Tragom znaka, London, Amman, Zagreb, Riyad, Tuzla

Piše: Mustafa Cerić

Dragi moji,

Možda je previše da vas opterećujem s izvještajem mojih putovanja, ali, opet, mislim da vi imate pravo da s vama podijelim moja iskustva sa susreta, gdje se govorilo o nama i doticalo se naše bosanske sudbina u svijetu. Slučajno ili ne, u ovom zadnjem mjesecu – decembru ove odlazeće mīladske godine, potrefilo mi se da obiđem pet destinacija u petnaestak dana: London – Oxfordshire; Amman – Aqaba – Bethanyiza Jordana; Zagreb - Dayton 30 godina poslije;Riyad – UN Alijansa civilizacija; Tuzla – Gračanica 50 godina poslije.

Naravno, putovanje u Kur’anu nije puko kretanje kroz prostor, već poziv na gledanje, promišljanje i razumijevanje. Kur’anska uputa: - Putujte po svijetu da vidite kako je Allah  počeo stvaranje (i kako ga uređuje) te da shvatite da je Allah Svemoćan da iznova stvori svijet po volji Svojoj.  (Kur'an, 29:20).   Dakle, Kur'an nam savjetuje da kroz susret s različitih krajeva, naroda, vjera i kultura produbljujemo spoznaju o Allahovom redu i poretku u svijetu i našem vlastitom mjestu u njemu.

Vođen tom porukom, moja putovanja doživljavam kao priliku za učenje, svjedočenje i unutarnje preispitivanje – da se u raznolikosti prostora i iskustava prepozna jedinstvo Stvoriteljeve mudrosti. Ovaj izvještaj nastaje kao zapis tog kretanja i razmišljanja: traganja za znanjem, smislom i odgovornošću čovjeka koji putuje ne samo da bi stigao, već da bi razumio šta se u svijetu misli, vjeruje i priča o stanju u svijetu, posebno o stanju nas ovdje i sada u Bosni na Balkanu i u Europi.

Elijah Institut, Oxfordshire (Decembar 01-04,  2025.)

Četverodnevno učešće na susretu u organizaciji Elijah Instituta za međureligijski dijalog, održanom od 1. do 4. decembra 2025. godine u Globalnom Retreat Centru Brahma Kumaris u Londonu - Oxfordshireu, UK, doživio sam kao jedno od onih iskustava koja tiho, ali trajno mijenjaju unutrašnji pogled na svijet, vjeru i vlastitu odgovornost.

Sam ambijent ovog susreta imao je posebnu snagu. Mirnoća engleskog krajolika, povučeni prostor Centra i odsustvo svakodnevne političke buke napravili su uslove za istinski razgovor – ne samo među učesnicima, već i unutar samog sebe. Ovdje se nije raspravljalo radi pobjede u argumentu, nego radi razumijevanja po onoj kur'anskoj maksimi: - O ljudi, Allah vas je stvoriood jednog muškarca i jedne žene kao raznolike po nacijama i rasama da biste se međusobno prepoznali i upoznali, ali, upamtite najbolji među vama je onaj sa najboljim moralnim karakterom (Kur'an, 48:13).    

Elijah(ar. Ilijas) Institut, sa sjedištem u Jeruzalemu, okupio je vjerske lidere različitih tradicija s ciljem da se o najtežim pitanjima suvremenog svijeta govori bez straha i bez unaprijed pripremljenih odgovora. Tokom ova četiri dana osjetio sam da se dijalog ne gradi deklaracijama, nego slušanjem – onim dubokim, strpljivim slušanjem koje traži da se najprije preispita vlastita pozicija.

Za mene lično, ovaj susret je bio prostor unutrašnje ravnoteže između iskustva Balkana i univerzalnih izazova s kojima se suočavaju religije danas. Govoreći i slušajući druge, postajalo mi je sve jasnije da su strahovi, nepovjerenja i historijske traume različitih zajednica često sličniji nego što smo spremni priznati.

Posebnu vrijednost ovog susreta vidio sam u činjenici da se nije bježalo od teških tema – odnosa religije i politike, granica vjerskog autoriteta, te odgovornosti lidera u vremenima polarizacije. U tom kontekstu sam i vlastito iskustvo nosio kao moralnu obavezu: govoriti iskreno, ali bez optuživanja; jasno, ali bez zatvaranja vrata; govoriti o moralnom posrnuću savjesti čovječanstva u Gazi, ali bez straha i bez pardona. 

Ova četiri dana u Oxfordshireu doživio sam kao tiho pripremanje za ono što dolazi. Ne kao gotove odgovore, nego kao dublju svijest da međureligijski dijalog mora imati strpljenje, kontinuitet i hrabrost da ostane otvoren čak i onda kada je lakše povući se u vlastitu sigurnu poziciju.

