Bajramska hutba muftije Banjalučkog dr. Osmana Kozlića

Neka je neizmjerna hvala Uzvišenom Allahu i neka je salavat i selam, mir i spas na sve njegove vjerovjesnike i poslanike, a posebno na posljenjeg Njegovog Poslanika Muhammeda, a.s.

Poštovana braćo!

Danas je ramazanski bajram 1436.h.g./17.juli 2015.godine. Bajram je dan radosti.Vjernici se raduju jer su ispostili mjesec ramazana. Oni koji nisu postili koji dan iz opravdanih razloga, neka naposte do idućeg ramazana. Dan ramazanskog bajrama dan je radosti za banjalučane i muslimane širom BiH jer ovaj bajram klanjaju u svojoj Ferhadiji džamiji. Obnovljenoj Ferhat-pašinoj džamiji, a i ferhat znači radost. Ramazanski post je poseban vid ibadeta i pobožnosti, jer za njega predstoji posebna nagrada. Post je moj i ja za njega posebno nagrađujem, kaže Uzvišeni Allah u jednom kudsi hadisu. U nekim ibadetima moguće je pokazati licemjerstvo, ali u postu u kojem se odričemo tjelesnih užitaka i ne baš. Zato su samo rijetki i odvažni postili ramazan. Više od 18 sati posta na ovim prostorima, uz iftare-zajednička druženja, vitre i zekat-materijalno odricanje, sve to zaslužuje posebnu pohvalu i posebnu nagradu na budućem svijetu. Postač ima dvije radosti: raduje se iftaru i susretu sa Gospodarom kao posebnu privilegiju. I u džennet postači ulaze na posebna vrata koja su samo za njih napravljenja. Molim dragog Boga da od postača primi njihov post, njihov ibadet, iftare, sehure, mukabele, zekat i vitre, a posebno dove koje su upućivali baš u tim trenucima kada su bili u Božijoj blizini. Molim i za one koji iz njima i Bogu Dragom znanim razlozima nisu postili, ali jesu klanjali, priređivali iftare i sehure, materijalno pomagali zajednicu, plaćali zekat i vitre da i njima primi njihova dobra djela.

Poštovana braćo! Podsjetiću i sebe i vas da je suštinu posta objasnio naš Poslanik, Muhammed, a.s., kada je kazao: Ko isposti ramazan u imanu/čvrsto vjerujući u Allaha i sviđajući račun sam sa sobom, biće mu oprošteni grijesi koje je počinio. Ramazanski post je prilika da preispitamo svoj hal-svoje stanje, jednom u godini dana.Prilika je to da napravimo inventuru vlastitig stanja, na individualnom i kolektivnom planu. Kao pojedinac, svako od nas treba postaviti pitanje: šta sam ja učinio i šta sam do sada činio za svoj ummet, svoj džemat, svoju zajednicu, svoj grad, svoju domovinu? Svaki pojam u islamskoj tradiciji ima svoje uže i šire značenje.Džemat je zajednica vjernika, onih koji prakticiraju islam, kako neki vole kazati. Kada to malo proširimo, naš džemat su svi oni koji na bilo koji način pokazuju pripadnost zajednici: plaćanjem članarine, dženazom, iftarom, patriotizmom, na bilo koji način. Našoj zajednici pripadaju i oni koji se baš i ne identifikuju s njom na način kako smo to gore objasnili. Džemat, zajednica ili ummet u širem smislu su svi oni sa kojima živimo, dijelimo životni prostor, makar oni ne pripadali našoj religijskoj skupini. I oni su naša šira zajednica, sa kojom moramo sarađivati, koje moramo poštivati i graditi mostove zajedništva. Zbog toga bismo trebali okrenuti novu stranicu u našim životima.

