, jer, za jednog mislioca islamske provinijencije nužno je da razumije i jedno i drugo.

Definicije islama

Djelo Samedina Kadića „Islam i savremenost: Muslimansko moderno mišljenje“ (El-Kalem 2025), za razliku od mnogih ranijih djela, nije nikakva rasprava o suodnosu islama i savremenosti niti apologija islamu, već panoramni prikaz savremenog muslimanskog mišljenja napisan u jedanaest poglavlja u kojima autor sintezira teme i ličnosti koje su obilježile savremenu muslimansku filozofiju. Knjiga počinje raskrivanjem islama kroz antropološki prikaz savremenog iskustva islama na dva kraka muslimanskog svijeta – u Indoneziji i Maroku – kroz prizmu istraživanja antropologa Geetza.

Autora u ovom poglavlju zanima živi islam – pučki islam – jer on stoji u relaciji sa savremenošću, a ne islam iz njegovog formativnog perioda ili knjiški islam. Muslimani su u sukobu s realnošću, jer su ignorisali antropologiju islama reducirajući ga na parole i proturajući narativ o vakuumskom izvornom islamu, kao da islam nije u dodiru s geografijom, kulturom, drugim i drugačijim.

Da nije tako, pokazuje se i kroz ovo djelo gdje se vidi potreba autora da definiše islam. S druge strane, to pokazuje i potrebu za hiperislamizacijom kod savremenih muslimanskih autora. Interesantna je ta potreba muslimanskih mislilaca za hiperislamizacijom, a razlog za to, prema našem mišljenju, nalazimo u snažnom prodoru sekularnih elemenata u arapsko-muslimanski svijet o čemu piše recimo ‘A. ‘Allawi u djelu Kriza islamske civilizacije. Irak ‘Allawijeve mladosti kao da se ne razlikuje od Jugoslavije sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Potreba za hiperislamizacijom kod muslimanskih autora, koja je nastala kao revolt na intenzivan prodor sekularizma, dovodi i do mnogolikih islama koje ti autori nastoje definisati; međutim, islam kao da ima tendenciju da izmiče pred svim tim njihovim definicijama.

Prije nego se osvrne na definicije savremenih muslimanskih mislilaca, Kadić spominje između ostalih i Ibn Taymiyya za koga je, ipak, islam jedan i unificiran.

Na tom tragu je i ‘Abduhu. Za njega je islam “teološki sistem”, i kao takav je prvenstveno ugrožen pa tek onda kao vjera i civilizacija. Iqbāl islam ne želi svrstati ni u kakve kategorije, ali se služi kategorijama da ga opiše navodeći ga iznad svih odrednica “islam nije nikakva filozofija, ili ne samo filozofija; islam nije meditacija, ili ne samo meditacija; islam nije obred, ili ne samo obred. Islam je etika stvaralačke promjene svijesti, islam je stvaralačka snaga.”

Budući da je takav, prema Iqbālu, u islamu nema kontradiktornih kategorija, jer se sve poklapa i “sve izvire jedno iz drugog”.

Nasuprot ‘Abduhua, ‘Ali al-Aḥmad islamu neće pridavati značaj kao vjeri, već kao civilizaciji i ideologiji. Ali Shari‘ati, izrevoltiran kapitalizmom, islam će vidjeti kao ideologiju oslobađanja i borbe za potlačene. Profil Poslanika, njegova unuka Huseina i njegova druga Abu Dharra al-Ghiffarija strukturalno nalikuje Zelotu kod Reze Aslana.

Pravi islam, kao ideja socijalne pravde, uvijek je bio prisutan kao autohtoni islam, no, nikada nije u potpunosti implementiran. Shari’atijev idejni pandan u sunitskom korpusu je Sayyid Qutb. Osim Shari‘atija, i Morteża Moṭahhari apostrofira ideju “pravog islama” kritizirajući islam, koji je predmetom proučavanja antropologa, kao sterilan i impotentan, s tim da Mutahheri smatra da se potrebno osloboditi pacifizma i letargije kao murdžijskog naslijeđa, i revitalizirati racionalističko učenje muslimanskih filozofa.

Alija Izetbegović islam tretira kao srednji put između kapitalizma i komunizma, ali vrlo kontekstualno uvjetovano. Međutim, otvara se pitanje da li je ideja islama kao srednjeg puta linearna ili ciklična. Jer, ako je islam srednji put u cikličnom kretanju, onda islam predstavlja osu koja svojom centripetalnom silom privlači ostale elemente k sebi.

U poglavlju o perenijalnoj filozofiji oličenoj u otporu modernosti, Kadić piše o integralnosti islama i eksplicitno kaže da je islam jedan. No, to da je islam jedan ne znači da je islam vakuumski, već da je neprirodno razdvajati islam na supstancijalno i akcidentalno, jer to narušava bit islama.

