Donji Vakuf – u povodu "Dana oslobođenja" (14. septembar 1995. godine)

Druga odrednica je Vakuf. Zajednička imenica koja označava zadužbinu, zakladu i objedinjuje u sebi vjerske, pravne, civilizacijske sadržaje i elemente. Prije dolaska Osmanlija na ove prostore, riječ vakuf je bila nepoznanica. Nije se upotrebljavala i nije bila u opticaju. Dolaskom Osmanlija na ove prostore, pojam vakuf ulazi u upotrebu u značenju zaklade općeg dobra, ustanovljenog da služi ljudima s ciljem postizanja Božijeg zadovoljstva. Tako je njihovim dolaskom (osvajanjem) na desetine gradova, urbaniziranih naselja, čaršija u svom imenu dobilo značenje vakufa.

Donji Vakuf – od simbolike imena do gaženja identiteta

Značajan broj gradova je taj naziv zadržao do danas. No, nažalost, neki gradovi, silom prilika, doživjeli su promjenu i izmjenu u svom imenu. Time se izgubilo pravo na istinu, zatim saznanje o povijesnom historijatu nastanka grada te njegovom razvoju. Tako se najlakše prekida kontinuitet pamćenja i sjećanja.

A, šta je čovjek bez pamćenja i sjećanja? Zato, historija bilježi da su zlikovci, varvari iz srpskog naroda, u određenom vremenskom periodu, Donji Vakuf, nasilnim, gusarskim manirima, preimenovali u Srbobran. Sve je počelo 1992. godine ili otpočelo eksplozijom i rušenjem, tada jedinog, mosta na rijeci Vrbasu u samom centru grada.

Grad je smješten u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine. Na približnoj je udaljenosti od kraljevskog grada Jajca i vezirskog grada Travnika, a ima otvoren put prema Dalmaciji, odnosno moru. Smješten je u kotlini bosanskih brežuljaka, proplanaka i ravnica koji ga okružuju, zakriljuju i čuvaju kao što majka čuva svoje čedo u naručju. Pogledom iz ptičije perspektive, grad ima znak prestižnog mercedesovog simbola, s tri kraka. To je pitoma i mirna čaršija koja je od velike važnosti za njene stanovnike, a i putnike namjernike. Ulazak, dolazak, prolazak i izlazak iz nje je lahak i jednostavan.

Donji Vakuf je čaršija koja plijeni, relaksira, ne zamara i ne opterećuje. U gradu se život jednostavno odvija. Njegovim ulicama su hodili i prohodili znameniti Iliri, ratoborni Rimljani, odvažni bosanski banovi i kraljevi, veliki carevi i sultani moćnih carstava, ugledni veziri, autoritativni predsjednici, mnogi ministri, neumorni putopisci, znanstvenici i umjetnici, radnici, bogataši, zanatlije i trgovci, ribolovci i sportisti, prosjaci i ko sve ne. U njemu i o njemu su se kazivale i prepričavale dogodovštine, različite priče i storije.

Stanovnici su mu komunikativni, susretljivi, prijatni, uviđajni, uredni, postojani, odvažni i hrabri, odišu kulturom, vjerom, multikulturalnošću, otvorenošću i dalekovidnošću. Krasi ih iskustvena spoznaja te sposobnost čitanja između redova. Radi potpunijeg i cjelovitijeg uvida u historijski nastanak i razvoj ovog grada, toplo preporučujem knjigu Mule Hadžića „Donji Vakuf u prostoru i vremenu“, čiji su izdavači Općina Donji Vakuf i BZK „Preporod“(2010. god.), a koju sam koristio, kao pouzdan izvor, za pisanje ovog teksta. Iz zahvalnosti prema građanima i ljepoti ovog grada, mojoj zavičajnoj vezi s njim, a u povodu 14. septembra, Dana oslobođenja, pišem ovaj osvrt.

U periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) grad je doživio velika razaranja, pustošenja, stradanja i progon bošnjačkog stanovništva. Progonu i protjerivanju nesrpskog stanovništva predhodilo je zastrašivanje, privođenje, hapšenje, maltretiranje, pljačkanje i ubijanje. Nakon toga uslijedio je, ničim izazvan, „majski egzodus“. Cijelo područje Općine, osim Prusca, u veoma kratkom periodu, bilo je okupirano. Prusac je do oslobađanja Donjeg Vakufa bio izložen stalnim napadima srpskih snaga i permanentno granatiran iz različitih vrsta minobacača i artiljerije. Unatoč svemu, bio je i ostao slobodan i nepokoren, „drevni grad“.

Prognano, nemoćno i nedužno stanovništvo Donjeg Vakufa našlo je utočište u susjednom, tada mirnom i dobro organiziranom, Bugojnu. Bugojanci su sa solidarnošću, toplinom, pažnjom i empatijom prihvatili i udomili muhadžire iz susjednog Donjeg Vakufa. Zabilježeno je također da je Bugojno u to vrijeme bilo boravište mnogim prognanicima iz Kupresa, Šipova, Duvna, Prozora, Livna, Jajca, Banje Luke i drugih obližnjih mjesta.

