Preporuka za čitanje: "Uzdah", Esada Bilala

Svoj žal za mladošću i sjećanje na sretne dane odrastanja u Sarajevu Esad Bilal je pretočio i uobličio u knjigu naslova „Uzdah“, koju je namijenio „ljudima čiji su osmijesi, priče i djela oblikovali srž ovog grada, njegov duh i toplinu“.

Izražavajući na taj način i ljubav naspram rodnog grada, Bilal će, ujedno, iskazati i radost življenja koja se u ovoj knjizi posebno ogleda u čovjekovoj dobroti, srdačnosti i duševnosti. A, kad su srce i duša puni zadovoljstva, onda je to pravo bogatstvo. Osjećanja te i takve naravi ne nedostaju na stranicam ove knjige koju, već u literanom smislu, možemo ponajprije svrstati u memoarske zapise ili intimni dnevnik.

Ono lično tako dobiva svoj puni smisao u opštem, gdje se stvarnost i istina prelamaju kroz lični doživljaj čovjeka. Kao pisac, Bilal je sebi time uzeo u zadatak da bude i svojevrsni društveni misionar, pa zagovara nadasve ljudsku iskrenost i plemenitost.

Svjestan te uloge, navodi: „Treba čuvati tradiciju, običaje i ljepotu koji su krasili prošlost“ te primjećuje kako se sada brzo živi i manje druži. Prisjetivši se lijepih vremena, života u mahali i dječijih igara podno Trebavića, podvući će takvu potrebu druženja s „osobama koje su voljele čaršiju, njene avlije i bašče te živjele život kao u pjesmi“.

Polazeći od toga da je pisanje njegov moralni zadatak, Bilal se pomalo romantičarski saosjeća s drugima tražeći i nalazeći zadovoljstvo i sreću tamo gdje je i ono „malo taman kad ti je duša sita“.

Riječ je o humanizmu koji ujedinjuje i povezuje i koji nas konačno treba učiniti boljim ljudima uprkos svemu što se dešava u svijetu. „Svevišnji traži od nas da čuvamo naša srca, jer iz njih izvire naš život. Srce je naš unutrašnji čovjek, naš um,volja, duša i razumijevanje. Kada u našem životu vidimo pokvaren govor, laž, prevaru, nevaljalstvo i razvratnost, treba da krenemo drugim putem“, ističe on i ukazuje na put koji je određen Božijom voljom i sposobnošću činjenja dobrih djela.

Naprosto, čovjek treba da se suprotstavi neljudskosti i bori protiv nepravde, negirajući sebičnost, dehumanizaciju, poslovne zavisnosti i raznorazne poremećenosti u socijalnim odnosima, poput nestajanja radničke klase i sl.

Dakako, porodica je ta koja je osnovni oslonac svakome pojedincu. Njegova majka živjela je u „skladu sa sobom i drugima“, a njene oči „nisu bile samo glas razuma – bile su sidro sigurnosti, smjernice kroz život i podsjetnik na snagu poštovanja“. Dok je bio u školi, ali i kasnije kroz život, pridržavao se i očeva savjeta: „Sine, ako raja bježi s časa, i ti treba da bježiš. Ako raja ostane, i ti ostaješ“. Suština leži u tome – Bilal osvjetljava sam društveni proces: što je „raja singular, a papci plural“.

Otuda su, ne bez razloga, Sarajlije u sebi nosile vjekovni kosmopolitizam i živjele po nekom svom meraku. „Biti Sarajlija podrazumjevalo je nešto plemićko u duhu.“Opisujući nam svoja iskustva i sentimentalne trenutke svog života, pisac će nam ukazati i na važnost čuvanja vjere u sebe i vrijednosti koje zastupamo, kao i poručiti: „Radujte se tuđoj sreći, jer radost drugih ne oduzima ništa od vaše... Sreća se množi kad se dijeli“.

Ne može se piscu ovdje osporiti iskrenost, istinoljubivost i dobre namjere u pisanju. Štaviše, on razumijeva probleme i trpnje tzv. malih i običnih ljudi u svakodnevnom životu, ali se odviše ne udubljava i ne obrazlaže uzroke i psihologiju samih ličnosti.

Topline, sarajevskog duha i atmosfere, finih zapažanja ne nedostaje, ali, ipak, ono što se tiče stvarnosti i životne istine nije izneseno do većeg umjetničkog ostvarenja.

Ovako, knjiga „Uzdah“ostaje na nivou feljtonističkog i hroničarskog zapisa, reminiscencija na prohujala vremena kada su „iskrenost i poštovanje bili ključni elementi svakog odnosa“. Čitanje stranica ove knjige svakako će nas vratiti tome, nama samima i učiniti boljim ljudima.

(Selman Selhanović/IIN Preporod)