No, to nije moguće ako se budemo držali tradicionalnih obrazaca kao do sada, ako budemo mislili samo na sebe, samo na svoju zajednicu u onom užem smislu.Posebno se to odnosi na muslimane, teologe i intelektualce koji svojim pristupima i tumačenjima svoje vjere i njenih vrela mogu dati značajan zamah prosperitetu zajednice. Nema mira među narodima bez mira među religijama, nema mira među religijama bez dijaloga među religijama i nema dijaloga među religijama bez temeljitih istraživanja unutar svake religije, kaže njemački teolog Hans Küng. Mi trenutno imamo, hvala Bogu, kakav takav mir u smislu nesmetanog obavljanja religijskih obreda. Dijaloga skoro da i nemamo, a isto tako i istraživanja. Šta je razlog takvom stanju? Nisu li sukobi koji se danas rasplamsavaju unutar samih muslimanskih društava nama dovoljna opomena? Jesmo li unutar sebe osjetili mir (a podsjećam da islam u osnovi znači to)? Sve dok nam post i ostali vidovi pobožnosti ne pomognu da osjetimo unutrašnji smiraj, spokoj i mir sa samim sobom, s Bogom Uzvišenim, prirodnim okruženjem, zajednicom ljudi sa kojim dijelimo životni prostor, sve dok se to ne desi, ne može doći do vanjske manifestacije mira i pomirenja u okruženju u kojem obitavamo. Zato je potrebno da danas na dan radosti ramazanskog bajrama osjetimo taj uzvišeni Božanski osjećaj. Zato ću dana i sebe i vas podsjetiti na neka razmišljanja velikog mislioca i učenjaka islama iz 13. stoljeća Mevlane Dželaludina Rumija. On nudi jedno zaboravljeno i zapostavljeno tumačenje Božije riječi i sunneta Božijeg Poslanika, Muhammeda, neka je na njega mir i spas. To je ono naše šire tumačenje pojma ummet, tačnije hadis u kojem stoji da će se Muhammedov, a,s, ummet podijeliti na sedamdeset i dvije skupine,a da će samo jedna od njih biti na pravom putu. Podsjećam vas da broj sedam u arapskom jeziku označava mnoštvo. Kada muslimani danas tumače ovaj sveti tekst, oni uglavnom, zavisno od toga kojem mezhebu ili pravcu pripadaju, tvrde da su oni, tj.selefije, vehabije, sufije, sunije ili šije na pravom putu. Svi ostali će u džehennem ili propast: Mevlana Rumi to jednostavno pojašnjava: samo iskreni vjernici, muslimani, kršćani, hrišćani, jevreji i svi drugi iskreni sljedbenici vlastitog vjerskog učenja spadaju u tu skupinu. Zato on u svojim stihovima i poziva: Pakao je ona kuća koja je bez prozora, suština vjere je u otvaranju prozora. Naime, suština naše vjere (pa i bilo koje druge vjere) nije zatvaranje u vlastite okvire, suština božije kuće ili hrama nije zatvranje u svoje usko-lokalne okvire.

Mevlana Rumi govori o svjesnoj i nesvjesnoj zloupotrebi religije. Svjesna i namjerna zloupotreba religije je primjetna u mnogim životnim prilikama, ali je u društvu znatno prisutnija nesvjesna i nenamjerna zloupotreba, jer se javlja u raznim oblicima i formama a potaknuta je nepoznavanjem suštine vjere manifestirane kroz osnovna učenja raznih religija. Zloupotrebom se može smatrati bilo koja vrsta ograničavanja vjere potaknuta nepoznavanjem njenih granica, odnosno granica koje je propisala svojim propisima koje se u određenom vremenskom razdoblju ne mogu prekrajati dok su promjenjive duhovnim slobodama koje je dopustila. Ograničavanje vjere samo na jednu određenu skupinu – bez obzira da li na jednu religiju ili neku od škola u njoj - samo po sebi predstavlja ograničavanje božanske svetosti i milosti. S obzirom da je takav akt sam po sebi pogrešan, istodobno je i grešan, a pošto je grešan ne može iznjedriti pozitivna rješenja već, naprotiv, konfliktna stanja s potencijalom prerastanja u sukob i negiranje značaja postojanja mira. U tom slučaju ratovi počinju potaknuti religijskim ubjeđenjima, iako religije u čijim okvirima se kreću ta ubjeđenja uče da ratovi uopšte nisu dozvoljeni i da se okrene drugi obraz ili pak da su dozvoljeni ali samo u slučaju nužnosti samoodbrane privremenog ili trajnog karaktera. Ograničavanje religije ne doprinosi njenoj osnovnoj misiji da spaja ljude već služi njihovom razjedinjavanju, međusobnom distanciranju i nepoznavanju, a svako nepoznavanje sa sobom nosi i sumnjičavost čije egzistiranje je direktna prepreka nastanku povjerenja i ispoljenju pozitivnih osobina svojstvenih istinskim vjernicima; osobina zahvaljujući kojim ljudi se zbližavaju sa samom religijom.

Druga nesvjesna zloupotreba religije koja pretežno dolazi od osoba koje se smatraju vjernicima odnosi se na ograničavanje religije vlastitim ograničenim znanjem, odnosno poistovjećivanje religijskih sadržaja i njihovo ograničavanje kroz prizmu vlastitoga ograničenog znanja. Kada osoba oskudnog znanja i zanemarljivih uspjeha na putu upoznavanja religije koju ispovijeda počne smatrati da je religija ono što je sama razumjela, javljaju se dvije vrste nesvjesne zloupotrebe religije od kojih prva nastaje na osnovu nepoznavanja vlastitih mogućnosti potaknuto nespremnošću prihvatanja realnog stanja, dok se druga javlja u samom pokušaju da se čovjek kao jedinka izjednači s kolektivom kojem je religija namijenjena. Takav odnos prema vlastitome poznavanju religije je zloupotreba same religije zbog toga što osoba, poistovjećujući religiju s vlastitim znanjem i pogledima na svijet, ustvari ograničava vjeru, sam postajući zastor na njenom licu i prepreka da bude spoznata od drugih. Umjesto da kao vjernik svjestan vlastite uloge u sistemu religije bude njeno istinsko i lijepo lice putem kojeg će se i drugi zainteresirati za njenu sadržinu, postaje negativna pojava zbog koje se bježi i od same religije.