Iz Globalnog Retreat Centra ponio sam osjećaj da pravi dijalog ne počinje na konferencijama, nego u spremnosti da se vlastita vjera živi kao most, a ne kao granica. Taj osjećaj ostao je sa mnom i nakon povratka, kao tiha, alipostojana obaveza.

(December 9th, 2025)

Aqaba Proces, Amman / Bethany iza Jordana (Decembar 09, 2025)

Aqaba Proces u Ammanu i Bethanyudoživio sam ne samo kao međunarodni skup i političko-vjerski forum, već prije svega kao lični trenutak dubokog promišljanja o Balkanu, religiji i odgovornosti vjerskih lidera u našem vremenu.

Jedanaesti susret vjerskih dostojanstvenika s Balkana, održan devetog decembru 2025. godine, bio je snažno obilježen duhom dijaloga koji je inicirao i simbolički utjelovio kralj Jordana Abdullah II, zajedno s premijerom Albanije Edijem Ramom. Njihova zajednička inicijativa jasno je pokazala da međureligijski mir nije sporedna tema, već ključno pitanje globalne i regionalne stabilnosti.

Tokom mog obraćanja na tom skupu, osjetio sam potrebu da izađem iz okvira protokola. Smatrao sam važnim da javno čestitam kralju Abdullahu II na velikodušnoj odluci da Srpskoj pravoslavnoj crkvi pokloni parcelu zemlje u Betaniyu za izgradnju crkve. Taj čin nisam doživio samo kao administrativnu odluku, već kao snažnu moralnu poruku – dokaz da islamska vlast može biti aktivni čuvar prava drugih vjera.

U tom trenutku sam, svjesno i s nadom, povezao taj gest s balkanskom stvarnošću. Izrazio sam uvjerenje da bi ova odluka mogla biti poticaj patrijarhu srpskom Porfiriju da se, nakon višedecenijskih molbi muslimana u Sandžaku - Srbiji, u Beogradu konačno izgradi džamija. Nisam to učinio kao zahtjev ili pritisak, već kao poziv na uzajamnost, na etiku koja nadilazi granice, strahove i historijske terete.

Posebno snažan trenutak desio se po povratku, na aerodromu, gdje sam u neformalnom razgovoru s patrijarhom Porfirijem osjetio da dijalog nije zatvoren. Taj kratki susret mi je potvrdio da, unatoč dubokim ranama i teškom naslijeđu, postoji prostor za razgovor o odnosima između srpskog pravoslavlja i islama, ali i o širem stanju na Balkanu.

Ovaj susret mi je ostavio uvjerenje da su često upravo ovakvi tihi, nenajavljeni razgovori važniji od zvaničnih deklaracija. Aqaba Proces sam doživio kao podsjetnik da međureligijski dijalog nije apstraktna ideja, već lična odgovornost svakog od nas koji nosimo javnu riječ i duhovni autoritet.

Iz Ammana sam se vratio s osjećajem da Balkan još uvijek ima šansu. Ne kroz velike političke projekte, već kroz male, ali hrabre korake – geste koje otvaraju vrata povjerenja i riječi koje ne zatvaraju, nego pozivaju.

Zagreb - Dayton 30 godina poslije (Decembar 12, 2025)

Put koji je započeo u tišini Oxfordshirea, a zatim se javno artikulirao u Ammanu kroz Aqaba Proces, nastavio se, gotovo po nekoj nepisanoj mapi dijaloškog puta, u Zagrebu. Kao da me je nevidljiva providencija dovela u grad koji za mene nije samo geografska tačka, već duboko lično mjesto pamćenja, učenja i unutrašnjeg sazrijevanja.

U Zagreb sam stigao drumom 11. decembra 2025. god. zbog magle u Sarajevu. Sutradan je otvorena konferenciju na visokom državničkom nivou Hrvatske o temi: 30 godina nakon Daytona: Otvaranje puta lokalnim rješenjima. Meni je preporučeno da govorim na panelu o temi: Od intervencionizma do lokalne odgovornosti: Koji je put naprijed?.  Prihvatio sam i poziv i temu.  Zagreb je grad u kojem sam proveo nezaboravne godine kao glavni imam Zagrebačke džamije (1986–1991), grad koji sam zavolio i od kojeg sam mnogo naučio – o položaju mog naroda na Balkanu, ali i o njegovom mjestu u evropskom kontekstu. Povratak u Zagreb, međutim, ovoga puta nije bio nostalgičan, nego duboko ambivalentan.

