Porast broja životnih gurua – 2. dio

Piše: Faris Suljić

Dolazili savjeti od kredibilne osobe ili ne, oni u brzom formatu, u kojem ih mi dobijamo (otprilike od 10 sekundi do 2 minute), ostavljaju jedan nejasan pečat na našu svijest koja vapi za nekom uputom ili solucijom na životnu situaciju ili unutarnji nemir.

Ovaj fenomen sliči fenomenu citata, koje su ljudi uzimali od istinski genijalnih ili inteligentnih ličnosti i, kroz svoje plitko razumijevanje i manjak znanja o čemu ta osoba zaista govori, zaključili da se to odnosi upravo na njih.

Naprimjer, Rumijevi stihovi o opčinjenoj ljubavi prema Bogu apsurdno postanu potvrda pohotne osobe da mora da bude s partnerom koji će je, najvjerovatnije, maltretirati do iznemoglosti u životu i uništiti sav životni potencijal i žar u njoj, jer smatra da to što oni imaju je tobožnja, bezgranična, prava ljubav.

Nerijetki su i citati o finansijama, porodičnim odnosima, odbačenosti, samoći, za koje svako smatra da govore baš o njemu i potvrđuju njegov narativ.

Ovako su, između ostalog, najvjerovatnije nastale i nacionalne interpretacije vjere – kao i njihovo monopoliziranje od strane klerika. Jer vjera je jaka i prodorna, a prepušteni ljudi mogu biti povodljivi i tupi.

U svakom slučaju, zbog vakuuma koji okružuje, izjave date u kratkim klipovima od strane raznih profila ličnosti, mi možemo, ne samo pogrešno razumijeti već time stvoriti destruktivno ubjeđenje, koje, naposlijetku, može narušiti naš brak, zdravlje, odnos s Bogom ili bližnjima, ili eksplodirati na bilo koji drugi način.

Također, čovjek je u raznim fazama razvoja i raspadanja sklon ekstremu i isključivosti, te ovako kratki i direktni stavovi i rečenice često mogu stvarati lažnu, idealiziranu sliku realnosti kod duša u razvoju.

Miks nevjerstva u napredak duha i hladno serviranih savjeta može da stvori vrlo tragičnu iluziju da čovjek ima neko znanje i da ovi pametni ljudi koji pričaju u kameru (a teško da to jesu jer, po današnjem društvenom sistemu vrijednosti, veća je vjerovatnoća da popularnost ima ili u emisiji priča neka budala ili površna ličnost) imaju kredibilitet jer potvrđuju površno znanje gledaoca i nepoznavanje date tematike.

Ja vjerujem u nešto + ja čujem nešto što meni potvrđuje ono što ja vjerujem (ili zvuči mi kao da potvrđuje, jer prolazi kroz moj limitirani sistem rezonovanja) + osoba koja ima potencijalni kredibilitet je rekla to nešto = dakle, ja sam upravu, moje tvrdnje i vjerovanja su ispravni.

Primjerice, s jedne strane ekrana je islamski teolog koji proklamira „slušajte svoje roditelje“i s druge strane roditelj koji je nesvjestan pa svojim krkanskim ponašajnim nije uspio stvoriti zdravu sliku autoriteta kod svog djeteta.

Roditelj se upravo smješka jer je neko bitan potvrdio njegovu krnjavu paradigmu, i još gore, upakovao ga kao vjersko ubjeđenje. Ili, neko ko je doživio revoluciju u ishrani izbacivanjem mesa, kojem je upravo iskočio kratki video u kojem neki čiko govori kako je za čovjeka ispravno da izbaci meso, da isključivo jede sirovu hranu i to da je sir nalik kokainu koji uzrokuje rak (ja sam naletio na ovo potonje).

Tako da, umjesto da osoba samo smanji konzumaciju mesa, kod njega se stvara idealna slika (kao brzi odgovor na sve njegove probleme u ishrani) odbacivanja svega što je pripremljeno na vatri, a kamoli što potiče od životinja, i tako sebi stvara siguran put u nedohranjenost i, u slučaju jedne žene, prerani prestanak menstrualnog ciklusa i gubitak mogućnosti za reprodukciju.

S druge strane ove kovanice su ti sami gurui, koji često nemaju nikakve osnove ili kompentencije da budu naši mentori, ali se kao takvi nameću. Bilo da se radi o mentalnom zdravlju, vjerskoj demagogiji, usavršavanju na nekoj datoj temi ili ekonomskom savjetovanju.

Iz proste ubjeđenosti u svoju glupost ili aktivnog ignorisanja odgovornosti prema pojedincu i društvu, ovi su ljudi sebi dali za pravo da javno daju savjete u segmentima o kojima jako malo ili nimalo pojma imaju, kao neka šalabahter verzija eksperata na temu.

Ovdje se ne radi uvijek samo o ličnostima koje su takve, nego to počinje da bude jedna čitava šema ponašanja koju primjećujem u društvu. Neka neukusna alternativa dosadi postalo je snimanje sopstvenih podcast-emisija, koji služe kao podijum za dijeljenje neinteresantnih detalja iz svakodnevnice i nekih polu-savjeta, koji nisu ni u vodi prokuhani, a kamoli ispečeni prije izgovora.

A pošto je osrednjost majka modernog društva, na sceni su njena djeca, koja se ne bi usudila osvrnuti na sopstvenu neinteresantnost i nedosljednost da dijele savjete. Ne, oni će, nasuprot toga, postati vođe društava, institucija i kulture.

Allahu, kada će već jednom Tvoja pomoć? Postaje jezivo.

Možda samo meni logično, ali se nameće pitanje – u koje mišije rupe su se sakrili svi eksperti? Zašto akademija više ne zna put prema široj javnosti? Ko, ustvari, uopće drži vrijednosti društva i kako smo dospjeli tu gdje jesmo. Konkretnije, kako možemo izaći odavde?

Imam dojam da krivica djelomično spada na same naučnike i profesore, koji se nisu potrudili da ne budu monotoni i koji su postali pretjerano zadovoljni sobom – i tako su zdravom čovjeku zgadili istinu i znanost te ga demotivisali od puta prema njima.

Uopšteno, mislim da najveću štetu po jednu ideju, religiju, ideologiju, pokret, organizaciju, društvo ili kolektiv čine gotovo isključivo ljudi s vrha; to jeste, neodgovorno preuzimanje odgovornosti za vođenje.

(IIN Preporod)