Zemlja s čovjekom na sebi

Piše: Zekija Krvavac 

Čovjek je, u odnosu na biološki svijet, gotovo ravnopravan sudionik u određenom smislu: onaj koji doprinosi, a ne samo iskorištava; onaj koji popravlja i kultiviše ono što mu je stavljeno na raspolaganje.

I sama dobra djela, često spomenuta u kur'anskoj frazi uobičajeno prevedenoj kao Oni koji vjeruju i čine dobra djela, nisu nazvana moralno lijepim (ḥasanāt) niti dobrim (ṭajjibāt), nego onima koja popravljaju ono što se popraviti treba (ṣāliḥāt).

Zemljine pukotine i čovjekov put

Ponekad Svevišnji Bog detaljno opisuje čovjekovo stvaranje i dolazak na ovaj svijet, pozivajući ga da razmisli o fazama vlastitog postajanja – kao u suri El-Mu’minun.

Preciznost tih ajeta, koji se često tumače s naučnog aspekta, i njihova suptilna povezanost s biološkim diskursom možda se najjasnije ogleda u simbolici broja spomenutih faza.

Upravo je sedam faza stvaranja čovjeka paralelno s brojem nebesa u ajetima koji govore o stvaranju svijeta: Zatim se nebeskim visinama uputio dok je nebo još maglina bilo, pa njemu i Zemlji rekao: ‘Pojavite se milom ili silom!’ - ‘Pojavljujemo se drage volje!’ - odgovorili su./ Pa ih u dva vremenska razdoblja, kao sedam nebesa, stvorio, i odredio šta će se u svakom nebu nalaziti. (Fussilet, 11–12)

Nekada Bog čovjekovu dugu životnu putanju – od stvaranja pa do oživljenja – opisuje tek kroz nekoliko ajeta, naizgled preskačući sve ono što čovjeka na ovom svijetu zaista čeka, a, zapravo, ti su ajeti u vezi s biološkim diskursom.

Kada u suri ‘Abese Svevišnji, nakon spomena čovjekovog porijekla – kapi sjemena – kaže: “…a potom mu je put olakšao…”, gotovo je nemoguće ne dovesti ovaj ajet u vezu s onim koji neposredno slijedi: “…a zatim zemlju pukotinama rascjepamo…”.

Dio mufessira upravo u tim “pukotinama zemlje” pronalazi vezu s “olakšavanjem čovjekovog puta”, smatrajući da je olakšavanje čovjekovog puta zapravo njegov olakšan izlazak iz majčine utrobe, da bi potom hodio stazama ovoga svijeta, kao što je olakšan izlazak biljke iz pukotina zemlje.

Spomenuta riječ šaqqan, koja označava “pucanje” ili “razdvajanje”, u svojoj osnovi nosi intenciju razdvajanja onoga što je ranije bilo jedna cjelina.

Prateći biološki diskurs u opisu čovjekovog odnosa prema svijetu, vidimo da u suri El-Mulk Allah planetu Zemlju naziva ogromnom, poslušnom i pripitomljenom životinjom (ẕalūl) – izrazom koji Arapi i danas upotrebljavaju za deve koje se takmiče na utrkama.

U nastavku metafore, Allah ljudima sugeriše da “hode zemljinim plećkama” (manākibahā), tj. njenim najljepšim predjelima. Poznato je da je plećka najcjenjeniji dio mesa životinje, a to je onaj dio na kojem se nosi teret. Muhammed Asad dodaje da se ovim opisom ukazuje kako Zemlja, poput plećke ili ramena, popušta pred inteligencijom kojom je Bog obdario čovjeka.

Time se čovjek dovodi u nešto superiorniji položaj nad stvorenom Zemljom, ali se istovremeno podsjeća da i njegovo opterećivanje iste mora imati mjeru.

Ako je spreman ubiti Zemlju – ubit će i čovjeka

Prelijevanje biološkog diskursa nastavlja se i u opisu Sudnjeg dana, gdje doseže svoju blagu kulminaciju. U trećem i četvrtom ajetu sure Inšiqāq spominje se da će se Zemlja najprije raširiti (muddat), izbaciti sve iz sebe (alqat) i ostati prazna (taḫallat).

Iako riječ arḍ (zemlja) nema klasična morfološka obilježja ženskog roda, ona je u arapskom jeziku imenica ženskog roda.

Zbog toga neki učenjaci smatraju da odabir izraza u ovoj suri metaforički podsjeća na proces porođaja: širenje Zemlje (majke) prethodi izbacivanju tereta (ploda), nakon čega “utroba” ostaje prazna.

Kao što nijedan plod ne može ostati u utrobi majke, tako ni Zemlja neće moći zadržati svoje terete – izbacit će ih onog trenutka kada ih više ne bude mogla čuvati.

Takvim shvatanjem čovjek ne posmatra Zemlju samo s pozicije iskorištavatelja i superiornog doseljenika, pred čijom inteligencijom popuštaju zemljine “plećke”, nego je svjestan da sve što danas čini utiče i na ono što će Zemlja jednom izbaciti – njen plod na Sudnjem danu.

Biološki diskurs o Zemlji neodvojiv je od diskursa o čovjeku i neminovno mu sugerira da promisli o sebi iznova svaki put kada razmišlja o njoj. I zaista, ako je čovjek agresivan prema Zemlji – neminovno će biti agresivan i prema čovjeku.

Ako se udalji od Zemlje – udaljio se i od čovjeka. Ako je spreman ubiti Zemlju – ubit će i čovjeka.

(Islamske informativne novine Preporod)