Od petka do petka: Meliha Habibović-Herić

Od petka do petka je stalna rubrika u kojoj njen autor dokumentuje sve ono što je obilježilo prethodnu sedmicu, a što je važno za njega osobno i za društvo u cjelini, te dijeli svoje viđenje tih događaja.

Za sedmicu od 6. do 12. marta 2026. godine za čitatelje portala Preporod.info piše Meliha Habibović-Herić, nastavnica Bosanskog jezika i književnosti u Potočarima, promotor i borac za bosanski jezik.

Petak, 6. marta 2026.

Mubarek je petak, kraj radne sedmice i dan kojem se uvijek posebno radujemo. U zraku se već osjeća i radost vikenda koji dolazi. Odlazim na nastavu, a škola je ovih dana u posebnom ruhu. Hodnici su ukrašeni cvijećem, toplim porukama i stihovima posvećenim majkama, nastavnicama i svim ženama povodom Dana žena. Djeca su posebno dotjerana i uzbuđena, jer nas danas očekuje školska priredba. U toj dječijoj radosti i pripremi osjeti se iskrena ljubav i trud koji su uložili da obraduju svoje majke i učiteljice.

Priredba je bila zaista lijepa i emotivna. Djeca iz škole u Potočarima uvijek me iznova podsjete koliko su posebna, puna topline, pažnje i suosjećanja. Njihove riječi, pjesme i osmijesi imaju neku posebnu snagu koja čovjeku ispuni srce nadom.

Nakon nastave, zajedno s kćerkom krećem prema Kalesiji, roditeljima na iftar. Koliko god iftara čovjek doživi u životu, onaj koji majka svojim rukama pripremi uvijek ima poseban ukus i toplinu. Iako je u poodmaklim godinama, majka i dalje s istom ljubavlju priprema sofru. Dok ulazim kroz avlijska vrata, gotovo uvijek prvo očekujem njen osmijeh i znatiželjno izvirivanje iza zavjese. To je prizor koji vraća osjećaj sigurnosti i djetinjstva.

Iftarimo u krugu porodice. Nakon toga muž i babo odlaze na teravih-namaz, a majka i ja ostajemo uz kahvu da još malo promuhabetimo dok njih nema. U tim tihim večernjim razgovorima često se dotaknemo i tema koje nas brinu. Roditelji posebno prate dešavanja u svijetu i, kao i svaki roditelji, brinu za svoju djecu. Naravno, ne prođe bez savjeta da se uvijek treba imati malo zalihe hrane i biti spreman na svako vrijeme. Pomalo se i nasmijemo tim njihovim brigama, ali iskreno, ni mene ne ostavljaju ravnodušnom dešavanja koja prate našu svakodnevicu. U takvim trenucima čovjek još više cijeni mir porodičnog doma i jednostavne trenutke provedene s onima koje voli.

Subota, 7. marta 2026.

Sehur subotom ima neku posebnu ljepotu. Za razliku od radnih dana, kada svako ima svoje obaveze i ritam, vikendom smo svi na okupu. Nas četvero za istom sofrom, jednostavan trenutak, a tako dragocjen. U tim ranim ramazanskim satima čovjek posebno osjeti bliskost porodice i zahvalnost na zajedništvu.

Nakon sehura zajedno krećemo prema Srebrenici. Dolaze nam prijatelji, a želja nam je da ih povedemo i da zajedno obiđemo nekoliko majki koje žive same. Ti susreti su mi uvijek među najposebnijim trenucima. U njima ima i radosti i tuge. Radosti jer ih posjetom i razgovorom barem na trenutak obradujemo, a tuge jer starost provode same, noseći u srcu teške uspomene i bol zbog gubitka najmilijih. Njihove riječi, ali i tišina koja ponekad govori više od svega, podsjećaju koliko su pažnja i ljudska blizina važni.

