Harun Ahmić, učenik medrese i prepoznat govornik: Publika prati prvi dojam, debatanti prate sve

Maturant Gazi Husrev-begove medrese Harun Ahmić je na prošlogodišnjem takmičenju "Debatne parlaonice" proglašen najboljim govornikom među srednjoškolcima s područja Kantona Sarajevo. 

To je ujedno i povod našeg razgovora o pripremama za javni nastup, ostavljanju dojmova, aktivizmu mladih, volonterizmu i odnosu prema autoritetima. 

Razgovarao: Nedim Gondžić

Šta znači biti prepoznat kao vješt i dobar govornik?

Harun: Volim biti posvećen stvarima koje radim životu. Ako se posvećujem debati, izdvojit ću vrijeme za to. Postoje mnoge druge sfere u kojima ne prednjačim u odnosu na svoje vršnjake i to je prirodan tok stvari.

Mislim da je govorništvo nešto u čemu ljudi mogu biti uspješni ako jednostavno rade na sebi.

Prije svega, antička definicija dobrog debatanta se ne odnosi na to da je on poznat ili voljen. Odnosi se na moral. Dobar debatant u osnovi treba biti moralan, a iz toga proizilaze ostale vrline. Mislim da ovo svako može raditi, samo treba vremena i truda.

Tvoj odgovor me podsjetio na govor o dvije različite skupine uspješnih mladih ljudi. Jedni su oni koji nastoje biti dovoljno dobri u svakoj oblasti, a drugi su oni koji insistiraju isključivo na jednoj oblasti, težeći najboljoj verziji sebe. Kako gledaš na jedno, kako na drugo?

Harun: Svako je stvoren za nešto i ne postoji čovjek koji nema svrhu na ovom svijetu. Moja svrha ne može biti toliko univerzalna i ne mogu biti dobar u svemu. Prosto, to nije farz.

Ne mora svako biti dobar u svemu. Ako imamo talenat u nečemu, koji prate trud, rad, zalaganje i ljubav prema onom što radimo, mislim da je najbolje usmjeriti se ka tome.

To, naravno, ne mora značiti da trebamo zanemariti ostale svakodnevne obaveze ili neke temeljne funkcije koje čine društvo.

Mislim da je pogrešno pokušavati da se jednog čovjeka učini majstorom svih zanata, jer može ispasti univerzalna neznalica.

Razgovor podrazumijeva i slušanje. Možeš li se, kao neko ko često javno nastupa, disciplinirati u formi slušaoca?

Harun: Debata je odlična prilika da radimo na sebi u smislu odbrane stavova za koje se privatno nikad ne bismo zalagali.

Često se dešavaju debate koje su generalno samo radi forme i služe kao pripreme za neko važnije takmičenje, pa su teme jako daleke od onog za šta se mi inače zalažemo, imenom i prezimenom. 

U tom smislu, debata nam pomaže da razvijemo toleranciju i da vidimo drugu stranu.

Neke stvari nikad ne bismo znali da nismo imali priliku kao debatanti se zalagati za nešto što lično ne bismo branili.

Kako izgledaju pripreme za određeno takmičenje, a kako svakodnevno "održavanje govorničke forme"?

Harun: Što se tiče pripremanja za bilo kakav nastup, pogotovo za debate, važno je da imamo predznanje. Zbog toga istražujem i čitam. Nađem sajtove, novine, ankete i informacije.

Važno je da u debatama imamo izvore, statistike i dokaze. Moguće je govoriti jako lijepo i sigurno, ali ukoliko nemam argument, izvor ili statistiku, to obezvređuje moj argument.

Često imate osjećaj da su ljudi koji nastupaju, recimo, na televiziji negdje iznad vas, u nekom drugom univerzumu ili da su nedostižni.

Naravno, uglavnom su to prosječni ljudi, ali ih izdvaja dobra priprema za ono o čemu govore.

Česta formulacija je "ostavljanje prvog dojma". Prema tvom iskustvu, koliko je to važno?

