Od petka do petka: Dr. Medina Mehmedović-Mulalić

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega lično i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 7. do 13. novembra 2025. godine, za čitatelje portala Preporod.info piše dr. Medina Mehmedović-Mulalić, voditelj Odjela za saradnju s državnim institucijama i nevladinim organizacijama u Upravi za vanjske poslove i dijasporu Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Petak, 7. novembra 2025.

Poziv urednika serijala Od petka do petka stigao je u četvrtak. Iako sam planirala slobodan petak nakon tri radne subote i niza putovanja prethodnih sedmica, urednik me svojim blagim insistiranjem ipak uspio nagovoriti da pristanem - možda upravo zato što i umor ponekad traži drugačiji predah, onaj koji dolazi kroz pisanu riječ.

Petak sam započela u tišini, učeći 15 džuz u porodičnoj hatmi koju rasporedimo u viber-grupi, Familija Mehmedović, grupi koja okuplja potomke mog rahmetli djeda hadži Hadže. Evo završavamo 155. hatmu – rasuti po svijetu, od Australije do Amerike, a ujedinjeni u zajedničkom učenju Kur’ana i dovama. Učeći suru Kehf, zastala sam kod susreta Musaa, a.s., i Hidra; podsjetnik da i u onome što izgleda kao gubitak često leži skrivena milost. Puno je poruka ove blagoslovljene sure kojima se trebamo češće vraćati.

Kako je dan odmicao, osjećala sam da mi vikend počinje ranije. Slobadan petak je bio nadoknada za radne subote i već sam uvečer osjetila olakšanje: sutra je subota, a već sam u prednosti. Ovaj vikend ostajem kod kuće, s blagim žalom jer su dva mlađa sina na pripremama s džudo reprezentacijom u Albaniji. U posljednje vrijeme teško nas je okupiti - tri studenta, jedan maturant, muževe i moje obaveze - sve nas nose u različite smjerove. Zato posebno cijenim trenutke kada smo svi pod istim krovom; morat ću se još malo strpjeti do sljedećeg zajedničkog ručka i porodične vreve koja mi nedostaje.

Oko podneva posjetila sam majku prije njenog puta u Drinjaču, moj rodni kraj; u osmoj deceniji i dalje s jednakom voljom se trudi oko održavanja i uljepšavanja porodične kuće. Njena upornost podsjeća me da snaga nije stvar godina, nego uvjerenja. U bašti sam ubrala posljednje plodove i pustila da me obuzme tišina prirode i mirisi plodova kasne jeseni. U mislima su mi još putovanja proteklih sedmica - Bosanska Dubica i seminar sa srednjoškolcima koje u saradnji s misijom OSCE-a u Bosni i Hercegovini nastojimo osnažiti i educirati kako prepoznati i reagovati na krivična djela počinjena iz mržnje. Razgovori s njima o izazovima koje svakodnevno žive, podsjetili su me koliko su posljedice agresije prisutne i koliko je izazovno biti Bošnjak/inja u tim dijelovima Bosne.

Popodne je donijelo teške vijesti iz Palestine, o polomljenim i oskrnavljenim hiljadugodišnjim stablima maslina i ubijenim dječacima. Kad djeca ginu, svaka riječ o strpljenju zvuči nemoćno. Pitam se kad će prestati ubijanje palestinskog naroda, osjećajući bol bespomoćnosti da išta promijenim. 

Kasno, pred počinak, osjetih lagani umor, ali i zahvalnost. Za porodicu i naslijeđe, za tišinu bašte, za ljude koji ustraju na pravednosti, i za lekcije koje stižu onda kada nam se čini da smo najdalje od smisla. Možda je ovaj dnevnik upravo platforma da se to tiho dobro, često nevidljivo, ponovo prizove u riječ.

Subota, 8. novembra 2025.

Subotu sam započela jutarnjom nabavkom s kćerkom. Kiša je tiho sipila, a sivo jutro činilo se kao savršena kulisa za mirne, male poslove dana. Po povratku kući, kahva s prisutnim ukućanima bila je najbolji dio vikenda; kratki tren porodične bliskosti koji vrijedi više od bilo kakvog odmora. Tišina doma, pak, otvara prostor za druge oblike blizine - razgovore, smijeh i tiho razumijevanje koje se ne mora izgovoriti.

