Posao kao lažno božanstvo – 2. dio

Piše: Faris Suljić

Svakako da posao, kao zauzetost, pomaže protiv pretjeranog razmišljanja, određenih teških mentalnih stanja, ili toga da se po ulicama talože besciljni delinkventi, ali je najveća problematika u tome što imati posao odgovara na previše životnih pitanja, s kojima nema ništa u srodstvu.

Kada se upustite u razgovor s prosječnim čovjekom danas, on traje onoliko koliko se površno može obraditi neka tema. Za dalje, možda vi imate i pojma i takta, ali vaš sagovornik jednostavno nikada nije bio izložen dubinama, koje za njega ili nju izgledaju kao ruine i špilje tame, neistražene teritorije.

Kroz interakciju s drugima se usavršavamo i dubinski upoznajemo sebe, što postaje poprilično teško jer iščezavaju kvalitetni sagovornici. Ali ono što je fascinantno u ovome je da ti ljudi odaju dojam ispunjenosti i zadovoljstva sobom, a i nekoliko faktora ih čini mnogo stabilnijima, nego recimo osobu koja na život gleda raširenih zjenica i sa zaljubljenošću, ali nije finansijski ili zdravstveno stabilna.

Zaposlenost, radni odnos. Čovjek je zaposlen, čovjek ima platu, i još je našao sa strane nešto. To su vrijednosti društva, i on/ona vjerovatno ima i familiju, i čitav jedan ekosistem koji je čovjeku potreban da ima stabilnost u svakodnevnici.

On je to postigao jer je sistem vrijednosti naklonjen osobi koja je zaposlena, i koja ne pita puno, i ne kopa ni po sebi ni po društvenom uređenju. Iznutra, ta osoba je tempirana bomba i može da bilo kojeg trenutka otrese sve svoje nedosljednosti, prostakluk, nepismenost i duhovno nezadovoljstvo na bilo koga i to na širok spektar načina.

On se jednostavno premalo pitao kvalitetnih pitanja, i u užurbanom hodu se upoznaje s njima – i zdravo za gotovo uzima i površno pristupa svemu od života, dok ga jednom ne sastavi elastični konopac realnosti, a onda kukala mu majka.

Možda i ta famozna kriza srednjih godina se dešava tako kasno u ljudskim životima jer se oni kasno počnu buditi na život oko sebe.

Čujemo svi frazu „samo da ti je upasti u sistem“koja je obično izgovarana od starijih ljudi kojima nije stran sklop riječi „ja sam jednostavno takav“kada opisuju svoj nemili karakter. Što li je to tako, ima sigurno razlog.

Nejse. Kada jednom, prerano i bez ikakvog oružja, upadneš u sistem, on te dovoljno hrani i mazi da se ne usuđuješ ispitivati one špicaste, strašne i močvarne dijelove sebe (ili njega) tokom života. Jer ljudi to ne vole, i to je strašan proces. Sistem zaposlenosti je tačno struktuiran da šapuće našem receptoru zadovoljstva i poslije nas čini dovoljno oskudnim da opet tragamo za izvorom tog hica.

Ovisnost nam stvara famozna plata, koja u većini slučajeva nije proporcionalna niti radu čovjeka, niti njegovim konstantno rastućim prohtjevima. Jadnik nikada nije odgojio dušu da bude profinjena, pa sve što sjaji i mami ga on hoće za sebe, nebitno koja je cijena. Kreditom će to platiti, a redovnom platom će otplatiti kredit. Kakva fatamorgana.

On takav neodgojen je po hijerarhiji društvenih vrijednosti na visokoj skali (na vrhu skale su naravno masni bogataši koje mi održavamo tu), i njega se sluša i poštuje u svakodnevnim razgovorima. A onda kada dođe prva nemoralna 

ponuda, ili prvi proboj duha u vidu egzistencionalnih pitanja i razmatranja, nastaje kolaps. Već ti je previše godina, iza sebe si ostavio familiju koja funkcionira na iglama, djecu koja sama sebe moraju odgajati, prozviždio si neke bitne interakcije, i ostaje ti da se nadaš da je sve to tako moralo biti, jer previše boli pomisao da si upravo ti prerano zagrzao, ko sivonja, i nisi znao pustiti. Samo lažno božanstvo svoje vjernike ostavlja neodgojene, nedorasle, nerazvijene i u oskudici.

Da li vaš posao mora biti vaš životni smisao? Ovdje, dakako, nije riječ o tome da se uspješno i dugoročno može bez redovnih, mjesečnih, primanja. Sistem prosto nije tako napravljen, i to je s razlogom. Ja samo govorim kakve ljude, i poslijedice po ljude, prozivodi ovakav poredak.

Umjesto paradigme smisla, rada i ostvarenosti – imamo paradigmu robovanja, dugovanja, zauzetosti i oskudnosti. Ukratko, kao da se niko ne usavršava u djelatnostima, nikoga život istinski ne zanima, nema prostora za rad na sebi, već se što prije moguće svi bacaju u močvaru sistema, i tu se grcaju dok naposljetku ne potonu. Ovakav sistem, ravnodušan prema čovjekovim stvarnim afinitetima i potrebama, će te u teškim životnim situacijama samo gledati kako pužeš i pregibaš se u bolu; odbrojavajući ti vrijeme sve dok se ili ne oporaviš da se vratiš nazad, ili dok ne svisneš, ili se nekako izvučeš. Čuo sam da čovjekovo glavno životno zanimanje ne mora biti i njegov smisao, može biti i neki hobi ili neki manji dio njegove realnosti – mada sam to čuo obično od ljudi koji su poprilično privilegovani, rade šta žele, ili od onih što ne haju za smislom jer su to davno izostavili na putu.

Možda je moguće da se čovjek bavi nečim što ga ne ispunjava, ali ne vjerujem da je to zdravo dugoročno, i pogotovo ne u tempu i posveti koja se danas očekuje. Vidim da je ljude koji su svoje čiste prisnosti ostavili iza sebe progutala mašina, i da u slobodno vrijeme životare; vidim da su bezvoljni, potentni na pogrešnim frontovima i bitkama, teški za duhovni napredak, nezanimljivi za dug razgovor, puni faširanih i brzopoteznih odgovora, puni oštro uperenih, ali tupih stavova.

Obično su neprijatelji harmoniji unutar familije, puni nezadovoljstva naspram sebe i društva, ali bez konkretnih, sažetih argumenata zašto i kako van; čak oskuduju i u alatima za formulaciju rečenica i artikulaciju stavova, te kanalisanja svojih kompleksnih emotivnih stanja.

Čini mi se da više mudrosti i svjetlosti ima u ljudima na marginama, koji su u svojoj materijalnoj oskudi, ipak sačuvali onaj blistavi dio sebe. Ne težim siromaštvu i ne mislim da je u njemu dobro, ali postaje teško biti autentičan i biti plaćen. Očekuje se savršenstvo u običnim poslovima, i zadovoljavanje time da je bilo koji posao tvoja potencijalna životna odrednica.

Te radne navike koje se proturaju mladima, i to da počinju s njima čim prije, mi više smrdi na uvjetovanje ljudi da jedino tako traže svoju vrijednost, i najpopularniju antitezu vidim jedino u ekstremnim budističkim stavovima, koje smatram drugim ekstremom i izopačenim razumijevanjem ega i borbe protiv sebe. Čovjek danas stvarno kaska za sredinom, i živ se razape između polariteta.

(Islamske informativne novine Preporod)