Muslimani u dalekom Sibiru

^{Kolšarif džamija, Kazanj, 2005.}

Autor: Ali Abu Issam

Zamisli, Allah te čuvao, beskrajne ravnice koje se prostiru pod bistrim, azurnim nebom i guste šume koje grle horizont, te oštri mraz koji potom dođe i iskušava čovjekovu snagu volje.

Ovdje, u srcu Sibira, živi muslimanski narod za koji mnogi ne znaju – narod koji je bio kušan zbog svoje vjere, ali je istrajao. Suočen s pogibelju, odlučno je rekao “ne”. Kušnje su ga satirale, a on je postao jači. Glačani su vatrama, pa je njihova prava priroda postala jasna.

Oni su Tatari Sibira, nepokolebljivi narod koji je prošao svoje jedinstveno historijsko putovanje čuvajući svoj identitet, uprkos nasilnim raseljavanjima.

U Sibiru

Hladni je zrak šibao lice poput bičeva, a snijeg je suho škripao pod nogama, dok je put nestajao iza nas u beskrajnoj magli. Prijatelj nije ugasio motor svog auta i, kada je primijetio moje divljenje, jednostavno je rekao – Ovdje je sve drugačije... ako sada ugasim motor, sve će se smrznuti i neće proraditi do proljeća. Ovo je Sibir!

Interesovanje za njih počelo je još 1980-ih, kada sam naišao na knjige koje ih usputno spominju, pa sam mislio da su oni samo nastavak Tatara Kazanja ili basena Volge, o kojima sam ranije pisao. Na tome sam ostao sve dok se 1922. godine nisam sreo s jednim od njihovih najboljih sinova, uvaženim šejhom Nafi’Allahom, muftijom Sibira i azijskog dijela Rusije.

Sreo sam ga u Ufi, glavnom gradu Republike Baškortostana. Tada je šejh bio zamjenik predsjednika Centralne vjerske uprave i od njega sam mnogo čuo o tom kraju i njegovoj historiji. Bio je hodajuća enciklopedija, značajan u predstavljanju stanja muslimana u Sibiru.

Prvo što sam pročitao o njima bilo je u knjizi na francuskom jeziku o muslimanima Sovjetskog saveza. Spominjao se grad Tomsk, njegove crvene i bijele džamije, i njihova sudbina nakon oduzimanja od muslimana.

Krajem osamdesetih godina, od braće iz Alžira stigle su nam knjige šejha Muhammeda el-Gazalija. Među njima je bila i “Islam pred crvenim naletom”, u kojoj je spomenut sibirski hanat i njegova postojanost, citirajući riječi koje se pripisuju Kučum-hanu, posljednjem od hanova – Ne prihvatam da živim kao zarobljenik te da umrem ponižen, niti tugujem zbog gubitka svog imetka, već tugujem zbog onih nesretnika koji su pali pod ropstvo.

Te riječi su bile poput varnice koja je probudila želju u meni: ko je ovaj han i koji je to hanat koji je pružio otpor carevima na dalekom sjeveru? Nisam znao da je taj hladni, daleki Sibir bio pod vlašću tatarskog hanata, niti da će ime Kučum-han ostati u sjećanju njegovog naroda stoljećima.

Početkom devedesetih godina sreo sam dr. Saliha el-Samarraija, koji je sa žarom govorio o učenjaku među Tatarima Sibira – šejhu Abdurrašidu Ibrahimovu. Poklonio mi je dio svog prijevoda memoara ovog izuzetnog čovjeka. Šejh, rođen u gradu Tara (danas u Omsku), učenik El-Afganija i putnik koji je obišao svijet braneći svoju zajednicu, podigao je prvu džamiju i islamsku školu u Tokiju, širio islam u Japanu i uživao ugled vladara.

Njegovi memoari nisu bili samo historijski zapis, već prozor u svijet na rubu nestajanja. Šejhova ličnost me oduševila: njegov polet koji ne poznaje umor, njegovo odricanje u službi misije i nepokolebljivost pred instrumentima tiranije. Bio sam zadivljen njegovim prodornim pogledom jer je prepoznao rane naznake propasti dinastije Romanovih i vidio u pobjedi Japana 1905. tračak nade za oslobođenje svoje zemlje.

Preselio se u Tokijo, ne iz pohlepe za luksuzom, već s idejom da izgradi islamsko-japanski savez protiv carskog režima.

Čitanje ovih stranica ostavilo je neizbrisiv trag; stao sam s poštovanjem pred učenjakom rijetkog kalibra koji je tamu očaja obasjao svjetlom i udahnuo u pepeo godina iskru nade, ponavljajući do posljednjeg daha – Moja zajednica... moja zajednica!

Komsomol logori

Kada smo došli na studije 1980-ih, univerzitet je tokom ljetnog raspusta omogućavao studentima rad u Sibiru, u kampovima Komsomola. To je bila rijetka prilika za dobru zaradu.