Dan smo kćerka i ja nastavile u znaku kućnih obaveza i pripreme zimnice, tog skromnog bosanskog rituala koji povezuje godišnja doba, porodice i sjećanja. U tim jednostavnim radnjama prepoznajem kontinuitet: ono što je radila moja majka, radim i ja. Kad smo shvatile da smo prevelik posao započele, taman su počeli pristizati muški članovi porodice u pomoć da zajedno privedemo kraju „projekat zimnice“. Lijepo je kad nas je više - sve ide brže, ali i radosnije.

Nedjelja, 9. novembra 2025.

Kišovita i tiha nedjelja, ona sarajevska magla koja zagrli brda i zadrži čovjeka u kući, među svojim stvarima i mislima. Nedjelja je za pripremu sedmice, za kuću, za ono što se ne stigne tokom radnih dana. Ali nedjelja na 9. novembar nije kao svaka druga. Deveti novembar budi uspomenu na 1993. i rušenje Starog mosta u Mostaru – simbola naše kulture. Stari most nije bio samo arhitektonsko remek-djelo, već duhovni most koji povezuje prošlost i sadašnjost, čovjeka s čovjekom, vjeru s nadom. Ovaj most bio je jedno od arhitekstonskih remek-djela Mimara Sinana, čiji trag i umijeće vidimo i na mostu Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu.

Sjećanja o Starom mostu me vratiše u djetinjstvo, moje male plastične nanule, klizav kamen pod nogama i osjećaj ponosa što sam ga uspjela preći. Ne znam zašto, ali taj prelazak preko Starog mosta ostao je do danas duboko urezan u meni. Toliko da sam, na prijemnom ispitu za upis u Behram-begovu medresu u ljeto 1993., od svih tema ponovo izabrala da pišem o njemu. Te iste godine most je srušen - svjedok naše kulture, tradicije i višestoljetne epohe - ali je te iste godine otvoren i jedan novi most - Behram-begova medresa. Hram znanja u kojem su se izgrađivali mostovi među ljudima i srcima, mostovi koji i danas spajaju generacije kroz istinu, obrazovanje i vjeru.

Mostovi se uvijek prvo grade u nama; kada ih izgradimo u sebi, lahko je podizati i one od kamena. I Stari je ponovo izronio i ponovo spaja obale Neretve. Hvala Bogu na miru i slobodi. Deveti novembar je i dan kada je zlo fašizma progovorilo kroz Kristalnu noć, započinjući godine progona i stradanja. Ali isti datum nosi i drugo lice: pad Berlinskog zida, kraj epohe podjela. Sve se, pomislih, u svijetu smjenjuje kao godišnja doba - civilizacije nastaju i nestaju, ideologije se gase i rađaju. Zlo ima svoj kraj, ali ostavlja trag; dobro, pak, ostaje kao svjetlo koje nadživi mrak. Na kraju, samo ono dobro koje činimo za čovjeka i svijet bit će naše pravo naslijeđe za budući - vječni život.

Popodne su se sinovi vratili s priprema iz Albanije i kuća se, ponovo, ispunila radošću i žamorom. Odlučili smo ostaviti dio poslova za sutra i otići u posjetu mom sestriću, čija je supruga, hafiza Fatma nedavno položila četvrti kiraet. Sjeli smo na slatku povodom mubareka, kako to naš narod kaže i Fatmi poželjeli da, ako Bog da, položi i ostale kiraete i postane kura hafiza. Neizmjerno se divim ženama koje uz sve svoje uloge – majke, supruge, kćerke, uposlenice – uspijevaju naučiti Kur'an, čuvati i nositi hifz.

Ponedjeljak, 10. novembra 2025.

Ponedjeljak je započeo sastankom kod muftije sarajevskog prof. dr. Nedžad-ef. Grabusa. Zamolila sam ga da pristane na intervju sa studenticom Martom iz Švedske, koju sam upoznala prošle godine prilikom njenog intervjua sa mnom o radu s udruženjima koja okupljaju žene žrtve seksualnog nasilja tokom agresije. Marta, divna i pažljiva u svom pristupu, istražuje bol naših žena, prijelaz kroz traumu i mogućnosti oporavka uz podršku vjerskih lidera i zajednica. Marta dolazi ponovo za sedam dana. Trebam joj obezbijediti razgovore s našim vjerskim autoritetima. Rado sam pristala pomoći, cijeneći njenu posvećenost temi koja je i naša, i teška i važna. Nek istina ide onima koji je traže.

Upravo zbog toga je muftija Grabus, i kao član Međureligijskog vijeća, prava osoba da govori o ulozi vjere i zajednice u procesu iscjeljenja.

