Hutba muftije Ćemana u Islamic Center of North Phoenix: Tišina u vremenu buke

– Nikada svijet nije bio glasniji, a čovjek prazniji. Nikada više slika, a manje pogleda u sebe. Nikada više prijatelja, a manje istinske bliskosti. Nikada više objava, a manje dove – kazao je muftija Sabahudin-ef. Ćemana na hutbi održanoj u Islamic Center of North Phoenix.

Hutbu naslovljenu "Tišina u vremenu buke" prenosimo u cijelosti: 

Draga braćo i sestre, virtualni svijet, htjeli to priznati ili ne, sve više oblikuje naše misli i odnose, a da toga često nismo ni svjesni. I dok čovjek misli da upravlja vremenom, zapravo vrijeme polako upravlja njim.

Sve rjeđe se pita koliko vremena provodi u tom virtualnom svijetu, jer to postaje dio svakodnevice. A kad svakodnevica potisne svijest o Allahu, tada se izgubi smisao vremena.

Čovjek bi trebao da se zapita: koliko vremena zaista trošimo na ono što nas vodi Allahu?

Živimo u vremenu u kojem su riječi postale jeftine, a tišina skupa. U vremenu kada se svaka misao mora objaviti, svaka emocija prikazati, kada svako želi biti viđen i čut, a malo ko želi biti iskren.

Riječi su postale lahke, a tišina teška. Svijet oko nas postao je jedno veliko govorno polje – svako komentariše, svako tumači, svako sudi. A istina… istina se tiho povukla, jer je umorna od glasnih ljudi.

Kao da šutnja više nema mjesta u svijetu koji se boji da ne bude primijećen.

Naše riječi više ne žive u našim domovima, ne dopiru samo do onih koji nas znaju i vole. One putuju, šire se, odlaze nepoznatima, nevidljivima

. Svaka rečenica koju napišemo može biti most do dobra – ali i jama grijeha. Poslanik, a.s., nas je upozorio:

“Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan – neka govori dobro ili neka šuti.” (Buharija i Muslim)

Zar nije čudno da su nam prsti postali brži od razuma? Da objavimo prije nego što promislimo, da komentarišemo prije nego što razumijemo, da sudimo prije nego što čujemo?

Ibn Mes‘ud, radijallahu anhu, rekao je: “Ništa nije zaslužnije da bude dugo zatvoreno više od jezika.” A mi danas otvaramo jezike na ekranima više nego ikad.

Društvene mreže mogu biti dar – ako se koriste za dobro, za znanje, za savjet, za poziv u hajr. Ali one postaju tamnica kada nas odvedu u rasprave, kada nas hrane iluzijom važnosti, kada nam srce ispune pohvalama i brojkama. Poslanik, a.s., nas je učio:

“Dio savršenstva čovjekove vjere jeste da ostavi ono što ga se ne tiče.” (Tirmizi)

Zato, ako nas neka objava ne vodi Allahu, ako nas neki komentar ne popravlja, ako neka rasprava ne donosi mir – onda nije vrijedna ni riječi, ni pogleda, ni minute života.

Koliko samo duša danas pati od buke! Ljudi su umorni, srce im traži smirenost, ali umjesto dove traže potvrdu; umjesto Kur’ana, traže reakciju; umjesto tišine, traže pažnju.

Imam Gazali je rekao: “Jezik je ogledalo srca. Ako želiš znati ko si – slušaj šta govoriš.” Zato, pogledajmo svoje riječi… Govore li o nama ono što bismo voljeli da Allah čuje?

Možda neko kaže: “Moja je namjera bila dobra.” Ali dobra namjera ne opravdava lošu posljedicu. Ibn Kajjim je rekao: “Koliko je puta neko htio dobro, a otvorio vrata zlu koja nije mogao zatvoriti.”

Zato, ako će tvoja riječ povrijediti – šuti. Ako će tvoja šutnja sačuvati mir – šuti. Jer nekada je šutnja ibadet, a riječ iskušenje.

Braćo i sestre, nikada svijet nije bio glasniji – a čovjek prazniji. Nikada više slika, a manje pogleda u sebe. Nikada više prijatelja, a manje istinske bliskosti. Nikada više objava, a manje dove.

U toj buci nestaje ono što nas čini vjernicima – smirenost, sabur, razmišljanje, dova u tišini noći.

