Imamet dijeli sudbu humanistike

U posljednje vrijeme u okviru Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini aktueliziran je razgovor o krizi imamskog poziva. Uz javne rasprave i iznesena mišljenja i strukture Islamske zajednice sve češće adresiraju izazove imameta, u BiH i dijaspori, posebno izrazima o atraktivnosti i neatraktivnosti imamskog poziva.

Evidentan je manjak interesovanja za bavljenjem imamskim pozivom, a sve se to tiče, između ostalog, obrazovnih i socio-ekonomskih pitanja. No, u tom pogledu, uprkos mnoštvu stavova, rjeđe se u raspravama čuje da evidentna kriza imamskog poziva nije ništa novu uzme li se u obzir kriza koja potresa humanističke nauke širom svijeta.

To je, zapravo, polje u koje se da smjestiti i studij teologije kao što je to na Univerzitetu u Sarajevu – Fakultet islamskih nauka pripada humanističkoj grupaciji. Ostale nauke iz popularno nazvanih STEM oblasti (eng. science, technology, engineering, and mathematics) već odavno zauzimaju primat. Nekima to predstavlja sasvim očekivanu putanju savremenog društva, orijentisanog prema zahtjevima tržišta, što im nije upozoravajuće ni uzbuđujuće.

Dominacija tržišta

Čovjeku današnjice, preopterećenom silnim zahtjevima teških oblika kapitalizma i brze potrošačke kulture dobrodošlo je sve što će donijeti i proizvesti više novca.

Međutim, pad interesovanja i marginalizacija humanističkih i bliskih nauka kontinuirano zabrinjava ne samo aktivne u tim oblastima, već, uopšteno, sloj mislećih i intelektualaca, koji insistiraju da društva ne smiju svoj kurs zauzimati isključivo na uputstvima tržišta i profita.

Glede toga, pojave i svjetonazori koji minimiziraju i isključuju duhovnu, religijsku, filozofsku, moralnu ili etičku komponentu iz postavki svijeta doprinose intenzivom slabljenju obzira prema čovjeku.

To nam recentna historija ljudskog roda zorno kazuje, odnosno sami trendovi prisutni u mnogim izvještajima: jaz između bogatih i siromašnih je sve dublji, velike korporacije imaju sve više monopola na globalnom tržištu, iza blještavila digitalnog napretka i zelene tranzicije su mnoge patnje siromašnih i nerazvijenih zemalja, posebno globalnog juga, pravda je relativizirana na međunarodnom nivou, a na snazi su zakoni jačih i bogatijih, do društveno odgovornog poslovanja se drži tek toliko koliko vrijedi u svrhu marketinga itd.

Sve to neminovno utječe na čovjeka i njegovu svakodnevnicu, u njegovim najobičnijim praksama i navikama do samog razumijevanja života.

U dinamici globaliziranog svijeta tržište se razvija izuzetnom brzinom, a određeni sektori pretežu, kao što je to u slučaju digitalne industrije i razvoja umjetne inteligencije.

U tom smjeru se kreće atraktivnost nekih zanimanja današnjice i sutrašnjice: sektor informacionih tehnologija se već odavno pokazao unosnim, isplativim, ali i fleksibilnim za balans posla i života, što je, primjera radi, generaciji Z, itekako važno. Ključno je i da živimo dominaciju poziva na veliku i brzu zaradu.

Vremenske linije na društvenim mrežama preplavljene su savjetima o mogućnostima velike zarade, skoro pa propocionalno preplavljenosti reklamnim sadržajima jefitinih, skupih i luksuznih roba.

Pri tome, čovjek sve manje živi od hrane i drugih proizvoda koje samostalno proizvodi. Čovječanstvo se u potpunosti oslanja na stanje globalnog tržišta, bilo u zadovoljenju minimuma ili zadovoljenju nadstandardnih prohtijeva. Osjećaj za “dovoljno“ je poremećen kao i druge vage odnosa prema svijetu.

U takvom odnosu brzine, vlastitih zahtjeva ili nametnutih normi, nestaje vremena za obazrivost prema drugome. Izgradnja čovjeka, države i društva izražava se jednačinama nužne i isključive naredbe da se povinujemo ritmu tržišta, bez obzira što ono lomi čovjeka do neprepoznatljivosti.

U takvom ambijentu zasigurno nije atraktivno osmišljati ili intenzivno raditi s čovjekom. A porast nasilja, agresije, nepoštovanja ljudskih prava i sve slabijeg mentalnog stanja u svijetu kao da nisu dovoljni alarmi za određene promjene. Niti su alarmi za boljim razumijevanjem čovjekove svrhe života i reinterpretacijom pojmova i ideja o progresu.

