Izrael želi preoblikovati regiju

U Sarajevu je 28. septembra završena Sarajevska sigurnosna konferencija, koja je u tri dana okupila više od 200 učesnika iz 20 različitih zemalja. Između sesija ove konferencije novinar Islamskih informativnih novina (IIN) Preporod, Elvedin Subašić, razgovarao je odvojeno, ali o istim temama, s istaknutim članovima Bliskoistočnog vijeća za globalna pitanja Abdelom Gafarom (Adel Abdel Ghafar) i Tarikom Jusufom (Tareq Yousef) koji su učestvovali u Sigurnosnoj konferenciji.

Adel Abdel Ghafar je direktor programa za vanjsku politiku i sigurnost u Bliskoistočnom vijeću za globalna pitanja (Middle East Council on Global Affairs). Vanredni je profesor na Školi za vanjsku službu Univerziteta Georgetown u Kataru. Specijalizirao se za vanjsku politiku i političku ekonomiju regije Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (MENA).

Tarik Jusuf je viši saradnik u Bliskoistočnom vijeću za globalna pitanja. Prije toga bio je direktor ovog vijeća i Centra Brookings Doha te nerezidentni viši saradnik u programu vanjske politike na Institutu Brookings u Washingtonu, DC. Trenutno je istraživački saradnik Foruma za ekonomska istraživanja u Kairu.

Preporod: Nakon brojnih sastanaka, obećanja i planova, kako gledati na budućnost Gaze?
(Razgovor je obavljen prije sastanka Trumpa i Netanjahua u vezi s planom o prekidu rata u Gazi, op. a.)

Abdel Gafar: Situacija u Gazi je, kao što vidite, vrlo teška. Sada imamo 65.000 žrtava, većinom žena i djece. Uništene su bolnice, škole, infrastruktura... Mnogo mladih je izgubilo živote i ogroman broj novinara koji su pokrivali ovo područje. Vidjeli smo izgladnjivanje hranom kao metodu ratovanja. Izraelci još nisu odlučili prekinuti genocid i pored međunarodnog pritiska. Vidjeli smo priznanja palestinske države od prijatelja Izraela, kao što su Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i druge evropske zemlje. Većinom su to simbolični koraci, ali u posljednje dvije godine pokušali su direktno uticati na Izraelce da promijene stav i nisu uspjeli, pa su se odlučili na priznanje.

Nesumnjivo je da je situacija u Gazi vrlo izražena i direktno povezana s izraelskom unutrašnjom politikom. Premijer Netanjahu želi da ostane na vlasti, jer ako izgubi vlast, suočit će se s posljedicama. U Izraelu su uskoro izbori. U koaliciji su ministri Smotrić i Ben Gvir, koji su vrlo radikalni. Imaju ambiciju da se ljudi iz Gaze protjeraju, da se anektira kao i Zapadna obala. Zato su Gaza i Zapadna obala povezani u razmišljanjima izraelskog vrha.

U ovom slučaju postoji i plan SAD-a. Bilo je mnogo planova u posljednje dvije godine. Prvi plan je eliminacija Hamasa, eliminacija prijetnje i tranziciono upravljanje Gazom. Međutim, pitanje je kako uvjeriti Izraelce da izaberu pravi put. Mislim da Izraelci sada ne žele da biraju. Ono što žele jeste da anektiraju Zapadnu obalu i da protjeraju ljude iz Gaze. Tu je, naravno, i sastanak predsjednika Trumpa i premijera Netanjahua u narednim danima. Trump je rekao da je aneksija Zapadne obale crvena linija. Arapi su to isto rekli. Hamas želi da ima uticaj, a Fatah treba da se uključi i preuzme odgovornost, kao i aktuelna palestinska vlast. Arapske zemlje u regionu žele mir. Svi žele mir, ali sve je do Izraela.

Što se tiče zarobljenika, trebali bi biti odmah pušteni i Hamas je spreman predati oružje. Za Izraelce je sve ovo manje pitanje Hamasa, a više pitanje da Gaza bude toliko uništena i iscrpljena da ljudi sami žele otići. Mislim da je to prava ambicija – da ljudi napuste Gazu, ali Gazani ne žele otići. Drugo, Izrael pokušava da ih usmjeri prema Egiptu. Egipat je rekao da neće primiti ljude, jer je historija pokazala da kada Palestinci jednom odu, nikada se ne vrate.

