Mustafa Cerić: Šta je to "Čalićologija"

 Piše: Mustafa Cerić

„Čalićologija“ je nauka o Balkanu bez Balkana. Ovaj izraz se oslanja na  istoimenu inovatoricu tog historiografskog pojma - Marie Janine Calic – odnosno Čalić. 

Naime, ova inovatorica, porijeklom iz naših krajeva sa stanom u Berlinu, je ta koja, ako je neko ikada sumnjao da akademski svijet može proizvesti pristojnu dozu fantastike, onda neka otvori disertacije, eseje i zbornike onoga što bismo mogli nazvati: “Čalićološka škola kolonijalne historiografije”, disciplina koja s Balkana uzima sve osim činjenica.

To je škola koja ne koristi kompas, atlas ni arhivsku građu, ali zato koristi izuzetno razvijenu sposobnost da povuče debele, masne linije između „civiliziranog“ i „opasno muslimanskog“ svijeta. Sve je to spakovano u uredne fusnote i podignuto na razinu nauke, kao da gledamo reality show, koji se lažno predstavlja kao dokumentarac.

Prema „čalićološkom“ kanonu, Sarajevo nije grad. Sarajevo je simptom. Simptom nečega što se ne uklapa u romantičnu evropsku fantaziju da je Balkan loš samo kada su u njemu muslimani prisutni u većem broju od statističke greške.

Da, po toj logici: Sarajevo, mjesto gdje i danas postoji najgušći raspored džamija, crkava i sinagoge u regionu, je “opasno muslimanski grad”; Zagreb, koji ima jedan od najmonolitnijih religijskih pejzaža u Evropi, je “standard evropske normalnosti”; Beograd, u kojem je rušenje islamskih objekata nekada bilo jednako svakodnevno kao kiša u Londonu, je “multikulturalna metropola”; Banja Luka, odakle je planski istjerano sve što nije bilo ‘po nacionalnom standardu’, je “sređena urbana sredina”.

To je intelektualni trik: uzmeš mjesto gdje suživot postoji, proglasiš ga opasnim; uzmeš mjesta gdje suživot uništen, proglasiš ih normalnim.

Ova škola ima vrlo jasan postupak: uzmi grad koji je stoljećima živio pluralizam; upotrijebi selektivnu sljepoću – vide se mahrame, ali ne vide krstovi; vide se minareti, ali ne vide zvonici; proglasi grad “previše muslimanskim”. Po ovoj metodi, Sarajevo se nije samo branilo od opsade 1425 dana – Sarajevo se “nacionaliziralo”.

U „čalićološkom“ narativu postoji jasna hijerarhija opasnosti: “Islamska deklaracija” – univerzalno zlo; “Načertanije”, “Memorandum SANU”, etnički projekti 19. i 20. stoljeća – kulturna baština. To je kao da neko tvrdi da je knjiga o moralu opasna, ali je knjiga o rasnim mapama – vrijedna studija. Muslimanski identitet je kolektivni problem, a nacionalizam drugih – “proces”.

„Čalićološka“ tradicija ne promatra Balkan kao prostor smisla, nego kao prostor eksperimenta: “Mi ćemo vas objasniti, ali nećemo slušati šta vi znate i mislite o sebi.”

U toj epistemiologiji, muslimanski Balkanac je egzotična jedinka: dovoljno evropska da se proučava, ali nedovoljno evropska da se razumije. Ako se pita „čalićologe“, Sarajevo se “nacionaliziralo”. Ali, šta se događa u mjestima gdje je stvarno nestala multireligijska slika? Kad Sarajevo napuste neki Srbi i Hrvati – to je “muslimanski problem”. Kad se u drugim gradovima Bošnjaci – muslimani nasilno protjeraju – to je “demografska promjena”.

Ali, biser Čalićeve je histerični krik: “Sarajevo se nacionalizira u bošnjačko-muslimanskom smislu.” To je kao da neko promatra Sarajevo kroz dalekovid ili dalekozor iz 1800-ih, gdje su muslimani prijetnja, a nacionalizam – terenska flora.

Dakle, ““čalićologija” je mentalna mapa na kojoj: činjenice smetaju; suživot zbunjuje;  pluralizam provocira; a muslimanski identitet se tumači kao geopolitički kvar.

Ako je po „čalićolozima“, Sarajevo je problem jer još uvijek ima ljude koji se ne uklapaju u monolitne fantazije. A ti ljudi žive zajedno. I to je, izgleda, najveći skandal u regionu.

(Preporod.info)