Na povratku kući razgovaramo o svakodnevnim temama koje nas sve dotiču. Primjećujemo koliko su cijene goriva porasle, a takve promjene uvijek nas podsjete koliko su svjetska dešavanja povezana s našim životima. Nadala sam se da će se napetosti i sukobi u svijetu smiriti, ali vijesti koje stižu ne ulijevaju mnogo optimizma. Ipak, čovjek se nada da će razum i dobrota na kraju prevladati.

Dan je bio dug i ispunjen. Zbog puta smo iftar dočekali u autu. Djeci je to bilo novo iskustvo i, iskreno, dopalo im se. I u takvim, neplaniranim trenucima čovjek osjeti posebnu ljepotu ramazana, gdje god da se nađeš, vrijeme iftara ima svoju toplinu.

Dan završava umorom u nogama, ali i osjećajem ispunjenosti. Neke posjete, nekoliko toplih riječi i zajednički trenuci s porodicom dovoljni su da duša bude puna.

Nedjelja, 8. marta 2026.

Nedjelja je dan koji najčešće provodim u kući, u tihom porodičnom ambijentu. Ramazan je, pa su i dani nekako sporiji, smireniji, kao da nas pozivaju da zastanemo i oslušnemo sebe. U nekim drugim okolnostima vjerovatno bih to vrijeme provela u kuhinji, pripremajući ručak za porodicu, ali ovoga puta darovano mi je nešto dragocjeno,vrijeme za čitanje i kratki predah od svakodnevnih obaveza.

Vraćam se knjizi koja me već danima zaokuplja „Sociologija genocida“ autora Adiba Đozića. Trenutno sam na poglavlju „Majka i dijete u zločinu genocida“, temi koja mi je posebno bliska, jer se i sama u svom pisanju često vraćam majkama i djeci, njihovim sudbinama i tišini koja ostaje iza zločina. To je knjiga koju nije moguće čitati odjednom, ona traži pauze, predah, jer svaka stranica nosi težinu činjenica i svjedočanstava koja duboko pogađaju. Autor iznosi brojke, podatke i istine o ubijenim majkama, djeci i muškarcima, a iza svake brojke stoji jedan prekinuti život i jedna porodica zauvijek promijenjena.

Izdvojit ću samo jednu činjenicu koja posebno odzvanja: od 1992. do 1995. godine u Srebrenici je ubijeno 862 djece. Slične sudbine bilježe i drugi gradovi kao što su Foča, Prijedor, Višegrad… Čitajući ove stranice, čovjek ne može a da se ne zapita kako je moguće da se takvo zlo dogodi među ljudima.

Dan je tako protekao uz knjigu, tišinu i polaganu pripremu za novu radnu sedmicu. U posljednje vrijeme sve češće slušam i vijesti, prateći napetosti i ratna talasanja između Amerike, Irana i Izraela. Dok slušam dnevnik, ne mogu da se ne zapitam kakvo je to ludilo koje ponekad zavlada među ljudima, i kako svijet, uprkos svemu što je već preživio, iznova posrće na istim mjestima. Upravo zato su knjige koje svjedoče istinu možda važnije nego ikada - da nas podsjete, opomenu i nauče da zlo nikada ne smije biti zaboravljeno.

Ponedjeljak 9. marta 2026.

Ponedjeljak je uvijek početak nove radne sedmice, dan obaveza, užurbanosti i novih susreta. Ipak, sve to postaje lakše onog trenutka kada školskim hodnicima odjekne dječija graja. Njihovi osmijesi, razdraganost i iskrena radost imaju neku posebnu snagu, u trenu potisnu sve brige i sve ono ružno što se dešava oko nas. Djeca su, čini mi se, jedina potpuno neiskvarena bića na ovom dunjaluku čista, nevina i iskrena. Upravo zato je raditi s djecom velika blagodat.

Neću biti skromna kada kažem da vjerujem kako su djeca iz Srebrenice posebna. U njihovoj zrelosti, svijesti i odgovornosti osjeti se snaga jednog mjesta koje je mnogo toga preživjelo. Oni su savjesni, dobri i smjerni, ali i ponosni. Kada odu iz Srebrenice na dalje školovanje ili u potragu za poslom, dostojanstveno i ponosno predstavljaju svoj grad i svoju rodnu grudu. U njihovim riječima i postupcima vidi se ljubav prema zavičaju i duboko ukorijenjen osjećaj pripadnosti. To su djeca velikog srca i istinski mali, a zapravo veliki domoljubi.