Tarik Jusuf: Određene zemlje mogu napraviti promjene, a u prvom redu SAD. Trump je rekao da želi kraj rata. Mislim da je Netanjahuu dato dosta slobode, vremena i prostora da pokuša ostvariti svoje ciljeve, uz nadu, iz njegove perspektive, što je prije moguće. Ali ovo se trenutno odugovlači i nalazimo se na pragu treće godine. Vidimo odsustvo pritiska, sankcija i želje SAD-a da odlučno kažu Netanjahuu da zaustavi ovaj rat.

Vi pretpostavljate da je rat zbog talaca. Ja ne mislim da je rat zbog talaca. Rat je radi brisanja Palestinaca iz Gaze. Radi se o depopulaciji Gaze. U konačnici se radi o aneksiji Gaze. Pogledajte šta se dogodilo ranije ove godine. Imali su primirje, slažete li se? Plan: faza jedan, faza dva, faza tri. Izrael je jednostrano odlučio nastaviti borbe. Pa zašto bi Palestinci, bilo da su Hamas ili bilo ko drugi, vjerovali Netanjahuu? Zašto bi svijet trebao vjerovati Netanjahuu?

Ovaj rat će se nastaviti i Netanjahu će nastojati da ostvari sve ciljeve koje je zacrtao. A ciljevi se ne odnose samo na oslobađanje talaca. UN su sada zvanično saopštile da je ovo genocid u Gazi, a Izrael želi sada anektirati Zapadnu obalu. Oni nastavljaju izvoditi napade na Liban. Mogli bi nastaviti borbu s Iranom. Nedavno su napali Katar.

Ovo nije zemlja koja zapravo želi izgraditi mostove za mir i promovirati stabilnost u regionu. Ovo je zemlja koja je očito na ekspanzionističkoj i hegemonističkoj putanji. Izrael želi preoblikovati regiju.

Imamo sada ova evropska priznanja Palestine, ali priznanja bez granica. Potpuno besmisleno. Čini mi se da Evropljani pokušavaju da pokriju svoju ulogu, štite svoja leđa radeći nešto što svi znaju. To je besmisleno.

Ne/mogućnost novih savezništava na Bliskom istoku

Preporod: Nakon izraelskog napada na Katar, postoji li mogućnost da drugi veliki igrači, poput Kine, dođu na Bliski istok, s obzirom na to da su i neki arapski lideri govorili o preispitivanju savezništva s Amerikom koja uživa milijarde dolara od arapskih država?

Abdel Gafar: To je važno pitanje, ali često prenaglašeno, jer se Kina ne želi uključiti. Ona ima velike koristi od američke uključenosti u sigurnost Bliskog istoka. Kina ima problema u Kineskom moru i s Tajvanom, te ne želi biti previše razvučena. Pravi test kineskog utjecaja i prisustva u regiji desio se kad je Iran bio napadnut. Iran i Kina su vrlo stari prijatelji, imaju strateško partnerstvo, ali reakcija Kine prema Iranu bila je vrlo suzdržana. Bilo je mnogo kritike i politički sistem u Iranu je postavljao pitanja zašto Kina ne djeluje.

Mislim da je Kina jedan od igrača, ali ne bi poslala trupe, napravila bazu, zauzela čvrst stav ili nešto slično. Kina svakako može igrati važnu ulogu na polju odbrane – naprimjer, kroz korištenje kineske opreme i granata. Međutim, mislim da će zemlje Zaljeva sada pristupiti sljedećem: prvo će nastojati da imaju mnogo čvršće garancije od SAD-a na sigurnost kroz sporazume i bolju odbrambenu saradnju. Drugo, zemlje Zaljeva će povećati kooperacijske mehanizme, koordinaciju i međusobno povezivanje radarskih sistema. Bit će više integracije na vojnom planu, neovisno o američkom prisustvu. Na kraju, tu je i diverzifikacija osnovnih sigurnosnih partnerstava. Imamo nedavni sporazum Saudijske Arabije i Pakistana, naprimjer. Katar ima snažne veze s Turskom. Ujedinjeni Arapski Emirati imaju jake odbrambene veze s Južnom Korejom i Francuskom. Mislim da ćemo na ova tri nivoa vidjeti kako zemlje Zaljeva diverzificiraju svoja sigurnosna savezništva.

