Bošnjaci moraju voditi politiku u skladu sa svojim interesima, a ne kako bi to drugi htjeli

Piše: Admir Lisica

Za nekoliko dana bit će obilježene trideset i dvije godine od održavanja Bošnjačkog sabora, događaja koji je još uvijek tema polemika.

U ovih više od tri decenije koje su iza nas, imali smo priliku da čujemo različite interpretacije potonjeg historijskog događaja, koji s pravom nazivam historijski jer je u velikoj mjeri oblikovao predstojeće političke i društvene tokove Bošnjaka.

Ključna tri događaja na Bošnjačkom saboru su reafirmacija nacionalnog imena Bošnjak, bosanskog jezika te odbacivanje međunarodnih ideja o podijeli Bosne i Hercegovine.

Shodno tome, ovaj događaj spada u red onih koji su kreirali svojevrsnu prekretnicu jedne zajednice. U opkoljenom Sarajevu, pred najezdom srpske agresije, odlučeno je o temeljnim pitanjima koja nisu mogla čekati "bolja vremena", već promptan odgovor.

Poučeni iskustvom, Bošnjaci nemaju luksuz da odgađaju, već u svojoj političkoj agendi moraju imati spremne aktivnosti u smjeru jačanja i zaštite vlastite društveno-političke pozicije. Više od tri decenije nakon reafirmacije imena Bošnjak, politički utjecaj Bošnjaka proširen je i izvan granica matice Bosne i Hercegovine, te tako Bošnjaci danas imaju svoje političke predstavnike u parlamentima i skupštinama susjednih država.

Uprkos činjenici da su Bošnjaci uspjeli da se, i pored svih nepovoljnih okolnosti u prethodne tri decenije, nametnu kao politički faktor, vidljivo je da svoju političku moć nekada ne koriste dovoljno, onako kako bi mogli, a u svrhu jačanja vlastite pozicije.

Godinama unazad u javnom prostoru imamo stidljivo detektiranje određenih nedostataka unutar bošnjačke politike, ali bez jasne vizije kako promijeniti paradigmu i pokrenuti određene procese, koji su predugo čekali "bolja vremena".

Primjera radi,  Sporazum o specijalnim i paralelnim vezama bh. entiteta RS i Srbije omogućava da građani ovog enititeta mogu imati državljanstvo Srbije i druge privilegije.  Bosanski Hrvati, također, veoma lahko dolaze do državljanstva Hrvatske.

S druge strane, bošnjačka politička elita se do danas nije potrudila da pronađe modul kako da Bošnjaci Sandžaka lakše dobiju državljanstvo Bosne i Hercegovine. Je li to izostalo da nam se ko ne bi naljutio ili rekao "isti smo kao oni"?

Činjenica je da nedostaje vizije i empatije prema Bošnjacima izvan domovine i takve pasivne politike se moraju mijenjati! Primjer dvostrukih standarda i zakašnjele reakcije u kontekstu pitanja državljanstva jedan je od nedostataka vizuje u bošnjačkoj politici od 1996. godine do danas.

Platforme bošnjačkih stranaka bi stoga na narednim izborima trebale da uključuju i ovo pitanje, koje se možda u političkim krugovima unutar Sarajeva smatra nebitnim uslijed sveopćih nasrtaja na državu Bosnu i Hercegovinu od strane susjednih hegemonskih stremljenja od strane Srbije te političke uzurpacije i kontrole koja se pokušava implementirati od strane Hrvatske.

Ipak, ono je važno, kako za Sarajevo tako i za Novi Pazar!

Ukoliko se bošnjačka politička elita ne pozabavi ozbiljnije Sandžakom, ne trebamo se onda žaliti zbog čega Beograd i Ankara, svako na svoj način i iz različitih interesa, popunjavaju prazan prostor na navedenom području.

Donosioci odluka među Bošnjacima moraju međusobno razgovarati i definirati potrebe i prioritete, što će omogućiti prisnost i veće razumijevanje. Ovdje potenciram odnos prema Novom Pazaru, ali je jasno kako isto treba biti posmatran i ostatk regiona, nazvanog domovinskim prostorom Bošnjaka.

Nameće se pitanje, da li Bošnjaci iz regiona mogu u političkom smislu učiniti više?

Sigurno je da mogu, a ovdje ćemo navesti primjere s Kosova, gdje su političkim radom Bošnjaci uspjeli dobiti važna mjesta u institucijama, koja im omogućavaju lakše artikuliranje stavova o njima bitnim pitanjima. Mjesto zamjenice premijera Kosova pripada Bošnjacima, što je dobar primjer da Bošnjaci mogu otići korak dalje, a što omogućava, osim poboljšanja položaja unutar države u kojoj žive, i lakše povezivanje s državom Bosnom i Hercegovinom.

Uloga Bošnjaka Crne Gore u prethodne tri decenije bila je presudna u kontekstu proglašenja nezavisnosti Crne Gore, ali i unapređenju odnosa između Sarajeva i Podgorice, koji su, uz sve nedostatke, poprilično relaksiraniji. Odnedavno Bošnjaci imaju svog sabornika u Hrvatskoj, a tim činom je znatno olakšan rad mnogobrojnih udruženja s bošnjačkim prefiksom u ovoj državi.

Na primjeru Kosova vidimo da mala zajednica Bošnjaka može dobiti određene značajne pozicije i da se ne treba zadovoljavati folklorom. Zašto onda ne potencirati da Bošnjaci u Hrvatskoj u nekoj od budućih vlada, budu na najvećim funkcijama, poput možda potpredsjednika Vlade?

Sasvim sigurno bi se na taj način učinio korak ka redefiniranju odnosa između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jer Bošnjaci, kao i na primjeru Crne Gore, imaju mogućnost biti ključni faktor u potonjem, veoma izazovnom procesu. Bošnjačka i bosanskohercegovačka politika su kontinuirano podudarne te nema kolizije u kontekstu interesa, stoga jedno drugo ne isključuje niti ograničava.

Bošnjaci će morati, u vremenu pred nama, odbaciti strahove i hrabrije se upustiti u određene procese te voditi politku kakva njima odgovara, a ne kako bi to drugi htjeli!