Vraćajući se iz Muftijstva do kancelarije na Kovačima sjetih se da je 10. novembar, Svjetski dan nauke za mir i razvoj. Simbolično ili ne, podsjetilo me na neraskidivu vezu između znanja, odgovornosti i pokornosti Bogu, dž. š. U islamu, znanje bez morala je opasno. Prvi objavljeni ajeti – „Ikre“ – počinju pozivom na učenje, ali sura se završava sedždom. Kao da nam je time rečeno: znanje ima smisla samo ako nas vodi svijesti o Bogu, poštovanju čovjeka, pravednosti i brizi za svijet oko nas. Znanje koje ne služi dobru lako postaje sredstvo moći i nepravde – i tome, nažalost, često svjedočimo. Ostatak dana protekao je radno, ponedjeljak, sa svojom gustinom obaveza i rokova, ali misao o znanju koje liječi i znanju koje služi dobru ostala je kao tiha svjetlost preko cijelog dana.

Utorak, 11. novembra 2025.

Dan započinje dogovorima za godišnji susret s predsjednicama i članicama iz udruženja žena žrtava rata. Okupljamo ih svake godine, uz stručnu podršku, kako bismo makar malo olakšali njihove tegobe i terete na duši koje već tri decenije nose. To je prilika da razgovaramo o izazovima u radu udruženja, podrške njihovim projektima, ali i još uvijek prisutne stigmatizacije preživjelih. Sretna sam što će radionice ponovo voditi Aida Ganović, a nadam se i dolasku doktorice, neuropsihijatrice dr. Amre Delić, čiji je doprinos radu sa ženama koje su preživjele seksualno nasilje u ratu nemjerljiv.

U okviru redovnih sedmičnih obaveza održala sam i sastanak s predstavnicima udruženja izviđača, koji su podijelili svoje izazove i potrebe u radu - različite organizacije nam se često obraćaju, tražeći podršku ili savjet, i svaka od njih na svoj način svjedoči o snazi civilnog društva koje, uprkos teškoćama, opstaje.

Svaki jedanaesti u mjesecu podsjeti nas na majke Srebrenice koje se tri decenije okupljaju na trgu u Tuzli, tražeći pravdu i dostojanstven smiraj za svoje najmilije. Njihova istrajnost je opomena da zločin protiv čovječnosti ne zastarijeva i da pravda nema alternativu. I dok one dostojanstveno podsjećaju na zlo koje se ne smije zaboraviti, u Bosanskom Novom Radnička ulica postaje Ulica braće Marčeta, a u Istočnom Sarajevu smijenjeni predsjednik entiteta RS Milorad Dodik zapaljivom fašističkom i nacionalističkom retorikom ponovo širi mržnju. Njegove izjave o „sukobu islama i hrišćanstva“, unose nemir i nesigurnost, posebno među Bošnjake u manjem entitetu. Vjerujem da će institucije i međunarodna zajednica reagovati, jer samo odlučnim suprotstavljanjem govoru mržnje možemo sačuvati mir i ljudsko dostojanstvo.

U svijetu koji slavi snagu izgrađenu na tuđoj boli, zaboravlja se da prava moć leži u pomirenju i pravdi. Biti žrtva i preživjeti seksualno zlostavljanje u ratu, biti majka Srebrenice ili Bošnjak u entitetu RS znači svakodnevno nositi teret historije koju drugi pokušavaju izbrisati i revidirati, znači svaki se dan boriti za dostojanstvo čovjeka koje ti žele uskratiti.

Dan sam završila kafom s medresanskim prijateljicama, već odavno i radnim kolegicama iz prve ratne generacije Behram-begove medrese. Ratne učionice, skromne klupe i naši profesori koji su tada, kada je izgledalo da sve nestaje, imali viziju i hrabrost obnoviti medresu, oblikovali su nas zauvijek. Emira, Amela, Maksida, Šahsena - i cijeli naš IVc zajedno nosimo i živimo ideje i misiju kojoj su nas podučili u sumornim ratnim danima. Medresa nije bila samo škola, već dom u kojem su se rađala najčistija prijateljstva, ona koja traju cijeli život. Povod za okupljanje bio je moj nedavno okončani doktorski studij, ali suština je ista, zahvalnost onima koji su nam pokazali da se svjetlo čuva tako što se prenosi dalje.

Srijeda, 12. novembra 2025.

Kako sedmica odmiče, vrijeme je ljepše, a srijeda je donijela sunce i sastanke. Okončala sam dogovore za predstojeći seminar i nastavila rad na projektnoj aplikaciji, prvi nacrt treba da „odleži“ prije finalnih dorada. Najavila mi se Aida, divna i uspješna mlada Bošnjakinja iz Belgije. Rođena tamo, ali srcem vezana za Bosnu. Kad god može, dođe da, kako kaže, „nahrani dušu“ ezanima, ljudima i sarajevskom ljepotom.