Harun: Važna je pojava, prva rečenica i način na koji se u početku obratiš tokom javnog nastupa. Osim rečenice, važan je njen ton, gestikulacija i usmjerenost pogleda.

Dojam je važan i zbog toga što ponekad dobro napisani govori znaju ostati nezapaženi samo zbog toga što nisu uvjerljivo izneseni i predstavljeni.

U govorništvu općenito je važan prvi utisak, dok je u debati svaka sekunda kao prvi utisak. Sve dok ne završite govor, ne znate na čemu ste, jer drugi debatant može iskoristiti svaku vašu rečenicu protiv vas.

Publika prati prvi utisak, drugi debatanti prate sve.

Šta Gazi Husrev-begova medresa predstavlja u tom životu?

Harun: U ovoj školi upoznate ljude koji će vam biti prijatelji do kraja života. Ljude koji će, ako budu živjeli duže od vas, doći na vašu dženazu i suprotno. Ljudi koji će vam pomoći onda kad bude trebalo. 

Ovdje se formiraju trajna prijateljstva, jer je ova škola stvarno dobra u tome. Naprimjer, mnogi od mojih prijatelja koji ne idu u medresu jedva čekaju da završe srednju školu, izađu iz svojih generacijskih i školskih grupa, distanciraju se od društva i nastave sa svojim životom na fakultetu ili poslu. 

S druge strane, prijateljstva sklopljena u medresi, uglavnom, traju cijeli život.

Smislenoj rečenici prethodi čitanje. Kakve su tvoje čitalačke navike i šta od literature preporučuješ drugima?

Harun: Moje čitanje je često bilo bilo pod uticajem mišljenja profesora Bosanskog jezika i Historije.

Često se dešavalo da, ako oni nešto čitaju, ja dođem i pitam: “A šta čitate? Gdje se to ima naći? Je l’ to ima kod našeg bibliotekara? Mogu naći na internetu u PDF-u?” 

I danas je tako, s tim što danas imam i neki svoj stav i želju za određenom literaturom.

Volim psihologiju i volim otkriti kako se ljudi ponašaju. Volim znati koji su njihovi odbrambeni mehanizmi i učiti više o emociji, o toleranciji, o inkluzivitetu svih ljudi. Pored toga, čitam i volim historijsku literaturu.

A što se tiče nekih knjiga koje su za moju dušu, samo pitam profesora Bosanskog jezika da mi preporuči šta da čitam.

Nerijetko se čitanje opisuje kao nepopularno. Da li tvoja generacija potvrđuje ili negira ovu tezu?

Harun: Nekad mi je neshvatljivo da postoje ljudi i profesori koji dođu i kore učenika na način da on neće nešto. Hoće, nego ga nisi još shvatio.

Ako učenik nije toliko zainteresovan za školu ili ako mu se više dopada neki zanatski posao, daj mu knjigu iz te oblasti. 

Ako meni kao učeniku kojeg ne zanimaju prirodne nauke date knjigu o zakonima u prirodi, ona će imati dva moguća puta: ili će kupiti prašinu ili ću je pokušati prodati. 

Vjerujem da će svako raditi i čitati, ukoliko mu se da prilika. Otvorite mu priliku tako da mu bude dostupan materijal i sadržaj koji njega zanima. Jer, hvala Bogu, svi smo različiti i zato nas ne zanimaju iste stvari.

Šta za tebe predstavlja volonterizam?

Harun: Nalazimo se u jednom vremenu hiperindividualizma, misleći da smo sami sebi dovoljni.

Postoji popularna tvrdnja u kojoj uvjeravamo sebe da nam niko ne treba i da možemo sve sami. Moj odgovor je: Ok, tako govori dok se ne razboliš. A, primjerice, živiš sam, pa ćeš onda vidjeti možeš li.

Zbog toga je volonterski rad dobar i važan. Budi tvoju svijest o društvu i o tome tome koliko si manjkav u ovom svijetu.

Također, podsjeća da smo kao kolektiv potrebni jedni drugima, kako bismo mogli praviti nešto veće i bolje za opće dobro.

(Preporod.info)