Od medresanske kafeterije do korica knjige: Priča mladog autora Halida Tarakčije

Mladi autor Halid Tarakčija, alumnista Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku, predstavio je svoj prvi roman "Sablja i avlija", radnjom smješten u period austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine.

Govoreći o nastanku knjige, istakao je da je nastojao spojiti historijske činjenice i književnu naraciju kako bi mlađim generacijama približio jedno od važnih razdoblja bosanske prošlosti.

Kako je nastala knjiga i zašto baš austrougarski period?

Kazao je da je ideja o pisanju romana nastala kroz vlastito interesovanje za historiju i književnost, a da je nakon razgovora s prijateljima počeo tragati za temom koja bi mogla nositi historijsku priču.

– Pronašao sam historijski period austrougarske okupacije Bosne Hercegovine, kada je običan Bošnjak bio satjeran u kut. Odlučio sam da ovo bude literatura u kojoj će se i mlađi čitaoci lakše pronaći, a historijske činjenice povezati s književnim likovima – rekao je Tarakčija.

Prema njegovim riječima, historijski okvir omogućio mu je da stvarne događaje približi čitaocima kroz likove i njihove sudbine.

– Lakše je da se učenik srednje škole ili osnovne škole pronađe u literaturi kada može povezati historijsku činjenicu s nekim likom iz knjige. Time sam skratio svoj period pisanja, ali sam nastojao sačuvati esenciju priče koju sam želio prenijeti – kazao je.

Oni koji nisu imali vremena za knjige

Pored fokusa na mlade, osvrnuo se i na razgovore sa starijim generacijama koje možda nisu imale priliku posvetiti se kulturi i umjetnosti na način na koji to danas mogu mlađi.

– Prije ovog razgovora razgovarao sam sa svojom majkom koja mi je rekla: “Ovo što ti radiš za mene je fascinantno, ali ja nisam upoznata s tim.” To je jedna realnost koju moramo prihvatiti. Starije generacije prošle su kroz veoma buran period i često nisu imale priliku da sjede i čitaju knjige. Morali su braniti ovu državu i nositi neke druge terete života – rekao je Tarakčija.

Dodao je da upravo zbog toga svaki susret s čitaocima doživljava kao priliku da iskaže poštovanje prema ljudima koji su stvarali uslove da mlađe generacije danas mogu slobodno učiti, pisati i stvarati.

– Kada sjedite pred tim ljudima, bez obzira na to što ste vi autor i što ste uložili svoje vrijeme u knjigu, morate ih gledati s poštovanjem. Bilo da su to profesori, roditelji ili prijatelji, riječ je o ljudima koji su svojim životnim iskustvom omogućili da mi danas imamo priliku da se bavimo ovakvim stvarima – kazao je Tarakčija.

Medresin poticajan ambijent

Uz osvrt na sam proces nastanka knjige, otkrio je da je značajan dio rukopisa nastao upravo u medresanskom okruženju.

– U medresi imamo prostor kafeterije gdje sam često sjedio sa svojim laptopom. Prijatelji su me pitali šta toliko pišem, a kada sam im rekao da radim na knjizi, dio njih se zadivio, dok drugi nisu vjerovali da ću uspjeti. To mi nije predstavljalo problem jer sam znao šta želim uraditi – ispričao je Tarakčija.

Posebno je naglasio važnost podrške profesora Elči Ibrahim-pašine medrese, među kojima je izdvojio profesora Bosanskog jezika i književnosti dr. Nermina Šušića, jednog od recenzenata knjige.

– Profesori su bili među ljudima koji su pomogli da ovo djelo postane stvarnost. Profesor Šušić bio je most koji nam je govorio da se trudimo oko školskih obaveza, ali i da će podržati ono što nas dodatno interesuje. Kao autor, na tome sam mu neizmjerno zahvalan – prisjetio se mladi pisac.

Osvrćući se na školovanje u Elči Ibrahim-pašinoj medresi, istakao je da taj period smatra jednim od najvažnijih u vlastitom životu.

– Medresa je moj religijski uspon. To je period u kojem se udaljavate od dotadašnjeg načina života i učite kako da o svojoj vjeri brinete svakodnevno. U četiri godine prihvatio sam tu odgovornost i mnogo toga naučio – rekao je.

Govoreći o budućnosti književnosti, izrazio je uvjerenje da historijski roman i dalje ima važnu ulogu u čuvanju pamćenja i temeljitijem razumijevanju nekih dijelova kolektivne prošlosti.

– Vjerujem da postoji prostor za mnogo više historijske književnosti. Takva djela mogu pomoći da bolje razumijemo vlastitu prošlost, identitet i priče koje nas oblikuju – poručio je Tarakčija.

Kako zainteresovati nove čitaoce?

Neizbježno pitanje koje se postavlja piscima je odnos prema čitaocima i odnos čitalaca prema pročitanom. Dodamo li tome okolnosti življenja u vremenu tehnološkog napretka, nerijetko smo zapitani koliko prosječan čovjek ovog vremena može zadržati fokus na tekstu. 

– Ako na čitanje gledamo samo kao na tehniku prikupljanja znanja, onda vidimo gdje smo i kakvi smo. Ali ako ga posmatramo kao pronalaženje odgovora, lične i društvene prirode, onda vidimo da su čitanje i pisanje nešto što nam je danas posebno potrebno – rekao je Tarakčija.

Na kraju, mladi autor ističe da, iako umjetnost ne voli posmatrati u duhu pravila, prilikom pisanja se vodi jednim principom: “show, don’t tell” – pokaži i nemoj kazati.

– Da to pokušam ilustrovati jednim primjerom: da je neki lik koji pokazuje emocije jednom prostom rečenicom rekao “Ljut sam”, “razočaran sam” ili “sretan sam”, to ne bi bilo posebno interesantno. Međutim, druga je priča ukoliko bi lik, rastresen bijesom, ušao u svoju sobu, zatvorio i lupio vratima toliko jako da se porodična slika na zidu zadrmala – kazao je Tarakčija. 

Iako je na početku književnog puta, Tarakčija smatra da književnost može imati važnu ulogu u očuvanju kolektivnog pamćenja i razumijevanju vlastitog/vlastitih identiteta.

Vjeruje da književnost postavlja važna društvena pitanja, koja druge oblasti ljudskog djelovanja nerijetko znaju formalizirati. 

(Nedim Gondžić/Preporod.info)