“Svjedok kazivanja”: Glas savjesti u novom izdanju

Knjiga "Svjedok kazivanja" nije formalno zaokruženo djelo, teško se može tipski odrediti. Ne radi se ni o nekoj autobiografiji, teološkom vodiču, filozofskom traktatu i sl., a opet elementi svega toga čine sadržaj knjige.

Vi kada čitate neko djelo s hronološkim slijedom dešavanja, ma koliko kompleksno napisano bilo, vrlo često pouka se sama nametne ili je fiksna s početka i prati vas do kraja knjige, pa stoga i sam osvrt na istu nije teško iznijeti. Ali kada imate, kao što je ovdje slučaj, sinhronizovanu kolekciju već gotovih mudrica, pouka, poruka, kazivanja, popločanu životnim iskustvom, bolom, nadom, razočarenjem, ljubavlju, to već iziskuje drugačiji, subjektivniji pristup, nadasve emociju.

Čitajući knjigu, a i sve ono što su drugi o knjizi govorili, u želji da se ne ponavljam izabrala sam možda taj malo subjektivniji pristup.

U ovim kazivanjima filozofija sjedi rame uz rame s tugom, hutbanski ton s nježnošću djeteta, sarkazam s istinom, razočarenje s ljubavlju. Knjiga je formalno podijeljena na 4 dijela: promišljanja, osjećanja, obraćanja i posmatranja. Ali, svaki od tih dijelova u sebi sadrži sve to zajedno, dakle 4 strane iste istine. Svako promišljanje nosi osjećaj, svako posmatranje je i obraćanje, svako obraćanje je i poziv i kritika i nada. Jer kada čovjek zaista svjedoči, on ne odvaja emociju od razuma, ni vjeru od samokritike, niti ljubav od boli.

Jedna od najosljetljivijih i najiskrenijih crta ove knjige jeste autorova kritika Bošnjaka i, općenito, bošnjačkog mentaliteta. Ne štedi ih, ali mu upravo tu i najviše vjerujemo. Svjestan je koliko vrijede, koliko su privilegovani, ali i koliko mogu/možemo biti samosabotirajući. Ono što najviše želi jeste da prestanemo živjeti kao da nas se ništa ne tiče. Pored navedenog, još jedan bljesak se teško može propustiti, a to je naklonost prema rodnom gradu Jajcu. Jajce je Hadžićev Jeruzalem. Ljubav koju osjeća prema rodnom gradu odjekuje u svim dijelovima knjige, počevši od priče o nezbrinutom Kliki pa sve do postomodernog uređenja jajačke čaršije gdje Jajce izgleda kao sve samo ne kao ono što suštinski jeste, a to je muzej pod otvorenim nebom.

Kliko nije samo lik, on je metafora, on je Jajce, on je svi naši gradovi i svi naši ljudi koji su sistemski nepodržani a ljudski nezamjenjivi. U knjizi je osjetan imamski poziv i taj hutbanski sentiment kojeg autor nosi u sebi, ali ne teatralno – posebno u obraćanjima (nisam sigurna jesu li kolecije hutbi u pitanju)? – a istovremeno ne pokazuje jednak intenzitet emocije u tom kao u ostalim dijelovima.

To je zanimljivo, također, sa strane gdje se autor bori i kroz cijelo djelo isprepliće tezu: imamski poziv između misije i profesije, postavljajući samom sebi pitanja: može li jedno sa drugim, da li jedno oskrnavljuje drugo i sl. Ono što mi je palo na pamet jeste da se ova teza može izvući kao ekstrakt i doslovno razraditi kao zasebno djelo, možda u vidu neke doktorske ili master teze, pa čak i s interdisciplinarnim pristupom. Ja, koja nisam u teološkim studijam,a bih vrlo rado voljela takvo nešto pročitati.

Na kraju, red je da damo riječ i samoj knjizi, da čujemo njen ton, osjetimo njen dah, umjesto zaključka:

"Kada ucijenjeni i sujetni domovinu prodaju, narod osiromaši, a društvo se u prosjaka pretvori, izdajnici vladaju, a istinske patriote im robuju, munafici o iskrenosti pričaju, a iskreni u čudu ostaju. Niti pozicija čini čovjeka čovjekom, niti titula alima alimom. Sve sama neman, utvara i laž! Nemaš kome govoriti, jer svi ionako sve znaju.

Nemaš kuda, ni kadiji ni narodu. Siromaha osude, a zločinca (po)miluju. Merhametli narod, katilu sve halali, a svoga i u grobu ezijeti. I sve opstoji samo na Allahovoj milosti... I domovina, i Zajednica, i mi."

Pročitani dio iz knjige bi se možda mogao definisati kao neka mikrofilozofija djela, uzimajući u obzir nekolicinu tema koje pokriva.

(Merjema Hasičić Imširpašić/IIN Preporod)