U Zagreb sam išao s pomiješanim osjećajem straha i nade. Straha – jer sam bio upozoren u Sarajevu na prisustvo Maxa Primorca i Željane Zovko, čija su imena u Bosni i Hercegovini opterećena lošom reputacijom zbog rigidnih i, po uvjerenju mnogih, retrogradnih političkih stavova. Njihove pozicije, svedene na insistiranje na „trećem hrvatskom entitetu“, predstavljaju logiku koja ne vodi stabilnosti, nego produbljivanju podjela.

Ali, istovremeno, u Zagreb sam došao i s nadom. Poziv gospodina Gordana Grlića Radmana, ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske, doživio sam kao mogući signal da postoji namjera da se otvore neka pogrešno zatvorena vrata u odnosima između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, ali i da se zatvore neka pogrešno otvorena vrata u odnosima između Bošnjaka i Hrvata. Nadao sam se da smisao ove konferencije nije samo u ponavljanju poznatih narativa, nego u traženju lokalnih, odgovornijih rješenja.

Nisam imao namjeru dramatizirati svoje učešće u Zagrebu. Došao sam s iskustvom tišine Oxfordshirea i odgovornosti javne riječi iz Ammana, odlučan da slušam i govorim smireno. Međutim, izlaganje Maxa Primorca nije ostavilo prostor za šutnju. Njegova priča o „trećem entitetu“, kao i tvrdnja da su Hrvati jedini narod u Bosni i Hercegovini koji baštine evropske vrijednosti, bila je granica preko koje nisam mogao preći bez reakcije.

Moja reakcija nije bila impulsivna, nego nužna. Smatrao sam moralno i politički obaveznim da se suprotstavim narativu koji implicitno negira evropsku pripadnost drugih naroda u Bosni i Hercegovini, a posebno Bošnjaka. Evropske vrijednosti nisu etnička privilegija, nego univerzalni okvir u kojem svi narodi, ako ih istinski prihvate, imaju jednako mjesto.

Nisam mogao ne primijetiti ni prisustvo Željane Zovko, koja je, ničim izazvana, optužila Bošnjake u Evropskom parlamentu da ugrožavaju kršćane u Bosni i Hercegovini. Takve optužbe, izrečene bez ozbiljnih argumenata, ne doprinose dijalogu, nego dodatno zamućuju ionako složene odnose.

Zagreb sam napustio svjestan da ovaj grad, kao i nekada, ostaje mjesto susreta i suočavanja. Ali i s uvjerenjem da dijaloški put, započet u tišini i nastavljen u javnoj odgovornosti, mora proći i kroz neprijatne istine. Samo tako dijalog ima smisla – ne kao ritual, nego kao hrabar čin suočavanja s realnošću.

Riyad – UN Alijansa civilizacija (Decembar 14–15, 2025)

Dijaloški put koji je započeo u tišini Oxfordshirea, nastavio se kroz javnu odgovornost u Ammanu i suočavanje u Zagrebu, doveo me potom u Rijad. Taj dolazak, na dvodnevnu konferenciju: UNAOC: Dvije decenije dijaloga za čovječanstvo – unapređenje nove ere međusobnog poštovanja i razumijevanja u multipolarnom svijetu, doživio sam kao prirodan nastavak, ali i kao posebno lični krug koji se zatvara i ponovo otvara.

Priznajem, bio sam iskreno počašćen pozivom izRiyada iz dva razloga. Prvi je duboko ličan: Riyad je glavni grad moje druge domovine, nakon odbijanja saudijskog državljanstva – čina koji ne doživljavam samo kao pravni status, nego kao rijetko priznanje i veliku čast. Drugi razlog je profesionalan i univerzalan: konferencija je bila prilika da se ponovo sretnem s mnogim ličnostima iz svijeta s kojima sam godinama sarađivao na globalnoj razini, u prostoru gdje se susreću ideje, politike i vizije budućnosti.

Susret s princem Turkiyem al-Faysalom, čovjekom od duše i srca, kojeg Bosna treba zapisati zlatnim slovima, kao i uvijek, bio je drag i dirljiv lijepim sjećanjima. U tim razgovorima nema potrebe za velikim riječima – dovoljna je svijest o zajedničkom iskustvu i uzajamnom poštovanju koje se godinama gradilo. Bilo mi je drago rukovati se sa generalnim sekretarom UN-a AntónijemGuterresom, španskim premijerom PedromSančezom i bivšim ministrom vanjskih poslova Amrom Musa. Susret i razgovor s Borisom Tadićem, bivšim predsjednikom Srbije, bio je drugačije prirode, zanimljiv i dinamičan, podsjećajući me koliko su balkanske teme i dalje prisutne i relevantne i izvan našeg neposrednog prostora.