U razgovoru s njom uvijek osjetim onu tihu, ali prepoznatljivu čežnju, želju da pripadaš mjestu koje je tvoje, a znaš da ti profesionalni rast ovdje ne bi bio moguć kao u svijetu. Ne kukam, ne idealiziram, samo me zaboli što mladi koji su ovdje odrasli odlaze jer nemaju prostor da se razvijaju, a oni koji su odrasli vani opet nose prazninu jer im nedostaje domovina. I jedni i drugi trebaju Bosnu, a Bosna treba njih. Samo, neko mora napraviti most povratka.

Pomislih, kako bi ova zemlja izgledala kad bi se njeni najbolji sinovi i kćeri vratili kući? Kad bi shvatili da nigdje nije bolje nego pod vlastitim nebom, kad bi ovdje gradili karijere istom predanošću s kojom grade uspjehe u dijaspori. Kad bi svako donio po jedan komad znanja, po jednu novu ideju, po jednu praksu koju je naučio u svijetu, možda bi tada Bosna, umorna od političkih turbulencija, napokon mogla ustati snažna i stabilna.

Četvrtak, 13. novembra 2025.

Vedro i oštro novembarsko jutro najavilo je dinamičan dan u Upravi. Direktor Muhamed Jusić se vratio s puta iz Saudijske Arabije, pa je ritam u Upravi odmah postao življi, svi smo opet na okupu: kolegica Azra, Muhamed, Haris i ja žurimo obaviti konsultacije s direktorom prije njegovog novog puta. U Upravi za vanjske poslove i dijasporu nikad nije monotono. Kraj godine uvijek donese posebno ubrzanje, putovanja, konferencije, pripreme planova, apliciranje na projekte, pisanje izvještaja, sve to unosi posebnu dinamiku koja ima svoju ljepotu; na kraju dana ostane onaj slatki umor i zadovoljstvo zbog završenih poslova. A i petak je blizu - počinje prvi dan seminara kojem se posebno radujem. Ova subota je radna.

Dok radim na projektnoj aplikaciji, na viber-grupi „grupa s nenom“ stiže najljepša vijest dana. Sestrić Džemal nas obavještava da je postao babo drugi put, Fatma je rodila djevojčicu. Elhamdulillah. Još jedan novi član familije, još jedan dar svijetu, a mojoj majci deveto praunuče. Sretna sam. Takvi trenuci vrate mir, smisao i zahvalnost u moru bolnih i teških informacija koje smo slušali ovih dana.

U večernjim satima čitam na Preporod.infu da je u Ferhadija-džamiji obilježena 84. godišnjica Banjalučke rezolucije, glasa muslimana koji su 1941. godine, u srcu fašističke Evrope, potpisali dokument u kojem su stali u odbranu svojih komšija, Srba, Jevreja i Roma. U vremenu zločina, oni su birali ljudskost i rizikovali vlastitu sigurnost da zaštite druge. Pomislih, kakav apsurd, prije nekoliko dana smijenjeni predsjednik entiteta RS Milorad Dodik nas opisuje kao one koji „opasno lažu“ i još puno toga ružnog je rekao za Bošnjake koji su sinoć u džamiji Ferhadiji, u Banjoj Luci, obilježili čin moralne hrabrosti koju je naš narod pokazao baš prema onima čije potomke Dodik pokušava obmanuti neistinama.

Ali, na sreću, postoje dokumenti, postoje tragovi i postoje historijske istine koje odolijevaju svakoj propagandi. Banjalučka rezolucija i sve druge muslimanske rezolucije iz 1941–1943. stoje kao svjedočanstvo ko smo mi bili i ko jesmo danas; a naši memorijalni centri od Kozarca do Potočara svjedoče o tome ko su bili drugi. Zato ne dopustimo da nam se briše pamćenje. Budimo ponosni na građansku hrabrost naših prethodnika, i čuvajmo istinu, jer ona je jedini most koji povezuje prošlost s budućnošću i dostojanstvo svih ljudi ove zemlje.

I dok pišem posljednje retke ove rubrike i spremam se dočekati petak, mislim kako se sedmica, baš kao i život, najpreciznije sabere u jednoj istini, znanje i istina uvijek nadžive neistinu. A dobro koje činimo ostaje kao jedini most koji se nikada ne ruši i koji nas čeka na budućem svijetu.

(Preporod.info)