Sara Hodžić: Drago mi je što sam kao karate takmičarka prepoznata po hidžabu

Razgovaramo sa Sarom Hodžić, učenicom generacije Elči Ibrahim-pašine medrese, studenticom arhitekture i karate reprezentativkom Bosne i Hercegovine.

Pričamo o životnim izborima, motivaciji, organizaciji vremena, kratkoročnim i dugoročnim ciljevima, predrasudama i njihovom rušenju, kao i tome kako je biti takmičarka s hidžabom.

Razgovarao: Nedim Gondžić

Sklonosti obično otkrivamo u mladim godinama. Otkud tvoja sklonost ka karateu?

Sara: Počela sam trenirati karate kada sam napunila 6 godina. Ustvari, moj stariji brat je prvi počeo trenirati karate kod babe kao trenera. U tom periodu sam imitirala bratove udarce koje bi on vježbao u kući, imitirala bih šta god je on uradio.

Kada sam napunila 6 godina, roditelji su odlučili da me odvedu na trening, kako bih vidjela kako to izgleda. I prvi trening mi se nije baš dopao. Tek mi se nakon nekoliko treninga razvila ta ljubav prema karateu.

Danas, nakon 13 godina treniranja, jednostavno ne mogu zamisliti život bez ovog sporta. I mnogo sam zahvalna roditeljima na tome što su me uključili u karate, sport koji me zgradio kao osobu.

Uloga medrese u životima svih alumnista bi se mogla opisati kao centralna. Ove škole su poznate po tome što imaju jasno definiran raspored dnevnih obaveza. Kako su se te obaveze uklapale u tvoj trenažni proces?

Sara: Meni je na početku bilo poprilično teško, jer sam se morala navikavati na tako precizan raspored. Zna se do kada traje nastava, zna se vrijeme obroka, vrijeme džematskih namaza, kao i vrijeme obaveznog učenja, korepeticije.

U taj raspored sam morala nekako "ugurati" svoje sportske aktivnosti i obaveze. Morala sam nešto od toga žrtvovati, s obzirom da su treninzi održavani svaki radni dan u večernjim satima, što u medresanskom rasporedu odgovara vremenu obaveznog učenja.

Kada su moje kolegice išle da uče, ja sam trenirala. A kada je vrijeme odmora i druženja, ja sam učila jer je sve trebalo nadoknaditi, a na raspolaganju mi je ostalo još slobodno vrijeme. 

U kojoj mjeri je Medresa uticala na tvoj doživljaj svijeta, stavove i poglede?

Sara: Medresa me značajno oblikovala kao osobu, ne samo kroz znanje koje sam tamo stekla, nego i kroz način mog razmišljanja i pogleda na život i ljude.

Naučila sam kako da balansiram između duhovnog i svakodnevnog života, da u svemu pronađem smisao i svrhu. Naučila sam da se nosim s različitim karakterima ljudi, s obzirom da živim sa roditeljima i bratom.

Nas je četvero u kući, nakon čega dolazim u Medresu i dijelim sobu s 12 djevojaka. To je velika promjena, ne samo za mene, nego za svakog ko je došao u Medresu i internat. Svaka djevojka nosi svoju priču, svoj karakter i treba se navikavati na to.

To mi je značajno pomoglo u kasnijem studenstkom životu, zbog stečene snalažljivosti i samostalnosti.

Prođu četiri godine, koje unutar sebe nose i sreću i tugu, odricanje, kontinuitet i trud. Kako je, nakon svega toga, čuti rečenicu: "Učenica generacije je Sara Hodžić? 

Sara: Mnogo mi znači ta titula. Jednostavno, bilo je teško balansirati školu, treninge, pa i društveni život. Nisam imala mnogo vremena za sebe.

U nekim momentima sam se zapitala što mi je baš ovo trebalo u životu i moram li ostvariti uspjeh na svakom polju. Uz sve to, drago mi je što je sve to bilo dio velike lekcije o tome da se trud isplati.

