"Tabakera" Jasmine Bikić: Pjesme uvjerljivosti i transparentnosti

Ljubav prema pisanju kao i iskustvo novinarskog rada u oblasti umjetnosti i kulture, Jasmina Bikić ispoljila je i uobličila u prvu zbirku pjesma pod naslovom „Tabakera“.

Namjenivši zbirku široj javnosti, čitaocima sama o sebi u pjesmi Umjesto biografije svjedoči kako joj čin pisanja ‘pomaže da diše’, te da kroz stihove nastoji preispitati sebe, svoje riječi i djela.

Zapravo, pjesme koje ona piše služe joj kao neka vrsta razgovora sa samom sobom, na čijim osnovama izgrađuje svoj autentični odnos spram svijeta koji je okružuje. Iako po vokaciji pravnica, koja se “bavi pravom i zakonima / jedinim profesionalnim zakonima”, ova pjesnikinja govori i piše iz duboke, lične uvjerenosti, oslobođena svih formalnih i metričkih stega.

Njeni stihovi su otuda gotovo transparentni, sabijeni u pjesničku formu kojom prevladavaju značenja i poruke. U njima je kao u tabakeru “posložila svoja razmišljanja, ljubav, tugu i radost / posložila sam čežnju, nedostajanje i ludost.” (Umjesto predgovora) Nisu to sladunjavi stihovi, niti izrazito stihovi koji pokazuju ženski senzibilitet, nego stihovi koji su refleksivne naravi i koji spram pojavnog dešavanja traže svoje opravdanje.

Primjećuje: “Moja domovina je bokserska vreća / koju udaraju sa svih strana” (Domovina), dok njen grad (Šeher) i pored svih ratnih paljevina, čizmi, topova i opsada preživljava i uspijeva da sačuva ‘ono najvrednije lice evropskog Jerusalema.’

Njen osjećaj je potpuno iskren i okrenut problemima u stvarnom svijetu u kome joj život katkad sliči na filmsku traku koju oni s makazama ‘hoće da prekinu.’ U pjesnikinji, naprosto, postoji konflikt između okrutne i ružne zbilje naspram onog iskrenog i moralnog pojedinca. Nesumnjivo, istini treba pogledati u oči i suprotstaviti se ružnim, negativnim i pesimističkim nastojanjima. U tom kontekstu, poezija Jasmine Bikić “satkana je od pozitivne geografije unutarnjeg bića”, ističe Indira Kučuk Sorguč, recenzentica knjige.

Svi oni su realne ličnosti i uzori koji mogu poslužiti generacijama koje dolaze. Tragajući za pozitivnim primjerima sjetiti će se stare Begovice koja je “kad ju je šta mučilo u vjeri lijek tražila” da bi poručila kako će i dobro i zlo jednom proći, ali: “Samo jedno će ostati /- svi ćemo nekad pred Njega stati / i pred Jednim odgovarati. (Jedan) Razmišljajući o modernim vremenima (ciklus pjesma Prezent bez perfecta) svoja osjećanja će reducirati na probleme mladih koji zbog novih vidova komunikacija i stila života gube ono prirodno i normalno djetinjstvo.

Današnjica im je takva da ‘Imaju hiljade prijatelja preko chata, / kad ne chataju igraju igrice rata.’ Usljed toga ne druže se i ”dovoljno ne pričaju”, nego ‘Žive i gledaju tuđe živote / dok njihov neumitno prolazi’. (Mreža) Ironično konstatira: ‘Hoće li neko smisliti aplikaciju / da spasi civilizaciju’. (Aplikacija) Jasmina Bikić u ovim pjesama nije pretenciozna i ne pokušava mijenjati svijet, nego želi upozoriti i ukazati na potrebu optimističnijeg, humanijeg i sadržajnijeg života.

(Selman Selhanović/IIN Preporod)