Tarik Jusuf: Mislim da Katar ostaje u svojoj bliskoj kooperativnoj relaciji sa SAD-om. Ali svaka država ima pravo da postavlja pitanja o svojoj geopolitičkoj poziciji i sigurnosti, koja je sada ugrožena ovim napadom, kao i o svojoj zavisnosti od tzv. američkog osiguranja. Mislim da će oni sada razmotriti svoje sigurnosne kapacitete kroz različite opcije, kao što su diverzifikacija sigurnosnog partnerstva, potpisivanje sporazuma za zajedničku odbranu i sve ostalo što je moguće. Ovo je bio presedan, neviđena situacija za zemlju i neisprovociran napad na suverenitet jedne zemlje.

Sigurnosni garant, SAD, nije reagirao. To je bila velika poruka, ne samo za Katar već i za svaku zaljevsku zemlju koja je investirala u ovu američku sigurnosnu strukturu. Mišljenja sam da je cijela ova situacija oko Irana, kao nekog strašila, zapravo pokušaj da se zemlje Zaljeva natjeraju da normalizuju odnose s Izraelom i da se izvuku određene koncesije te dobiju ugovori sa zemljama Zaljeva. Prijetnja od Irana je uvijek bila pretjerana, dok je prijetnja od Izraela potcijenjena. Sada zemlje preispituju svoju percepciju prijetnji.

Kina neće ulaziti u sigurnosnu arhitekturu na Bliskom istoku. Ona će sarađivati, prodavati oružje, ali neće biti ključni, kritični ili presudni igrač u ovom smislu. Kina ima dobre odnose s Iranom, ali ne znam koliko su im pomogli u posljednjim dešavanjima s Izraelom. Ipak, Kina je strpljiva i kvalifikovana supersila. Postupa pažljivo, bira ono što je značajno za nju. To je poruka i zemljama Bliskog istoka: nećemo zamijeniti SAD, možemo popuniti neke jazove i samo pomoći u nekim vašim potrebama.

Kreiranje arapskog savezništva

Preporod: Koje su glavne prepreke za kreiranje ozbiljnijih sigurnosnih savezništava, koalicija, među arapskim zemljama?

Abdel Gafar: Svaka zemlja ima svoju individualnu politiku i sigurnosnu politiku. Prvo i osnovno pitanje jeste sigurnosno – očuvanje sistema u zemlji, bez obzira na ustrojstvo države. Tu je, naravno, primjetan nedostatak demokratije. Postoji ekonomska saradnja među zemljama Zaljeva, a tu je i potencijalno stvaranje međusobnog novog turističkog viznog režima. Tu je i ustanovljenje tarifa i koordinacije za trgovinu s Kinom te trgovinski sporazum s Južnom Korejom. Japanci pokušavaju isto postići.

Na polju ekonomije postoje određeni uspjesi. Mislim da je napad na Katar napravio pritisak na ove zemlje da imaju dublju sigurnosno-odbrambenu saradnju. Arapska liga je formirana od različitih interesa, od različitih država i nacija, pa zato saradnja zemalja Zaljeva više obećava nego Arapska liga. Moglo se desiti da egipatski predsjednik Sisi predloži potencijalnu arapsku koaliciju. To bi bilo nekako realističnije i ne mislim da bi Iran bio član toga. Ali mogu biti neke zemlje iz Arapske lige, zaljevske zemlje te Egipat i Jordan.

Postojao bi okvir da se formira neka stabilizacijska snaga, koja bi mogla biti raspoređena i u Gazi, pod kišobranom UN-a. Mislim da bi mogla biti neka koordinacija, vojna koordinacija, ali alijansa je tako velika riječ u tom nekom NATO formatu, a to jeste da će, kada se nešto desi, kada neko bude napadnut, druge zemlje stati u odbranu. Ne vidim tu mogućnost.

Tarik Jusuf: Po mom mišljenju, glavni problem je vanjsko miješanje u unutrašnje poslove arapskog svijeta. Nakon godina proučavanja ovog problema, zaključio sam da, sve dok je suverenitet arapskog svijeta izložen vanjskom uticaju, njihova autonomija će biti kompromitovana, a sposobnost da dobro sarađuju za svoje zajedničke interese ograničena.

Također, Pakistan, Iran i Turska pripadaju Srednjem istoku i ne treba se plašiti ovih zemalja. Arapski svijet mora biti mnogo otvoreniji i spremniji na saradnju s njima.