Posjećujući ih tih dana, svjedočio sam s kolikom su odlučnošću, snagom, željom živjeli i nadali se svom povratku u voljeni Vakuf. Bili su ubijeđeni u to, tako da neki svoje priručne stvari nisu željeli ni otvarati niti raspakivati. Često su pojedinačno, a i skupno, odlazili u podnožje obližnjeg Kalina ili Tepeđika u Prusac, odakle su mogli gledati svoj grad, dominantnu Baginu stranu, a neki i svoje kuće. Bili su složni i brzo su se organizirali. Svaku od institucija, koje su ih opsluživale u Donjem Vakufu, organizirali su u Bugojnu. Rad Općine je organiziran kroz Ratno predsjedništvo, s Civilnom zaštitom, Merhametom, Preporodom, Islamskom zajednicom. Formirana je i Donjevakufska brigada. Bosanska armija i njeni borci su im ulijevali nadu za skori povratak i smisao borbe za slobodu.

Islamska zajednica je u Bugojnu bila organizirana kroz Medžlis koji se na dnevnom nivou brinuo o stanju vjernika i organiziranju vjerskog života. Svakako, sve se odvijalo shodno uslovima i datim okolnostima. Jedno vrijeme, Kristalna dvorana Općine je služila za klanjanje i okupljanje džematlija. Glavni imam Esad-ef. Slipac je predvodio Medžlis i koordinirao rad s ostalim institucijama.

Ostat će upamćeno da je, prilikom posjete tada naibu-reisa prof. dr. Mustafe Cerića, Medžlis Donji Vakuf pokazao visoki stepen mudrosti i odgovornost priznavajući njegov izbor na čelo Zajednice. Prilikom klanjanja podne-namaza u Sultan Ahmedovoj džamiji, Cerić je bio predstavljen kao profesor. On je vrlo učtivo i mudro iskoristio priliku i kazao da je došao u radnu posjetu kao poglavar Islamske zajednice. Tog dana reis Cerić je imao vrlo uspješnu posjetu prvim linijama odbrane Prusca i tom prilikom se susreo s prekaljenim braniteljima naše domovine. Borci su to doživjeli kao veliku podršku i ohrabrenje. I gosti i domaćini su naglašavali posebnu čast za upriličeni susret. Tad sam osjetio koliko susret dragih osoba čovjeka čini sretnim.

Vrijedne džematlijke Prusca su, u čast gosta, taj dan pripremile ručak koji je protekao u srdačnom ozračju, razgovoru. Taj susret Ceriću se urezao u sjećanje pa ga je sa simpatijom često spominjao. Razumljivo, jer je došao iz Sarajeva, u kojem je vladala velika oskudica i nestašica hrane, što je sigurno utjecalo na njegov prvi dojam.

Bugojno je nekoliko godina bilo osnovno i polazno mjesto za organizaciju ratnih Ajvatovica. Imali smo podršku svih struktura grada. Tokom rata u Pruscu su bili najaktivniji džemati na Brdu i Guvnima. Značajan doprinos vjerskom životu Prusca tokom agresije dali su Selam-ef. Čaluk, imam Malkoč-begove džamije na Brdu, Nermin Terzić, u džematu za vojsku u prizemlju kuće na Srtu, te Šerif Čizmo, u džamiji Grad-Čaršija.

Povratak iz pepela: grad, ljudi i vjera

Po oslobađenju Donjeg Vakufa, 1995. godine, uspostavljena je civilna vlast, te se pristupilo organizaciji i revitalizaciji gradskog života. Medžlis Islamske zajednice je sačinio plan rada i organizaciju vjeskog života. Otežavajuća okolnost je bila što su svi, doslovno svi, vjerski objekti bili porušeni i sravljeni sa zemljom. Na mjestu centralne, Baš džamije je bio parking.

Ništa bolja slika nije bila ni na mjestu Hadži Jusufove i Duzića džamije u gradu i ostalim džamijama na području MIZ Donji Vakuf. U prvo vrijeme džuma-namaz je organiziran u velikoj sali Doma kulture, a dnevni namazi su obavljani u neuslovnim prostorijama Medžlisa u centru grada. Povratak džematlija na njihova prijeratna ognjišta je rezultirao potrebom obnove njihovih domova, obnovom i izgradnjom porušenih vjerskih objekata te upošljavanjem imama i vjeroučitelja u osnovnim i srednjoj školi. Radi ilustracije i razumijevanja situacije – u jednom trenutku paralelno se odvijala obnova šest džamija. Trebalo je sve organizirati, obezbijediti sredstva, izabrati izvođače radova i sve koordinirati. Od povratka 1995. godine pa do 2014. godine, sagrađeno je i obnovljeno oko 40 objekata s pratećom infrastrukturom.