Cilj takvog poduhvata kod perenijalista je selektivno “izvlačenje” tolerantnog islama odnosno sufizma koji ide ruku pod ruku s perenijalnom filozofijom i hinduističkim konceptom brahmana i maye. Za razliku od perenijalista, za koje je karakterističan inkluzivni i sinkretistički obrazac, dekonstruktualisti su nastojali doći do biti islama ogolijevajući ga od stranih elemenata. Poprište sukoba postaje Kur’an, jer su se dekonstruktualisti u svom pristupu naslanjali na Derridin logocentrizam ili fonocentrizam revitalizirajući na taj način davno zamrlu racionalističku školu i njihovu ideju o stvorenosti Kur’ana.

Sourush, međutim, za razliku od prethodnih, akcenat stavlja na samu ličnost Poslanika što nam djeluje, premda Kadić to ne spominje, kao apliciranje kršćanskog religijskog obrasca na islam, jer je u kršćanskom učenju akcenat na Isusovoj ličnosti u odnosu na Evanđelja.

Sourush govori i o više islama, pa je za njega islam niz interpretacija islama, ali podržava ideju o podjeli na supstancu i akcidentalije pronalazeći uporište za to u kur’anskom stavku o jasnim i nejasnim ajetima. On, također, pravi diferencijaciju između islama istine i islama identiteta.

Teološko i etičko

U narednim poglavljima Kadić prikazuje dva muslimanska intelektualca koji prave zaokret od teoloških ka etičkim pitanjima. Prvi je Fazlur Rahman, koji se kao i drugi, pitaju gdje je pravi islam. U svojoj potrazi za pravim islamom raspravlja o mnogim pitanjima, sučeljava rani racionalizam i ešarizam naginjući prvima, i nastoji pronaći etičku normu u pravnim propisima pritom ističući da je etika ostala u sjeni propisa, odnosno fikha.

Djela, koja su pisana iz oblasti etike tokom povijesti islamske civilizacije, uglavnom su nastajala na ustaljenim grčkim matricama. I Al-Jābirī će govoriti o etičkim konceptima unutar islamskog naslijeđa ističući kako se većina muslimanskih etičkih formulacija razvila pod uticajem drugih: etika sreće pod uticajem grčke filozofije, etika nestajanja pod uticajem Indije i Perzije, etika pokornosti pod uticajem irfana na koji je uticala perzijska književnost. Ove formulacije će baciti u sjenu arapsku etiku viteštva i čistu kur’ansku etiku čiji koncept će kasnije razviti Taha ‘Abdurrahman.

Ḥasan Ḥanafī, kao predstavnik muslimanske ljevice, također će kritizirati etiku potčinjavanja smatrajući da je islam došao kao revolucija, držeći da su koncept pokornosti nametnuli vlastodršci koji su koristeći islam kontrolisali mase. Kod svih ovih muslimanskih mislilaca, koji su izvršili zaokret ka etici u islamu, kroz kritiku etike pokornosti, nestajanja itd. primjećuje se da s rezervom gledaju na tesavvuf u kojem su se upravo udomaćile ove vrijednosti. Međutim, savremeno muslimansko iskustvo pokazuje da ipak sufije nisu letargični posmatrači, jer su se iz njihovih krugova razvili otpori imperijalizmu i kolonijalizmu.

Kadić posljednje poglavlje ovog djela posvećuje savremenom socijalnom pitanju, a to je pitanje feminističkog čitanja Kur’ana, odnosno rodnih pitanja u islamu koja se u većini slučajeva vraćaju na diskrepancu između Kur’ana i određenih hadisa. Čini se da jedan od razloga revivalizma skripturalista upravo leži u susretu muslimana sa savremenim sociološkim fenomenima. Kroz lepezu autora i tema, koje nam je predstavio Kadić, dolazimo do zaključka da su se savremeni muslimanski mislioci uglavnom baviili teološkim temama ili tražili izvore socioloških problema u ranim i tradicionalnim teološkim interpretacijama.

Djeluje da se kod savremenih muslimana nije razvila, recimo, jaka sociološka misao iako su njihovi stvarni problemi sociološke prirode. Također, jedno od glavnih obilježja misaonog naslijeđa koje predstavlja Kadić jeste redukcija savremenosti na modernost, odnosno na isključivi doprinos bijelog čovjeka. Zbog ovoga držimo da je ostalo i drugih tema i autora koji su govorili, možda, o još nekim islamima i o još nekim savremenostima. No, Kadić nam je i u samom podnaslovu knjige naznačio u kojem će pravcu ići – muslimansko moderno mišljenje.

(Kemal Čedić/IIN Preporod)