Još jedan vid nesvjesne zloupotrebe religije ogleda se u njenom ograničavanju samo na jednu određenu i religijskim bojama obojenu skupinu ljudi. Takvo ograničavanje religije vrlo je opasno zbog toga što pretežno insistira na supremaciji jedne skupine nad drugom, odbacivanju drugačijih i time ograničavanju same religije, jer oni drugačiji – posmatrajući tu religiju kroz one koji je ograničavaju na kolektivnom nivou – bivaju prisiljeni zauzeti stav o njoj kao o nečemu negativnom te samim tim i neprihvatljivom. Ova nesvjesna zloupotreba se pretežno manifestira kroz pozitivne emocije usmjerene prema onima koji pripadaju istoj religijskoj zajednici. Međutim, te emocije ma koliko bile pozitivne u konačnici iznjedravaju negativne posljedice koje njihovu pozitivnost stavljaju pod veliki znak pitanja. Takve emocije se javljaju u kritičnim situacijama kada je nekom potrebno pružiti pomoć. Uprkos činjenici da vjera nalaže pružanje pomoći u vidu dobročinstva svim ljudima, pa i pripadnicima animalnog i floralnog svijeta, pretežno se pomoć usmjerava prema religijskim istomišljenicima a uskraćuje drugima i drugačijima.

Ova naša neslaganja i nerazumijevanja, potaknuta nekada, nažalost, i čisto religijskim pobudama, premda religija nema veze s tim, prouzrokuju neka druga neslaganja koja izviru iz mržnje, a ogledaju se u sramotnim pritiscima da se jednom narodu ne da i ne dozvoljava da svoj vlastiti jezik zove kako hoće. Zbog toga pozivam naše političke predstavnike, a pod našim mislim na sve političke aktere u BiH, da hitno sjednu za pregovarački sto i skinu sa dnevnog reda ono što predstavlja sramotu međunarodnih razmjera. Jer, dok se naša politika bavi nevažnim stvarima, naši ljudi odlaze u svijet trbuhom za kruhom i naši džemati su sve oskudniji, naš broj se smanjuje. Dok brojimo koliko nas ima na posljednjem popisu i ne možemo se dogovoriti kako da to izbrojimo, naših ljudi je sve manje i u muslimankim i u pravoslavnim džematima. Razlika je samo u tome što Srbi idu u Srbiju na istok, ali i na Zapad, dok Bošnjacu uglavnom idu na Zapad. Čak smo i školstvo prilagodili tome pa upisujemo više djece na medicinu kako bismo mogli da ih izvezemo kao spremnu i odškolovanu radnu snagu.

Poštovana braćo! Kao što vidite Ferhadija je skoro pa obnovljena, mi smo upriličilo radno otvaranje i pokrenuli vjerske aktivnosti u njoj. Pred nama su mjeseci u kojima ćemo se, ako Bog da, pripremati za njeno svečano otvorenje. To će biti, ako Bog da, 7.maja iduće 2016.godine. Sedmi maj je dan kad je ona srušena 1993.godine i biće, ako Bog da, otvorena na dan džamija. Valja nam se pripremiti za tako nešto. Planiramo izvršiti rekonstrukciju i obnovu administrativne zgrade Medžlisa IZ-e Banja Luka, izgraditi abdesthane i urediti okolinu Ferhadije. Zato će nam trebati znatna materijalna sredstva. Ne želimo upriličiti svečano otvorenje naše ljepotice Ferhadije, a da istovremeno ne uredimo ovi našu zgradu koja nas je tolike godine služila. Ja ću iskoristiti ovu današnju priliku i pozvati vas da se uključite da nam pomognete. Onaj koji nekoga uputi na dobro, isto kao da ga je i sam učinio, kaže hadis. Iskoristite svoj položaj, znanje i utjecaj, budite vakifi, pomozite da ova naša ljepotica bude magnet za srce, oči i dušu. Da našu Banja Luku zijarete i posjećuju mnogi koji odluče da navrate u naš šeher.

Poštovana braćo! Podijelite radost Bajrama s vašim najmilijima, prijateljima i komšijama. Pozovite jedni druge, radujte se i družite. Ne zaboravite drugi dan Bajrama obići naše šehitluke, mezaristane i svoju radost podijeliti sa onima koji više nisu s nama. Ove godine smo pripremili bajramske paketiće za naše mališane.Nemojte zaboraviti da ih darujete bajram bankom.

Poštovana braćo! Svim muslimanima koji žive na području našeg muftiluka banjalučkog i šire želim čestitati nastupajuće bajramske blagdane riječima: BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!