Porast broja životnih gurua - 1. dio

Piše: Faris Suljić

Primjećujem da se, kao osip na tijelu, javljaju i izviru gurui života, life coach-evi, motivacioni govornici i spiritualne vođe raznih kalibara, po društvenim mrežama i u javnom sektoru.

Ako je tijelo društvo, onda online coach mora biti njegov nezavidni dio, kao, naprimjer, velika puhica koja iskače na čelu, u smislu da je ta izraslina pokazatelj da društvenom tijelu fale nutrijenti (ili ih ima viška) ili da se desio neki disbalans u bitnim unutarnjim procesima.

U slučaju današnjice, desio se disbalans na nivou duhovnosti čovjeka, zbog manjka smjernica za život koje rezonuju s iskonskim potrebama pojedinca i zbog generalnog manjka vjerovanja u znanje i metafizički potkrepljenih pogleda na svijet.

Nepoznavanje sebe i svijeta (što je, kao što sam spomenuo, najvjerovatnije posljedica nepostojanja prostora za upoznavanje sebe niti u sektoru edukacije niti u odgoju, pa smo svi kao pušteni s lanca) znači da smo puni rupa, katakombi, falinki, neodgoja, nesusreta sa sobom, ali da nesmetano funkcionišemo u društvu, do određenog trenutka.

Kada nas u životu susretne radni odnos, čija je rigidna struktura i čvrsto vezivno tkivo satkano od postepenog vraćanja napuhanih dugova, još gore učinjenim normalizacijom kamate, u većini slučajeva ne daje čovjeku nimalo prostora ni vremena za sebe. Treba spomenuti i to da se razvila širokogrudnosti ka osrednjosti, u karakteru ličnosti i u profesionalnom smislu, što čini mogućim da toliki broj ljudi hoda okolo bez dubokog osjećaja za cilj svoga života te radi stvari koje ih čine zauzetim, ali nemaju nekog značaja.

Preobrazbom vrijednosti smo došli do istinski ludačkih metafizičkih tvrdnji, kao naprimjer da život bez cilja i smisla može biti dobro za čovjeka ako on to odluči da bude. Takve nebuloze mogu da piju vode sve dok jednom, metaforički ili bukvalno, glavom ne udarimo od zid života i ne počnemo vapiti za smislom. Neupitno je da čovjeka pokreće smisao i vizija cilja koji želi da postigne i ne vidim nikakvog prostora za suprotne tvrdnje, osim od strane ljudi koji su plitki ili su razvili debele slojeve otpornosti na zdrav razum i dušu.

Vidim da danas ljudi s veoma malo predznanja ili predumišljaja da je znanje bitno, žive život i ulaze u konkretne i kompleksne životne scenarije. Uglavnom zbog zauzetosti da zarade prihode za osnovne potrepštine i toga što je postalo socijalno prihvatljivo da tvoje radno mjesto zamjeni sav rad na sebi (princip: dobar je on/ona, jer zarađuje – što je direktna ostavština kapitalističke ideologije koja je preuzela svaki zapadni sistem), usavršavanje ličnosti da bude podnošljiva i pravedna (a kamoli samilosna), u intimnim i širim interakcijama, je skoro pa nepostojeća kategorija.

Ako nekad dobijemo slobodno vrijeme, zbog bolovanja ili na odmoru, ne znamo se ni odmarati, pa pribjegavamo u bilo kakve distrakcije u vidu kućanskog rada ili nekih brzih zadovoljstava, jer za bolje i ne znamo. Dosadu liječimo srljanjem. Ali, pošto je linija (materijal realnosti) koja sačinjava tok jednog života satkana i od elastina, te ima mehanizam praćke za predaleke devijacije, ona silovito lansira nazad svakog onog koji bezglavo srlja pretjerano dugo, bez obaziranja na realnost.

Pa tako, nakon što smo zastranili ili uletjeli u ćorsokak života, u tim letovima kojima nas život vraća nazad ili pri skrhavanju nakon leta, počnemo da tražimo „smislove“. A kao naručene, ovako ili onako upakovane, za džabe se prodaju iskrice smisla u vidu videoklipova internetskih predavača i motivacionih govornika, koje obično navode na kupnju nekog kursa koji treba da zacijeli sve životne rane.

Iz naizgled benignog načina da se osoba obogati pucanjem iz šupljeg u prazno, nekim savjetima koji treba da nas vode kroz život, pojavila se, po mom mišljenju, jedna prava opasnost za prosječnu osobu koja provodi vrijeme na nekom od društvenih medija.

(Islamske informativne novine Preporod)