Intervju za novine „Al-Riyad“ bio je rutinski, ali simbolički značajan. Fotografija u saudijskoj nacionalnoj nošnji al-bašt nosila je poruku koja nadilazi protokol: poruku pripadnosti, prihvaćenosti i povjerenja. To nije bila samo slika za novine, nego trenutak u kojem se lično i javno prepliću.

Riyad danas više nije samo politički centar jedne države. On se ubrzano oblikuje kao globalna metropola i jedno od središta svjetskih zbivanja – od sporta i kulture, preko globalne ekonomije, do međunarodne politike. Hodajući tim gradom, osjećao sam da se nalazim u prostoru gdje se budućnost ne čeka, nego planira.

Poseban osjećaj ponosa pratio me tokom cijelog boravka: biti Bosanac i istovremeno Saudijac. Ta dvostruka pripadnost za mene nije podjela, nego obogaćenje. Ona nosi osjećaj priznanja, ali i odgovornosti – da iskustvo jednog naroda i jedne historije bude most prema drugima, a ne zid.

Riyad sam napustio s osjećajem zahvalnosti. Nakon tišine Oxfordshirea, odgovornosti Ammana, suočavanja u Zagrebu, Riyad je donio potvrdu da dijalog, kada se gradi dugoročno i iskreno, ima svoju globalnu težinu. Taj put me podsjetio da identitet nije zatvorena priča, nego otvoreni poziv na služenje zajedničkom dobru.

Tuzla – Gračanica 50 godina poslije(Decembar 18, 2025)

Mjesec decembar 2025. godine zaključio sam u Tuzli, gradu susreta ideja, pamćenja i odgovornosti, gdje sam 18. decembra prisustvovao konferenciji: Država i pravo – izazovi i perspektive. Skup je imao poseban, gotovo simbolički naboj, jer je bio posvećen dvjema značajnim godišnjicama: trideset godina spisateljskog i intelektualnog rada Omera Hamzića iz Gračanice i pedeset godina kontinuiranog izlaženja Gračaničkog glasnika – jedinstvene hronike jedne lokalne zajednice u ratu i miru, u stradanju i opstanku.

U tom kontekstu izložen je i moj referat, koji je, u sažetoj ali sadržajnoj formi, tematizirao ulogu islama u oblikovanju civilizacijskog, pravnog i moralnog obrasca Bosne, s posebnim fokusom na primjer Gračanice kao živog i djelatnog prostora islamske tradicije. Polazeći od historijskog iskustva srednjovjekovne Bosne, razmatrao sam kako je prihvatanje islama značilo izlazak Bosne iz statusa anateme i njeno uključivanje u univerzalni, tawḥīdski civilizacijski okvir, u kojem se vjera, pravo i moral ne suprotstavljaju, već međusobno osnažuju.

Posebna pažnja bila je posvećena civilizacijskom dobitku Bošnjaka kroz prihvatanje islama: razvoju pismenosti, institucionalnog prava, etike zajednice i osjećaja odgovornosti prema znanju i čovjeku. Gračanica je analizirana kao konkretan primjer tog procesa – kao prostor u kojem se vjera čuvala kroz znanje, znanje prenosilo kroz institucije i ljude, a moral potvrđivao kroz žrtvu i postojanost u teškim historijskim trenucima.

Time je Tuzla postala ne samo završna tačka mojih decembarskih putovanja, već i simbolički krug koji se zatvara: od ličnog kretanja kroz prostor, do zajedničkog promišljanja smisla tradicije, pamćenja i odgovornosti. Decembar je tako okončan u znaku riječi, sjećanja i svjedočenja da lokalna historija, kada je ukorijenjena u univerzalne vrijednosti, prerasta u civilizacijski govor koji nadilazi vrijeme i mjesto.

Postscriptum

Dok ovo pišem, spremam se na put u Tunis, gdje ću dočekati novu 2026. mīladsku godinu i sudjelovati u prisustvu 800 učesnika širom svijeta od decembra 27, 2025. do januara 01, 2026. godine u obilježavanju pedeset godina duhovnog djelovanja ŠeikhaKhalidaBentunisa, što predstavlja istovremeno komemorativnu proslavu, historijsko putovanje i vizionarski pokret nade, snažno usmjeren ka miru i budućnosti. Na ovom svojevrsnom duhovnom festivalu u Tunisu, bit će  predstavljani veliki projekatiposvećeni odgoju i obrazovanju za kulturu mira u svijetu, kao i razumijevanju umjetne inteligencije u službi duhovnog i moralnog oporavka današnjeg svijeta.

Dragi moji,

Ispraćajući staru i ulazeći u novu mīladsku godinu (vrijeme prolazno), želim vam dobro zdravlje i sreću u životu s dovom Milostivom Allahu za mir i sigurnost našeg doma, domovine i države! Amin!

(Preporod.info)