Islam ne osuđuje tehnologiju, nego srce koje je koristi. Ako koristiš mreže da preneseš dobro, da podijeliš istinu – bit ćeš nagrađen. Ali ako ih koristiš za raspravu, dokazivanje ili vrijeđanje – znaj da time gubiš ono što ti je najvrjednije: svoj nijet. Poslanik je rekao:

“Pa blago onima koji su strani (tuđi, izdvojeni).” Ili: “Blago onima koji budu tuđi u vremenu grijeha.” (Muslim)

Budi onaj tihi u vremenu galame. Budi onaj koji se ne raspravlja, koji ne trči za pažnjom, nego za Allahovim zadovoljstvom. Jer doći će dan kada neće biti profila, ni objava, ni lajkova, ni pratilaca. Bit će samo Knjiga naših djela i Allah, koji će nas pitati:

“Na Dan kada će njihovi jezici, ruke i noge svjedočiti protiv njih o onome što su činili.” (En-Nur, 24)

Braćo i sestre, ne dozvolimo da ekran bude naša kibla, da lajk bude naša nagrada, a broj pratilaca naša vrijednost. Naša vrijednost je u iskrenosti, u dovi, u tihoj noći kada niko ne vidi osim Allaha.

Prava da'va nije da se prepireš, da sudiš, da pokazuješ. Prava da'va je kad pozivaš Allahu s ljubavlju, s blagošću, s iskrenošću i strpljivosti. Ako tvoje riječi ne bude ljubav prema Allahu – zastani. Jer da'va bez ahlaka, bez iskrenosti i bez sabura nije da'va. Na Sudnjem danu Allah neće pitati: “Koliko si imao pratilaca?” nego: “Koliko si imao iskrenosti?”

Mnogi danas ne pozivaju Allahu, nego svom tumačenju Allaha. Ne brane vjeru – nego svoj ego. I dok se raspravljamo o vjeri, zaboravljamo živjeti vjeru. Poslanik, a.s., nije bio pozivalac koji sudi – nego onaj koji razumije. Nije rušio glasnoćom, nego gradio blagošću. Njegova da'va nije bila ideologija, nego ljubav koja je spajala srca različitih ljudi.

Prava da'va nije u mnoštvu riječi, nego u primjeru. Nije u dokazivanju, nego u milosti. Nije u pobjedi nad drugima, nego nad samim sobom.

Zato, braćo i sestre, u vremenu buke – birajmo tišinu. U vremenu površnosti – birajmo dubinu. U vremenu rasprava – birajmo dovu.

Jer tišina vjernika nije praznina, to je razgovor srca s Gospodarom. A dok govorimo o riječima, o ponašanju, o onome što ostavljamo iza sebe, sjetimo se da i naša djeca gledaju.

Naša djeca vide kako se ponašamo na mrežama, kako pišemo, s kim se raspravljamo, koga ismijavamo, koga hvalimo. I možda ne kažu ništa – ali upijaju sve.

Zato se zapitajmo: kakav im primjer dajemo? Kakav islam im pokazujemo – onaj koji gradi ili onaj koji ruši?

A možda će i ova hutba, kao i svaka druga riječ današnjice, imati svoje komentare. Bit će onih koji će je pohvaliti, i onih koji će je osporiti.

Bit će i onih koji će je odslušati/pročitati samo do pola – jer tako smo navikli, da sudimo prije nego što razumijemo. Ali ja bih, draga braćo i sestre, volio da se barem jedan čovjek, samo jedan, iskreno zapita: Šta moj odnos prema društvenim mrežama govori o mom odnosu prema Allahu?

Jer hutba nije napisana da se dijeli – nego da se doživi. Nije izgovorena da se komentariše – nego da podstakne na individualno razmišljanje.

Allahu naš, Gospodaru tišine i govora, Tebe molimo – nauči nas da šutimo kada riječ vodi zlu, a da govorimo kada riječ vodi Tebi. Očisti naša srca od želje za dokazivanjem, od pohvale ljudi i od potrebe da budemo viđeni.

Allahu, učini naše jezike blagim prema ljudima, ali snažnim u Tvojoj istini. Sačuvaj nas od praznih riječi, od gnjeva i oholosti, od onoga što razdvaja srca.

Allahu, učini da svaka naša objava bude svjedočanstvo dobra, a svaka naša tišina svjedočanstvo mudrosti. Učini da naši prsti ne kucaju grijeh, da naši pogledi ne šire smutnju, da naši jezici ne povrijede nikoga.

Allahu, blagoslovi naše porodice, našu omladinu i našu zajednicu. Daj nam čista srca i mirne jezike. Učini nas od onih čije riječi liječe, čija tišina uči i čija prisutnost donosi smirenost.

Gospodaru naš, primi naše riječi koje su iskrene, a oprosti nam one koje nisu bile. Učini da nas Tvoja milost pokrije tamo gdje nas naše riječi ne mogu opravdati. I kad se svi glasovi ugase, učini da Tvoj poziv ostane u našim srcima – tih, ali jasan, kao dova koja ne prestaje.

(Preporod.info)