Jedan od prijatelja iz Sudana, koji je studirao novinarstvo, otišao je tamo. Nakon povratka rekao je – Bila je to lijepa i nezaboravna avantura... ali je nikada neću ponoviti, ma šta se desilo!

Teret svakodnevnog napornog rada, iscrpljenost i rojevi komaraca učinili su svoje – i to jeste Sibir!

Novi gradovi za strane studente

Tokom devedesetih, s raspadom Sovjetskog Saveza, ruske vlasti suočile su se s činjenicom da su većina obrazovnih institucija koje su primale strane studente bile izvan granica Rusije. Zatim su, poput nekoga ko se probudio iz dugog sna, počele otvarati vrata svojih gradova pridošlicama.

Među novim destinacijama bio je Irkutsk – grad na obalama Bajkalskog jezera, poput dragulja u surovom okruženju.

Grupa mladih iz Hebrona poslana je tamo, ali su brzo shvatili da ih nije dočekao Kursk, već krajevi svijeta. Njihova avantura ubrzo je završila, a studenti su premješteni u centralnu Rusiju. To su bili dani haosa i neizvjesnosti, kada se sudbine crtaju poput listova u oluji historije.

Početak

Početkom devedesetih otišao sam u Omsk s jednim prijateljem s Kavkaza da se sretnemo s mladima kazahstanskog porijekla koji su osnovali kulturni centar i učili arapski jezik i vjeru. To je bilo ljeto kada dan traje gotovo beskrajno.

Posjetili smo i Tjumenj – glavni grad hanata koji spominje El-Gazali – te Irkutsk i Novi Urengoj, za koji njegovi stanovnici kažu da nije u Sibiru, već na Dalekom Sjeveru.

U blizini Tobolska nalazi se nekoliko tatarskih sela, poznatih kao “iza močvara”. Okružena su šumama i nepristupačna osim zimi, kada putevi zaleđuju.

Upoznali smo Laitamak, najveće selo u oblasti, s džamijom koja se uzdiže iz ruševina historije. Iza svakog sela, svake tačke Sibira, postoji priča koja se mora ispričati.

Laitamak – selo koje se ne saginje

Na kraju svijeta, iza borovih šuma prekrivenih mrazom, u zagrljaju stepa, spava malo selo Laitamak. Drvene kuće raspršene su u moru snijega, a u srcima njegovih stanovnika ono je kontinent priča i vjere.

Prije nekoliko vijekova, njihovi preci potražili su utočište u ovom zabačenom kutku, bježeći od pokrštavanja. Među njima je bio učenjak iz Buhare po imenu Bahtijar, koji je svojom vjerom štitio narod. Njegov nasljednik, posljednji imam sela u tridesetim godinama, šejh Hanif Bariskov, ostao je simbol otpora.

Nakon dugih decenija, njegova unuka Šerifa Aba obnovila je džamiju. U sedamdesetim godinama života, napustila je udobnost grada i s drhtavim rukama pratila gradnju, iz dana u dan.

– Vjera može niknuti na najtežim mjestima, a toplina srca može pobijediti hladnoću leda – govorila je.

Kada je preselila, amanet su preuzele njene sestre po vjeri, Salihi Aba i Nesibi Aba. Njihova upornost dovršila je posao. Munara je ponovo probila nebo, a sedžada širila miris miska i tekbira.

Džamije se ne grade kamenjem i drvetom, već strpljenjem, ljubavlju i odanošću.

Jedinstveni ezan

Godine 1992. jedan od braće iz Alžira putovao je u jedno udaljeno mjesto, ali ga niko nije dočekao. Ipak, proučio je ezan na pijaci. Trgovci s Kavkaza, začuvši glas, došli su k njemu – i upravo tako započelo je putovanje da’ve u tom mjestu.

Iz ovih obilazaka kroz knjige, putovanja i susrete, oblikovala se slika čvrstog naroda koji se suočio s asimilacijom, oslanjajući se na vjeru i sjećanje.

Narod koji je od kuća načinio džamije, od domova škole, od šuma tvrđave za ibadet, a od svake prilike okupljanje gdje se spominje Allah.

Ovo je samo početak priče. Ko su Tatari Sibira i koja je njihova uloga u historiji? Da bismo to shvatili, moramo se vratiti u vrijeme velikih hanata, posebno Kučum-hana, kako bismo razumjeli ko je bio vladar koji je učinio ovu zemlju tvrđavom što je iscrpila carsku vlast.

Ovdje započinjemo sljedeću priču – jednu stranicu iz historije Tatara Sibira.

S arapskog prevela: Bajrović Ajla, studentica Odsjeka za arapski jezik i književnost, Islamskog pedagoškog fakulteta Univerziteta u Zenici

Tutin, august 2025.

(Preporod.info)