Naprimjer, kada odem na neko veće takmičenje van države, svi misle tamo uživam, putujem i da sam opuštena. Lijepo je, naravno, otići u drugu državu, vidjeti druge gradove i upoznati se s kulturom, ali u ovom slučaju je stres dominantan, kako zbog takmičenja na koje sam otišla, tako i zbog škole koja me čeka kada se vratim.

Dešavalo se da idem na takmičenje, znajući da me po povratku čekaju testovi i usmeni ispiti, pa ponesem knjige sa sobom u koferu i učim u hotelskoj sobi do kasno uvečer. To su neka odricanja koja ovu titulu čine posebnijom.

Primjeri koje si navela bi se mogli opisati kao "nešto s druge strane uspjeha". Tragom toga – kako izgleda tvoj dan u kojem se pripremaš za takmičenje ili neki ispit, a kako izgleda jedan opušteniji dan, pun društvenog života?

Sara: Moj srednjoškolski dan u bi proticao tako što budem na nastavi do pola jedan, a često sam imala i časove dodatne nastave, s obzirom da sam bila i takmičar iz predmeta. U tom slučaju, riječ je o nastavi do tri sata.

Nakon nastave je, prema planu, slobodno vrijeme do korepeticije, ali bih uglavnom tad učila, jer drugačije ne bih našla vremena. Kao što sam rekla, treninzi su u večernjim satima, nakon kojih ponovo uzimam da učim. Bilo je trenutaka kada sam učila do dva ili tri ujutru, pa odem na nastavu s tri ili četiri sata sna.

Što se tiče mog života sad, kao studenta na fakultetu, malo je drugačije, s obzirom da sa mnom nisu odgateljice, niti sam u internatu. Ovdje moram balansirati obroke, pospremanje i ostale stvari. Moram se organizovati i u tom aspektu, što mi zna oduzeti više vremena nego ranije.

Treninge svakako ne preskačem i mogu kazati da ih doživljavam jednako važnim kao i školu. Slobodni dani su oni u kojima nemam ni školu ni trening, a to je rijetkost. Bude, možda, jedan dan u sedmici. Uglavnom, taj dan volim provesti s porodicom i prijateljima. Ako je sedmica bila stresna i izazovna, volim ostati kod kuće i "napuniti baterije".

Šta smatraš svojim najvećim takmičarskim uspjesima?

Sara: Prvenstveno, to su dvije medalje s Balkanskog prvenstva te prvo mjesto na Seniorskom državnom prvenstvu i Federalnom prvenstvu. Izdvojila bih i sedmo mjesto na Svjetskoj ligi.

Potom, tu je odlazak na evropska i svjetska prvenstva. Na tim prvenstvima je teško doći do medalije, ali one su mi ciljevi za koje se nadam da ću ih ostvariti.

Kao takmičarka s hidžabom rušiš određene stereotipe. Kako su ljudi reagovali na tvoja prva pojavljivanja, a kako reguju danas?

Sara: Moja karijera je "buknula" kada sam stavila hidžab, jer sam se prije toga takmičila kao djevojčica u nižim kategorijama. Posebno volim činjenicu što sam prepoznatljiva upravo po hidžabu. Čak i oni koji me ne znaju kao Saru Hodžić, znaju me kao "onu pokrivenu". Mali je broj pokrivenih djevojaka koji se bave sportom, u ovom slučaju karateom.

Kada odem na neko veće takmičenje kao što je Evropsko ili Svjetsko prvenstvo, tu bude nekoliko hiljada takmičara i nađe se samo par pokrivenih djevojaka. Tako da ja sam uvijek u manjini, što mi, naravno ne smeta. 

To je prepoznatljivost i dokaz da pokrivene djevojke imaju iste prilike i mogućnosti kao i djevojke koje ne nose hidžab.

(Preporod.info)