Pitanje Turske i njeno prisustvo na Bliskom istoku

Preporod: Šta će biti s Turskom u budućnosti? Postoji li mogućnost približavanja Turske i zemalja Zaljeva? Trenutno je prisutan i strah da bi se ova zemlja mogla naći na meti Izraela.

Abdel Gafar: Turska je interesantna jer je retorika predsjednika Erdogana vrlo tvrda, ali u isto vrijeme on nije prilagodio sve svoje stavove prema Izraelu, jer postoji trgovinska saradnja s Izraelom itd. Tu je mnogo popularne i uspješne retorike, jer se predstavlja kao lider muslimanskog svijeta i tako dalje. Međutim, sigurno je to da je Erdogan pregovarao sa zaljevskim državama i ima mnogo problema sa Saudijskom Arabijom te želi da unaprijedi investicije zaljevskih zemalja u Turskoj. Vidim da postoji saradnja na polju odbrambenog sistema. Naprimjer, turski dronovi i njena vojna tehnologija prodani su zemljama u Zaljevu. No, kreiranje formalne alijanse je malo vjerovatno. Kada je riječ o Siriji, a mislim da je Sirija u središtu pažnje, ona će biti glavno pitanje odnosa Turske i Izraela koji ne želi stabilnu Siriju, želi da se ona stalno destabilizuje, dok su Turci podržali sirijsku vladu.

Tarik Jusuf: To je otvoreno pitanje. Erdogan ima pravo biti zabrinut u vezi s neravnotežom moći u regiji koja rezultira izraelskim hegemonističkim potezima. Izrael sada destabilizuje Siriju i potkopava je. Posvećen je cijepanju i slabljenju Sirije. Turska je veoma zainteresovana za stabilnost Sirije i mnogo ulaže u nju. Uključena je i ostat će uključena u pitanje Sirije.

Ali, Turci imaju i druge interese. Turska ne želi da se destabilizuje režim u Iranu. Ona brine za Gazu i izgradila je svoju poziciju u humanitarnim i moralnim terminima. Turska ima interes u istočnom Mediteranu i želi da zaštiti te interese. Želi da se stvori balans moći naspram Izraela. Uglavnom, Turska je već prisutna u regiji, da ne govorimo o jezičkoj, kulturnoj i vjerskoj povezanosti s ovom regijom. Ko god kaže da su Turci neki vanjski akter u regiji, taj je u zabludi. Ne smije se zaboraviti ni benefit Turske kao članice NATO-a.

Najveći izazovi u bliskoj budućnosti

Preporod: Na kraju, šta smatrate najvećim sigurnosnim i općim izazovima za Bliski istok u narednom periodu?

Abdel Gafar: Izazov može biti nastavak uništavanja Gaze. Sukob Irana i Izraela je riješen, ali male iskrice uvijek mogu kreirati veći konflikt. U narednih desetak, petnaestak godina, veliki pritisak i izazov će biti socio-ekonomske prirode, naročito u Sjevernoj Africi gdje je moguć novi scenarij nestabilnosti. Drugi izazov su klimatske promjene koje mogu biti faktor ubrzavanja sukoba i to je veliki pritisak na zemlje regije. Imamo nesporazume zbog vode između Izraela i Jordana, Iraka i Turske. Problem nedostatka vode i klimatske promjene bit će uzročnici sukoba.

Tarik Jusuf: Najveći strah jeste da određene zemlje, koje su ranjive i krhke, počnu izvoziti svoju nestabilnost u druge zemlje u regionu. Imamo četiri-pet zemalja koje su krhke ili su, uglavnom, neuspješne. Imaju veliku populaciju, socio-ekonomske prilike su im se ubrzano pogoršale i imaju stalne ili povremene civilne konflikte. To može destabilizirati komšijske zemlje pa i cijeli region, koji će postati preokupiran temeljnim pitanjima o državi, suverenosti, stabilnosti. Govori se o dva arapska svijeta: arapskom svijetu koji je vrlo stabilan i bogat, kao što su zaljevske zemlje, i arapskom svijetu koji je vrlo nestabilan i koji se suočava s osnovnim pitanjima. U nekom trenutku bi se ove dvije regije mogle “spojiti”. Ne govorimo o nekoj daljnjoj budućnosti, već o narednih pet do deset godina. Neke od ovih nestabilnih država nisu riješile svoje osnovne probleme.

Krhke zemlje nisu ojačale, a u međuvremenu su se ekonomska situacija i geopolitička stabilnost pogoršale.

(IIN Preporod)