Visoko obrazovanje u BiH u vremenu vještačke inteligencije

Piše: Hamza Karčić

Početak nove akademske godine je prilika da se postavi pitanje i razmišlja o tome kako se mijenja visoko obrazovanje inače, a posebno u BiH, u vremenu vještačke inteligencije i mnoštva nepoznanica u vremenu koje dolazi.

Mnogo je uočljivih promjena u visokom obrazovanju u proteklih 10-15 godina. Promjene koje se mogu uočiti nisu samo u vezi s Bolonjskim procesom, čestim izmjenama zakona i pravila studiranja i drugim formalno-pravnim odgovorima na potrebe za reformama.

Šta se može uočiti do sada?

Prvo, da nastavni proces postaje izazovniji jer je pažnja publika sve više limitirana. Uz pametne telefone i 4 ili 5G, društvene medije i stalne notifikacije, predavanje koji traje više od 45 minuta postaje nerealno.

Slično je i s okruglim stolovima, seminarima i promocijama knjiga. Većina naučnih događaja ove vrste koji prelaze sat vremena imat će manje slušalaca, od kojih će dio biti fizički prisutni, ali umno online.

Drugo, značajno se promijenio način individualnog obrazovanja i usavršavanja. I nastavnici i studenti mogu na putu do fakulteta odslušati predavanje o određenoj temi i steći glave ideje ili poente. Tako da predavanja, posebno u društvenim naukama, imaju više smisla ako budu usmjerena na objašnjenja, analize i tumačenja.

Treće, udžbenici su i dalje osnov za obrazovanje na predmetima, ali se manje čitaju i tendencija je da će se tako nastaviti. Članci različitih autora koji nude različite perspektive, viđenja ili tumačenja o istoj temi korisniji su od udžbenika jednog autora.

Posebno korisni postaju razni explaineri koji nude kontekst, objašnjene događaja, problema ili trenda, različite aktere koji su uključeni te mape ili grafikone.

Predavanja na Youtube-u postaju prečica do znanja bez čitanja. Ovo ne zamjenjuje svrhu i prednosti čitanja ili pisanja, ali čini lakšim proces sticanja znanja. Intervjui s priznatim stručnjacima imaju sličnu prednost. Praćenje promocija najnovijih knjiga iz SAD ili najnovijeg predavanja, u kojem priznati profesori rezimiraju svoje ideje iz knjige, znači da nije više nužno naručiti knjigu i pročitati, već da se na lakši i brži način mogu saznati ključe ideje novih knjiga.

Četvrto, format istraživanja i predstavljanja istraživačkih rezultata značajno se mijenja. Naučni članci, koji po sadašnjim formatima akademskih časopisa treba da budu od 6,000 do 8,000 riječi, imaju manju čitalačku publiku.

Tekstovi do 1,000 riječi u kojim se iznese istraživačko pitanje i ponude odgovori, uz adekvatne i ubjedljive argumente, mogu biti korisniji od akademskih članaka.

Peto, aktuelno mjerenje akademskog i naučnog uspjeha otvara niz pitanja. Kvantifikacija rezultata u društvenim naukama – posebno citiranost – je važna. Ali, je li to jedino ili stvarno mjerilo? Francis Fukuyama je, prema Google Scholar-u, za tekst o “kraju historije” ostvario 46,246 citata.

Visoke cifre citata ne znače da je zaključak Fukuyame ispravan, već samo da je toliko puta citiran. S druge strane, John Mearsheimer i Stephen Walt imaju, prema Google Scholar-u, 664 citata za tekst koji su napisali izražavajući svoje protivljenje ratu u Iraku 2003. godine. Iako se većina njihovih predviđanja obistinila u slučaju Iraka, sami broj citata nije ni blizu Fukuyaminog – za Fukuyaminu pogrešnu procjenu. Fukuyamina tezu o kraju historiju ima odlične statistike citiranosti, ali se ispostavilo da nije tačna.

Zakonski okviri, kao i u mnogim drugim sferama u društvu, obično kasne u odnosu na razvoj događaja u stvarnosti. To je i razumljivo jer se ne mogu anticipirati budući izazovi ili rješenja.

Dok zakonski okviri i pravila studiranja tretiraju pitanje plagijata, već je nastupilo vrijeme vještačke inteligencije u akademskom radu. Ako je plagijat preuzimanje tuđih rečenica, formulacija ili ideja, je li pismeni rad koji je rezultat vještačke inteligencije u formalno-pravnom smislu plagijat – ili samo neautentični pismeni rad?

Vjerovatno još zanimljivije pitanje u obrazovanju, na koje je još teže ponuditi odgovor, je to kako tretirati greške. Od prvog razreda osnovne škole do doktorata, greške u pismenom radu – pa i u usmenom izražavanju – nerijetko se kritikuju a ocjena za rad i uloženi trud umanji zbog grešaka. Jer je cilj – u idealnom smislu – visoki standard ili ishod koji se smatra da vodi ka perfekciji.

Sada, u vremenu vještačke inteligencije, pojedinac može predati pismeni rad, tekst ili članak, uz vrlo malo ili nimalo truda i uz vrlo malo grešaka, osim onih za koje je zaslužna vještačka inteligencija. Da li bolju ocjenu zaslužuje neko ko je uložio trud i predao rad uz greške ili neko ko nije uložio trud i predao rad bez grešaka?

Ako je prije društvenih mreža i prije vještačke inteligencije, perfekcija ili nešto što bi izgledalo kao perfekcija bilo ideal ili cilj, šta je ideal ili cilj u vremenu kad se perfekcija očekuje ili podrazumijeva? Vjerovatno, autentičnost.

Autentičnost i stvarni uloženi trud nisu mjerljivi da mogu biti kvantificirani i kao takvi postati kriteriji u zakonu ili statutu. Isto kao što i kvantifikacija akademskog rada, koliko god da je neophodna za vrednovanje i napredovanje, nije jedini dokaz autentičnosti, truda ili društvene koristi i relevantnosti akademskog rada.

Dolazak vještačke inteligencije u BiH je pokazatelj da se otvorilo više pitanja nego što ima odgovora. Slično kao i u drugim državama i društvima koje nastoje ponuditi odgovore na fenomen vještačke inteligencije.

U BiH, to znači da je još jedna reforma visokog obrazovanja neminovna.

(Islamske informativne novine Preporod)