Radni dan prođe brzo, gotovo kao dlanom o dlan, a s njegovim krajem približava se i radost iftara. Ramazanske večeri u sebi nose posebnu toplinu i mir. Ipak, radnim danima iftarimo i sehurimo samo mlađa kćerka i ja. U tim trenucima osjećaji se pomiješaju, radost zbog blagoslova ramazana i zajedničkog iftara, ali i tiha čežnja jer cijela porodica nije na okupu.

Ipak, u toj tišini i skromnom zajedništvu podsjetim se na ono najvažnije: da su porodica, djeca i trenuci koje dijelimo jedni s drugima najveće bogatstvo koje imamo. A upravo ti mali, svakodnevni trenuci daju snagu da svaki novi dan započnemo s nadom i zahvalnošću. 

Utorak, 10. marta 2026.

Utorak je osvanuo u znaku lijepog, sunčanog dana. Jutro je bilo svježe, gotovo prohladno, ali se sunce polako promaljalo iza brda i donosilo onu tihu toplinu koja odmah razvedri čovjekovo raspoloženje. Kao da s prvim zracima u čovjeka uđe više elana, više volje za rad i život.

Nakon redovne nastave čula sam se sa svojom dobrom prijateljicom, koja je do prošle godine radila u Srebrenici. Od njenog odlaska ostala je jedna tiha praznina, jer neka prijateljstva su dio našeg života. Naše dugogodišnje prijateljstvo za mene ima posebnu vrijednost. Svaki razgovor s njom ispunjen je emocijama, sjećanjima na dane koje smo zajedno provodile, na brojne aktivnosti, razgovore i trenutke koji su nas povezali. Takvi razgovori čovjeku pokazuju koliko je važno imati nekoga s kim možeš podijeliti i radost i brigu.

Poslijepodne sam obišla jednu porodicu u selu iznad Srebrenice. Put do tamo vodi vijugavom cestom, ali je vožnja pravo zadovoljstvo. Priroda se polako budi iz zimskog sna, a prizori koji se pružaju na sve strane oduzimaju dah. Dok gledam tu ljepotu, često se zapitam zašto i ljudi ne mogu biti poput prirode lijepi, čisti i blistavi, tako da čovjeku zastane dah pred ljepotom njihove duše?

Ali ovaj dunjaluk nosi u sebi sve, i dobro i loše. Upravo kroz to nam pokazuje kakvi bismo trebali biti, a kakvi nikada ne bismo smjeli postati. U tome i jeste životna lekcija.

Današnji dan ispunio me radošću: iskren razgovor s prijateljicom i susret s ljepotom prirode podsjetili su me na jednu jednostavnu istinu, život je zaista lijep. Samo treba znati zastati, pogledati oko sebe i srcem prepoznati sve blagodati koje nam je Allah podario. U tim malim trenucima krije se prava radost življenja. 

Srijeda, 11. marta 2026.

Srijeda je jedan od onih dana u sedmici kada nemam jutarnje časove, pa mi to daje malu, ali dragocjenu priliku da nakon sehura još malo odmorim i skupim snagu za dan koji je preda mnom. U tim tihim jutarnjim satima, dok grad još spava, čovjek nekako osjeti posebnu smirenost i zahvalnost za svaki novi dan.

Ovaj dan mi je donio i jednu posebnu radost. U školi su me posjetili moji bivši đaci koji su svoje srednjoškolsko obrazovanje nastavili u Tuzli i Sarajevu. Srce mi je bilo puno kada sam ih vidjela kako ulaze kroz vrata, nasmijani i puni utisaka iz svojih novih škola. Uvijek me obraduje kada se vrate da pozdrave svoju nastavnicu, da podijele sa mnom svoje doživljaje, uspomene i planove. Kao i uvijek, nisam mogla a da ih ne upitam ono svoje uobičajeno pitanje: kako ide bosanski jezik? Njihovi odgovori su me posebno obradovali, rekli su da imaju dobre ocjene, baš kao i ranije. U tim trenucima ja osjetim da je sav trud imao smisla.

