Mezit: "Dnevnik drugog života" je zahvalnost svima koji su u teškim vremenima pomogli meni, ali i opstanku domovine (VIDEO)

Pjesnik Abdulah Sidran je govorio da se svaka napisana riječ u književnoj formi plaća vlastitim iskustvom.

Ako ovu rečenicu povežemo s biografijama ljudi koje poznajemo po funkciji ili društvenoj ulozi, neposredno ćemo zaključiti da njihov iskorak u književnost nužno znači i predstavljanje sebe u nekom drugom, personaliziranom svjetlu.

Edin-ef. Mezita poznajemo kao aktivnog imama u Norveškoj, prevodioca važnih izdanja svjetski relevantnih autora koji su pisali o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, ateizmu i doprinosu muslimana svjetskoj civilizaciji. 

U izdanju izdavačke kuće "Ilum", nedavno je objavljena njegova knjiga "Dnevnik drugog života", u kojoj je predstavljen period od 1990. do 1998. godine. Mezit je za vrijeme agresije na našu domovinu bio učenik Gazi Husrev-begove medrese, ali i pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine. 

Razgovarao: Nedim Gondžić

"Dnevnik drugog života je", formom i sadržajem, drugačija knjiga od svih koje ste prethodno priređivali. Ona podsjeća i na važnu svrhu književnosti – skretanje pažnje na ono pojedinačno unutar historijskog konteksta. 

Mezit: U knjizi se, na neki način, ispreplelo moje privatno s nečim historijskim. Našao sam se kao mlad čovjek u nekim vrlo zanimljivim situacijama, nekim zanimljivim mjestima i događajima, koji će snažno oblikovati historiju ovih prostora. Tada sam već to polahko bilježio u svoj dnevnik, većim ili manjim intenzitetom, sluteći valjda da dolazi neko vrijeme koje donosi promjene kakve se u životima generacija viđaju samo jednom ili nikada.

Istovremeno, nisam slutio da će te promjene uskoro prerasti u dvostruku, višedržavnu agresiju na našu zemlju. Ali, svakako sam sa 16 godina primijetio da je svijet oko mene počeo poprimati neke nove kulise.

Upravo je krajem novembra 1989. srušen Berlinski zid. U knjizi to nisam spomenuo, ali možda je to simpatičan detalj – nekoliko dana posle toga sam dobio komad Berlinskog zida od jednog Mostarca koji se zadesio tamo, prisustvovao rušenju Berlinskog zida, pa je jedan veliki komad fasade, koji je išaran različitim bojama, donio u Mostar. Jedan dio je otkinuo i dao meni.

Kako ste i spomenuli, period pred agresiju na našu domovinu je period ozbiljnih društvenih promjena u svijetu. Također, tada se već mogu čuti vijesti o zločinima u našem okruženju. U knjizi je, ipak, opisana doza nade da se nešto slično neće događati na ovom području?

Mezit: Za to vrijeme mi još uvijek idemo u školu ili na naše poslove u Bosni i Hercegovini. Jedna groteskna, pomalo apsurdna situacija, jer se nadamo, a valjda je to i ljudski, da će na neki način reagovati međunarodna zajednica i zaustaviti to što se dešava. Kao što znamo, to je bilo naivno nadanje. Rat je došao u Bosnu, ne kao neki apstraktni pojam, nego su konkretni ljudi izveli agresiju na našu zemlju.

U tom periodu sam napunio 18 godina, pa veoma brzo bivam, kako reče profesor Karić, katapultiran u oružane sukobe. Postajem vojnik armije Bosne i Hercegovine u Gornjem Vakufu, gdje dolazim kao izbjeglica iz Mostara. 

Ovdje treba spomenuti da je HVO bio potpomognut snagama Hrvatske vojske. To je, ustvari, bilo jedno vojno tijelo. Država Hrvatska je na neki način inkorporirala snage HVO-a u Hercegovini, srednjoj Bosni i tako dalje. Nametnula im je svoje vojno rukovodstvo i ljude koji su upravljali ofanzivama na Bosnu, koji su vojnim aktivnostima u oktobru 1992. godine, u jednom žestokom udaru, zauzeli Prozor i protjerali Bošnjake.

Sadržajem knjige podsjećate i na poziciju Gornjeg Vakufa, čemu je posvećen važan dio njenog sadržaja. Šta je, prilikom pisanja, predstavljalo sjećanje na taj period i ovaj prostor?

Mezit: Pretpostavljamo da je njihova namjera bila da to završe za dva-tri dana, kao što je to slučaj s Prozorom, i da se spoje sa svojim snagama u Novom Travniku.

Zato kažem Gornji Vakuf bio izuzetno važan. Upravo na  žestokom udaru hrvatskih snaga, u januaru 1993. godine našlo selo Vrse, u kojem sam  bio kod tetke kao izbjeglica.

Naravno, ne samo Vrse, ta linija je išla od Hera u prozorskoj općini, preko ovog dijela gornjovakufske općine koji gravitira Prozoru, potom i preko Vrsa, koje je praktično spojeno s bošnjačkim dijelom grada.

Podnesene su velike žrtve, ali ta ofanziva je, ipak, zaustavljena.