S obzirom na ono što imamski poziv predstavlja u svojoj punini ili – sažeto kazano – rad s čovjekom i adresiranje najznačajnijih pitanja čovjekove moralne i duhovne izgradnje, neizostavno je krizu imamskog poziva kontekstualizirati i u pogledu krize humanistike.

Štaviše, bez obzira na to što mnogi i samu vrijednost teologije dovode u pitanje kada razgovaraju o humanističkim naukama, prilično je očekivan i vidljiv utjecaj pada interesa za te oblasti i kada se aktuelizira tema imameta. Bez obzira na snagu tradicije na kojoj se temelji imamet ili bilo koja pastoralna uloga / funkcija / briga, susret imama s izazovima oblikovanim gorenavedenim pojavama je neminovan.

Sve je manje i svećenika

No, manjak interesa za pozivom kojem je religijska služba osnovna crta nije ništa novo, naprimjer, ni u Katoličkoj crkvi. I ono što se čini važnim napomenuti, to je izazov koji Crkva tretira već desetljećima, a pad interesa i broja sveštenstva se, zapravo, često kontekstualizira kao posljedica Drugog vatikanskog koncila. Izvještaj koji je Agenzia Fides, organizacija u službi Crkve, objavila u oktobru 2025. godine, još jednom je potvrdio trendove.

Prije svega, referirali su se na podatke o broju svjetske populacije do kraja juna 2023. godine – blizu osam milijardi, potom na podatke o broju katolika – više od milijardu i četiri stotine miliona.

Pored ostalog, Izvještaj pokazuje da ukupan broj svećenika u posljednjih pet godina nastavlja da opada – 406.996, što je za 734 manje u odnosu na prethodnu godinu. Evropa je zabilježila najveći pad, potom Amerika te Okeanija. Međutim, značajan porast je zabilježen u

Africi i Aziji. Također, broj dijecezanskih svećenika u svijetu je smanjen za 429 u odnosu na prethodnu godinu. Porast se bilježi u Africi i Aziji, a posebno opadanje njihovog broja je zabilježeno u Evropi. Također, broj redovničkih svećenika je smanjen za 305 u odnosu na prethodnu godinu. Rast je zabilježen, ponovo, u Africi i Aziji.

Iste brige o manjem broju svećenika dijele i u Hrvatskoj kao i u Bosni i Hercegovini. Prilikom jednog od zasjedanja Biskupske konferencije BiH prethodne godine nadbiskup Tomo Vukšić je naglasio da kriza zvanja poput svećeničkih ulazi u okvir postojeće krize duhovnog.

Iznad kadrovske krize i rješenja

Nedostatak interesa za – najšire kazano – pastoralnu službu je rezultat složenih procesa i promjena globalnih razmjera. Iste brige, naprimjer, odavno brinu i druge muslimanske zajednice širom Zapada – o nedostatku imama ili njihovoj nemogućnosti da se u potpunosti posvete imamskoj misiji uslijed zahtijeva životne svakodnevnice.

Pri rješavanju takvih kadrovskih kriza, što predstoji i Islamskoj zajednici, nikada neće biti dovoljno osloviti tek materijalni status imama ili samu srž misije imameta izvodeći ga iz okvira kompleksnih fenomena savremenog svijeta.

S te strane, ono što nadilazi puka nabrajanja misijskih odrednica imameta ili privremena rješenja su konceptualno određenje prema svijetu u kojem mnoge druge zajednice, branše, oblasti i nauke dijele iste izazove uslijed agresivnog izobličenja percepcije o čovjeku i njegovom ukupnom razvoju. Ako se svijet drastično promijenio u posljednjih dvije stotine godina, više negoli tokom prethodnih perioda historije, intenzitet promjena s kraja prošlog i početkom ovog stoljeća je, štaviše, i brži.

Negiranje aktuelnih pojava i izazova neće pomoći u rješavanju bilo kakve krize koja je pred religijskom zajednicom, ali hrabrost da se propituje ta kriza u odnosu na sve faktore može nadići čak i osnovni cilj – zadovoljenje kadrovskih potreba.

Ukoliko je polazna tačka takva, onda je moguće i hrabrije propitivati, naprimjer, i sistem školovanja i obrazovanja u koji je, na različite načine, smješteno i obrazovanje te priprema imama. Riječ je o istom kursu koji je donio svekolike redukcije i marginalizacije humanistike, a time i čovjekove svrhe na ovom svijetu.

(Islamske informativne novine Preporod)