Ko smo mi između ekrana, pogleda i dodira

Posmatrajući kur’ansko semantičko polje jezičkog korijena b-y-n, vidimo da bejān nije tek obični govor, nego način komunikacije koji ne ostavlja prostor za nejasnoću ili disperziju značenja. To je drugim čovjekom uslovljen proces koji pored auditivnog ostavlja prostor i za vizuelno, taktilno, osjetilno.

Piše: Zekija Krvavac 

Savremeni načini komunikacije uzrokovali su da se ljudski razgovori sve više premještaju u prostor digitalnog – bez pogleda, dodira, prisustva. Iako tehnologija olakšava razmjenu informacija, ona osiromašuje samu bit ljudskog odnosa koji se ogleda u govoru tijela, crtama lica ili tonu glasa. Islamski učenjaci u prošlosti su čak čitava djela i naučne oblasti posvećivali crtama ljudskoga lica. Moderna tehnologija, čak i onda kada nam omogućuje auditivno-vizuelni način komunikacije, ostavlja nas bez neposrednog doživljaja susreta.

Iskustvo povezanosti

Ipak, Kur’an nas podsjeća da je čovjek stvoren s unikatnom mogućnošću izražavanja: „Poučio ga je govoru (bejān).” (Er-Rahmān, 4. )

Mogli bismo kazati da izraz bejān ne označava samo govor, nego cjelokupni način izražavanja, uključujući pogled, periode tišine, gesture i posture. Bejān ukazuje da je komunikacija mnogo šira od samog jezika. Muhamed Asad ovu riječ razumijeva ne samo kao govor, nego i kao jasne misli, pozivajući se na Isfahanija koji kaže kako “bejān označava sva ona sredstva pomoću kojih se neka stvar definira i objašnjava.” Posmatrajući kur’ansko semantičko polje jezičkog korijena b-y-n, vidimo da bejān nije tek obični govor, nego način komunikacije koji ne ostavlja prostor za nejasnoću ili disperziju značenja. To je drugim čovjekom uslovljen proces koji pored auditivnog ostavlja prostor i za vizuelno, taktilno, osjetilno.

Psihologija potvrđuje da se oko 70% komunikacije odvija u neverbalnoj domeni, gdje se gradi povjerenje i bliskost. Kada spomenuto izostaje, raste osjećaj otuđenosti i nesigurnosti, kao i smanjenje povjerenja ili ranjivosti. Poslanik, a.s., je rekao: „Nemojte smatrati nijedno dobro djelo beznačajnim, čak ni susret sa svojim bratom vesela lica.” (Muslim) Kur’an na mnogo mjesta spominje važnost vida i sluha kao osnovnih vrata percepcije, dok moderna nauka potvrđuje da je očni živac anatomski direktni produžetak mozga.

Pored pogleda, savremena neuroznanost pokazuje da i fizička blizina i dodir smiruju tijelo, aktiviraju osjećaj sigurnosti i potiču lučenje oksitocina, hormona povjerenja. U nedostatku spomenutog, čovjek se može osjećati „vidljivim“u mreži komunikacije, ali istinski nevidljivim u stvarnosti. Oksitocin smiruje, usporava otkucaje srca i oporavlja imunitet. U itekako bučnoj digitalnoj tišini, gdje se sve svodi na znakove i slike, čovjek gubi biološko i duhovno iskustvo povezanosti.

Komunikacija bićem 

U trenucima velikog straha i skoro pa nemoćan pred izazovom Faraonove svite, Musa, a. s., od Boga dobija naredbu da ruku uvuče u njedra svoja. Kroz dodir i osluškivanje vlastitog tijela, Musa, a. s., prima potvrdu o prisutnosti Božije volje. S druge strane, sunnet Muhammeda, a. s., nas uči da je potiranje rukama u koje su prethodno proučene tri posljednje sure, bio sastavni dio Poslanikove pripreme za spavanje, kada se tijelo odmara, opušta i doživljava svoju “malu smrt”.

Kod oba poslanika naglasak je na rukama, jer dodir aktivira parasimpatički nervni sistem i povećava osjećaj sigurnosti. Poslanička tradicija insistira na selamu koji se prenosi riječju, ali i dodirom ruke. Poslanik, a. s., je rekao: „Nema dvojice muslimana koji se sretnu pa se rukuju, a da im ne budu oprošteni grijesi prije nego što se raziđu.“(Ebu Davud, Tirmizi) Džemat može biti primjer obnavljanja onoga što ekrani uskraćuju: osjećaj zajedničke i svjesne prisutnosti, sinhronizovani pokreti u namazu, toplota i fizički dodir.

Digitalna komunikacija ne mora biti neprijatelj – ona postaje problem tek kada zamijeni stvarni susret, umjesto da ga dopuni i obogati. Čovjek je stvoren da bude halifa na Zemlji – biće koje djeluje, gleda, sluša, dotiče, gradi.

Zbog toga, digitalna era traži od nas novu vrstu pismenosti i inteligencije: emocionalnu inteligenciju srca i fizičku inteligenciju tijela – sposobnosti da komuniciramo cijelim bićem. Jer ono što čovjeka čini čovjekom nije broj informacija koje primi ili odašilje, nego toplina koju prenese ili dobije u prisustvu drugoga.

Islamske informativne novine Preporod)