Nakon opisanih dijelova, odlazite u Mostar. Iz tog perioda ste zapisali brojne događaje, među kojima je i ubistvo Vašeg oca Salema Mezita, dugogodišnjeg mujezina Karađoz-begove džamije. Na promocijama ste spomenuli da ste nastojali izbjeći patetiku. Kako se ovakva iskustva prebacuju u književnu formu?

Mezit: Njega odvode iz kuće i strijeljaju u susjednoj ulici. On je jedna od prvih žrtava tog napada HVO-a. Mislim da se danas ne zna tačan broj ljudi, a vjerovatno je bilo i žena, koji su taj dan ubijeni. 

Postoje svjedočanstva o zlostavljanjima i premlaćivanjima. Mama i brat, koji su bili u kući s njim, ostaju cijeli rat, odnosno nekih devet mjeseci do proljeća, skoro do Vašingtonskog sporazuma i okončanja agresije Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. Bili su u zapadnom dijelu kod Bošnjaka koji su se, također, skrivali.

Poslije je jedan dobri rođak iz Švicarske platio svom poznaniku Hrvatu da ih izvede do Hrvatske. Oni su kasnije otišli za Njemačku, a ja sam dan pred napad hrvatskih snaga na Mostar, 8. maja, s prijateljima prešao u istočni dio grada i tako izbjegao sudbinu drugih koji su živjeli tu u blizini.

Zanimljiv je i Vaš ponovni odlazak u Medresu, kao i opisi školovanja u ovakvim okolnostima.

Mezit: U jesen 1993. godine, na nagovor i molbu mostarskog muftije Seida Smajkića, trojica mojih prijatelja, Muamer Tinjak, Enes Memić, Fejruz Abaza, i ja dolazimo u Sarajevo da završimo Medresu.

Ja dolazim u četvrti, a oni u treći razred da probamo, kao jedna grupica, kao jedno sjeme buduće Islamske zajednice s tog područja.

To je vrijeme u kojem niko nije mogao pretpostaviti koliko će rat trajati. Imami su svakodnevno ginuli, a za sudbinu mnogih se nije ni znalo. Mnogi su bili u logorima i nije se moglo garantovati ni za njihovu sudbinu.

Riječ je o je zimi 1993. na 1994. godinu i vjerovatno najtežem periodu u Sarajevu, kako zbog granata tako i zbog oskudice. Ipak, muftijina namjera je bila da pokuša barem na neki način sačuvati spomenuto sjeme buduće Islamske zajednice na prostorima Hercegovine, tako što će školovanje nastaviti oni koji su prije agresije pohađali Medresu.

Sam put od Mostara do Sarajeva je trajao možda sedmicu možda dana. Prelazim stotine kilometara preko bosanskih planina, pomalo izgubljen i tražeći saputnike, jer nisam znao, ustvari, kuda se to sve ide.

Ovdje smo vidjeli da je Medresa puna izbjeglica, uglavnom iz istočne Bosne i rubnih dijelova Sarajeva. Nema nikakvog internata, nema struje, vode, ni grijanja, a dolazi sarajevska zima.

Baš u tim okolnostima spominjete niz imena o čijem dobročinstvu vrijedi govoriti.

Mezit: Da, tada se pojavljuju neki dobri ljudi, naši profesori i članovi Islamske zajednice.

Hafiz Vehbija Šećerović, mujezin Begove džamije, nas je zamolio da ostanemo, iako smo razmišljali čak o povratku u Mostar. Obećava nam pomoć i Ahmed Halilović, profesor Arapskog jezika.

Tu je zaista niz ljudi. Recimo, rahmetli Selim, Rahima i Firdevsa Jelovac, koji su živjeli u kući pored Medrese i pomagali nam. Tu je, potom, hadži Almasa-hanuma Imamović s Bistrika, koja nam je bila velika podrška. Zaista jedna divna žena. Neki dan mi reče da za dvije godine puni 100 godina, a svaki dan ide u obližnju džamiju na akšam i jaciju.

Želim spomenuti i unuku reisul-uleme Fehima Spahe – jedna divna, prefinjena i intelektualna bošnjačka duša s puno empatije koja je ispoljena prema nama, a kasnije sam isto čuo i od mnogih kolega, koji su živjeli u blizini, kao studenti ili bili imami okolnih džamija.

Knjiga "Dnevnik drugog života" je, ustvari, jedna vrsta zahvalnosti svima onima koji koji su u tim teškim vremenima pomogli meni, drugima, ali na neki način i opstanku Bosne i Hercegovine.

Među njima se kasnije pojavljuje i profesor Enes Karić, 1994. godine, kada upisujem Fakultet islamskih nauka. U tim ratnim okolnostima, on u više navrata pomaže, i finansijski i na druge načine.

Dolaze nove mlade generacije, koje već nemaju dodir s tim vremenom. Nigdje nisu sistematizirano učili baš o tim dešavanjima, o Medresi u ratu skoro ništa nije ni napisano.

Bilo mi je bitno da osvjetlim upravo taj period najvažnije odgojno-obrazovne institucije Islamske zajednice.

Knjiga završava otkrićem i ekshumacijom kostiju mog rahmetli babe 1998. godine, što je zaokružilo priču tog "drugog života", suprotnog od ovog koji danas živimo.

(Preporod.info)