Habiba-hanuma Karić: I u 80. godini tka i šije

Na jednoj kahvi u Travniku od efendije Envera Žuže saznao sam da u prigradskom naselju Dolac, koje je nekad bilo poznato po fabrici šibica, a danas po mesnoj industriji Bajra, živi nana Habiba-hanuma Karić, multi umjetnica, žena koju je život u rodnom Višnjevu naučio tkanju, pletenju, šivenju, slikanju.

Podvukao mi je da je njena životna priča vrlo inspirativna, te da bi bilo dobro da se objavi.

Piše: Bajro Perva

Višnjevo je njena sudbina

Osamdesetogodišnja Habiba-hanuma dočekala nas je u lijepo uređenoj kući, na kojoj je, kako kaže, puno radio i njen sin Samir. Uz dobrodošlicu brzo je došla i kahva, pa šerbe. Enterijer sobe dobrim dijelom ispunile su njene rukotvorine i mašina za šivenje. Zamolio sam Habiba-hanumu da za početak kaže nešto o sebi.

– Rođena sam 1944. godine u Višnjevu, u dolini rijeke Bile. U Višnjevo sam se i udala, u njemu sam i odrasla, i ostarila. Ovdje (Dolac, op. autora) sam posljednjih 19 godina. Tu sam sa sinom Samirom, a pokatkad odem i u Višnjevo. Imala sam šestero djece, jedno je umrlo, sada ih je petero. Imam desetero unučadi i osmero praunučadi – ispričala je Habiba.

Držala je stoku, bavila se poljoprivredom, bila domaćica. Oralo se, sijalo, kosilo.

– Prela sam kudelju, koja se dobijala od konoplje. Ne znam je li to ona konoplja od koje se danas pravi droga? Vidim na televiziji da je ta konoplja droga. Ja sam je sijala i po pola duluma, a govorili su da se od čitave pojate napunjene konopljom mogla otkati jedna košulja. Od kudelje se tkala odjeća, jer do 1955. slabo se gdje mogla kupiti tkanina – dodala je. 

Pojasnila je da se tkanina poslije mogla kupiti najprije u Sarajevu. Radila je svašta, a njiva je bila obavezna. Pa i briga oko hajvana.

– Nakopaj, posij, pokosi. Zimi bi postavi stan za tkanje i tkaj bi platno, ćilime. Tkala sam ćilime, ponjave, platna za košulje, narodne nošnje. Od silnih poslova oko poljoprivrede, stočarstva, pa odgoja djece, znala sam spavati samo po četiri sata. Od stoke sam imala pet krava, dva bika, koke – prisjetila se Habiba.

Desetak godina držala je i prodavnicu mješovite robe.

– Šećer i neki drugi artikli dolazili su u rinfuzi pa bih ja, kad čeljad odu na spavanje, siđi u prodavnicu i robu razvagaj na kilograme. Niko me nije gonio da i to radim, ali sam htjela da imam više. Suprug mi je radio u Austriji. Tamo je bio 35 godina, a umro je u 67. godini. Jednom sam pala na kamen i ozlijedila pluća. Odrede me u bolnicu. Meni problem što ja ne mogu ležati, moram nešta raditi. U WC-u nađem toalet papira i od njeg, uz pomoć sapuna, napravim jednu sliku s reljefnim cvjetnim motivima. I danas mi je u životu – dodaje Habiba. 

Pendžeranje

Zanimalo me je kako se u njeno mladalačko doba ašikovalo u Višnjevu i drugim podvlašićkim selima. Habiba-hanuma sa smiješkom odgovara da se ašikovalo na pendžeru.

– Nedo dragi Allah da te, u to vrijeme, momak dodirne za ruku, baš ko da bi te zmija ujela. Ako igraju u kolu momci i djevojke bi se, umjesto za ruke, hvatali za maramice. Bilo je momaka koji bi namjerno htjeli da dodirnu ruku. No, to im nije prolazilo. Nedo dragi Allah da to neko vidi. Bila je to sasvim druga priča. S mojim rahmetli suprugom sam se znala od djetinjstva, jer smo bili komšije. Bio je pet godina stariji od mene. Kad je otiš’o u vojsku ja se, bajagi, zacurila – priča Habiba. 

Kad je doš’o iz armije zaprosio ju je i ona se udala s 18 godina, a njemu su bile 23 godine.

– Moj suprug je bio jedinak u roditelja, a ja sam imala petericu braće i nas jednu sestru. Kad sam se udala u kući mog đuvegije zatekla sam svekra, svekrvu i svekrvinu majku. Kad je svekrvina majka ostala sama ona je dovela sebi i s nama je živjela pet godina. Živjela je 105 godina. Inače, sa svekrvom sam živjela 27 godina. Kad bih ja radila poljoprivredne poslove ona bi brinula o djeci. Bila je dobra žena – kaže Habiba.

Prisjetila se i jednog stiha koji je u mladosti sastavila i među majkama neženja, potencijalnim svekrvama, govorila:

Čujte žene, da vam kažem svima, Među vama svekrva mi ima.

One bi se zgledale koja bi to od njih mogla biti moja svekrva.

Kad pravi paralelu ondašnjeg i sadašnjeg života, kaže:

„Allahu Dragi, sadašnjeg rahatluka! Možeš jesti šta hoćeš, putovati gdje hoćeš. Opet su ljudi nervozni, niko im ne valja. Tada ti nisi imao vremena da razmišljaš o drugima, o politici, o državi. Bila je borba da se posije za hljeba, da se otka ili isplete haljetka.“

Stan za tkanje i krojačke kreacije

Kuća Habiba-hanume je neslužbeni izložbeni prostor njenih krojačkih i tkanih kreacija. Tu su uz ćilime i brojne narodne nošnje raznih veličina i boja, pa šalovi, pojasevi, džemperi.

Svojim je rukotvorinama obukla nekoliko kulturno-umjetničkih društava, a i mnogi pojedinci su naručivali i kupovali narodnu nošnju.

– Kad nastupi zima najveći dio vremena provodila bih za stanom za tkanje. Tkala sam tkanine od vune, svile, krpica. Radila sam i za neke firme iz Austrije, Holandije, Švicarske, te naš Agrokomerc. Oni bi mi dadni konac, kazali šta žele, a ostalo su meni prepuštali. Dobro su mi plaćali. Od sebe. Ja haman ne bi znala ni odrediti pravu cijenu svog rada. U robnoj kući sam uzimala vunice za pletenje i tkanje. Kasnije sam i za njih radila. Voljela sam tkati šalvare, ćilime, košulje, narodne nošnje. Šila sam i jorgane, dušeke, jastuke. Ovoj umjetnosti obučila sam podosta mladih žena. One, uglavnom, rukotvorine rade od vune. Brinem se i za unuke. Jedna mi je udata za hodžu, druga ide u medresu. Jedan unuk ima 38 godina – pojašnjava Habiba.

Kažimo na kraju da je Habiba-hanuma bila prva generacija učenika u podignutoj osnovnoj školi u Višnjevu. Voljela je čitati knjige, ali je malo vremena imala za to. Novine je, kaže, nisu zanimale.

(IIN Preporod)