U poslijepodnevnim satima u Srebrenicu je, zajedno sa mojim prijateljem Sejfudinom, stigla grupa ljudi iz Njemačke koji su došli u posjetu ovom gradu. Pozvali su me da im se pridružim na iftaru nakon obilaska Srebrenice. Iftar smo imali u restoranu Han, a nakon toga organizovan je i jedan mali okrugli sto kako bismo se bolje upoznali i razgovarali o temama koje su njih zanimale.

Za istim stolom našlo se i nekoliko majki Srebrenice, kao i moj brat Hasan (nije mi rođeni brat, ali ga tako zovem jer nas vežu posebna bliskost i poštovanje). Veče je bilo ispunjeno snažnim emocijama. Govorilo se o Srebrenici, o životu koji se nastavlja uprkos svemu, ali i o teškim sjećanjima na genocid. Majke su hrabro podijelile dijelove svojih životnih priča. Priča koje bole, ali koje moraju biti ispričane.

Naši gosti su pažljivo slušali svaku riječ. Na kraju večeri obećali su da će ponovo doći u Srebrenicu i da će, gdje god budu išli, prenositi istinu o ovom gradu i njegovim ljudima. A upravo to je ono što je najvažnije, da se istina čuje, pamti i prenosi dalje.

Četvrtak, 12. marta 2026.

Divan, sunčan dan obasjao je Srebrenicu i već od samog jutra osjećala se neka posebna vedrina u zraku. Takvi dani čovjeku nekako olakšaju i obaveze i umor. Školski dan protekao je uobičajeno, časovi, razgovori s djecom, njihova pitanja i osmijesi koji uvijek podsjete zašto je ovaj posao poseban i koliko smisla ima raditi s mladim ljudima.

Nakon nastave imala sam sastanak u Centru za socijalni rad. Razgovor je bio sadržajan i, što je najvažnije, uspješan. Uvijek me raduje kada se zajedničkim trudom mogu napraviti mali, ali značajni koraci koji nekome mogu olakšati život.

Po povratku kući dočekao me jedan telefonski poziv koji mi je uljepšao cijeli dan. Za vikend mi na iftar dolaze dragi musafiri iz Tešnja i Maglaja. Bit će nas više od dvadesetero za stolom, a takvi iftari imaju neku posebnu ljepotu, kada se ljudi okupe, podijele riječ i osmijeh. U tim trenucima čovjek osjeti koliko su druženje, zajedništvo i otvorena vrata vrijedni. Odmah sam počela razmišljati o pripremama i organizaciji, jer želim da se svi osjećaju kao kod svoje kuće.

Danas sam započela i organizaciju bajramskih paketića koje svake godine realizujemo zajedno s jednom nevladinom organizacijom. Obradovati djecu za Bajram nešto je što se ne može opisati riječima. Dovoljno je vidjeti njihove iskrene osmijehe i sjaj u očima, tada shvatite da male pažnje nose ogromnu radost. U svijetu koji često zaboravlja na toplinu, takvi trenuci podsjećaju nas koliko je važno širiti dobrotu.

Sutra je mubarek dan petak, a to je dan kojem se uvijek posebno radujem. Toga dana u Srebrenicu dolaze moj muž i moja kćerka. Moja Merjem i ja već sada s posebnom radošću iščekujemo njihov dolazak, jer nema ljepšeg osjećaja od trenutka kada se porodica ponovo okupi.

Jer na kraju dana, koliko god obaveza imali, koliko god puta negdje žurili ono što život čini istinski bogatim nisu stvari, već ljudi. Topla riječ, otvorena vrata, osmijeh djeteta i zagrljaj porodice. To su blagoslovi koji nas podsjećaju da je pravo bogatstvo u dobroti koju dijelimo i ljubavi koju ostavljamo iza sebe.

(Preporod.info)