U obnovi vjerskih i pratećih objekata imali smo veliku podršku Općine Donji Vakuf, Vlade SBK, Federalne Vlade, njenih ministarstava. Infrastrukturni projekti su realizirani preko općinskih struktura. Posebno, nesebičan doprinos su dali ministri u Vladi Federacije – prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović i dr. Nedžad Branković. U organizaciji same manifestacije nesebičnu pomoć mi je pružio, rahmet mu duši, Timur Numić.

On me je uveo u finese velikih manifestacija i pojasnio važnosti značajnih skupova. Svakako, veliku podršku smo imali iz prijateljskih zemalja Saudijske Arabije, Kuvajta, Katara, Turske, Irana, kao i vakifa, kao što je gosp. Muhamed Zabadni. U gradu se na svakom mjestu osjećao napredak, vedrina, polet i radost. Trgovci i ugostitelji su iskazivali poštovanje i čuvali duhovnost Ajvatovice. Pontonski most, koji je mijenjao ulogu porušenog, nije kvario ukupan dojam i ambijent u gradu. Poslužio je svojoj svrsi i otišao u zaborav. A sahat-kula, koja dominira nad gradom, iako ne otkucava protok vremena, ostaje kao nijemi svjedok da govori o prošlim, prohujalim događajima i vremenima.

Koliko organizacija i obnova objekata i džemata iziskuje truda, napora, odlučnosti, znaju samo oni koji su to radili i organizirali. Da ne govorim o poteškoćama, načinima destrukcije onih koji sve vide drugačije. Ne treba skinuti s uma da su se događala određena politička neslaganja, a o vjerskim, kada je u pitanju Ajvatovica, nikad nisam i ne želim govoriti.

Mi smo išli samo naprijed. Vidim da su i drugi krenuli našim stopama, samo im koljena klecaju. No, bez obzira na sve navedeno, uspješno se odvijao povratak, obnova i organizacija Ajvatovice. Svega smo bili svjesni i bili smo spremni nositi se sa svim izazovima. Sjećam se kada mi je jednom prilikom Esad efendija došao u Travnik, sav izmučen i iscijeđen, da mi kaže kako više nije u stanju da se bori i nosi s preprekama i poteškoćama koje ga prate.

Uz veliko uvažavanje i poštovanje njegove ličnosti, rekao sam mu da sjedne, da popričamo, da ga čujem. Pomno sam ga saslušao i znam da sam mu tada kazao: „Potpuno te razumijem, jer ti si za deset godina obnovio ono što su Bošnjaci gradili pet stoljeća. Imao si teško breme i važnu ulogu, dobro si se nosio s time. Idemo naprijed“. Razumio me je, nema povlačenja, a ni odustajanja.

Nažalost, morao sam kazati odgovornim da Esad efendija nije dostojanstveno ispraćen u penziju. A o kakvoj se ličnosti radi svjedoči i moja zamolba da prepusti svoje pravo odlaska na hadž rahmetli Rašid-ef. Hubljaru, jer se dobrovoljno prihvatio teške i izazovne službe glavnog imama u Medžlisu Prozor. Za taj ustupak, njega je Allah počastio da je nekoliko godina poslije išao na hadž. Pa se za njega veže šaljiva anegdota zbog čestog odlaska na hadž, da mu je policajac na vratima Harema rekao: “Pa ti i ove godine došao na hadž.“

Oslobađanjem Donjeg Vakufa, organizacija Ajvatovice se težišno vratila u svoj matični Medžlis. Prije rata, za vrijeme obnove Ajvatovice, vjersko-prosvjetni referent je bio Mehmed-ef. Jakubović. Esad-ef. Slipac je, kao glavni imam, sve vrijeme bio u Organizacionom odboru i jedan od prvih saradnika na vjerskom planu. Nikad nije podbacio niti izdao. Uvijek je bio na čelu s članovima Medžlisa i sa svojim imamima se s ponosom brinuo za Ajvatovicu. Gradske strukture, od načelnika i drugih ustanova poput Doma kulture, Doma zdravlja, su mu bile na raspolaganju. Radio Donji Vakuf, njegovi uposlenici i novinari su zasigurno dali nemjerljiv doprinos u predstavljanju, informisanju i afirmaciji Ajvatovice.

Za kulturni aspekt Ajvatovice u Donjem Vakufu je brinuo BZK „Preporod“, a zahvaljujući, prvenstveno, Kemalu, koji je „mecena“u pravom značenju te riječi, Donji Vakuf je imao priliku ugostiti sva velika imena bošnjačke intelektualne misli, slušati i učestvovati na promociji najvažnijih izdanja, gledati izvedbu prestižnih drama i organizirati različite izložbe. Dao je sagraditi tekiju na Ajvatovici, kojoj Zajednica još uvijek nije dala adekvatan tretman.

P.S.

Ovo je prilika da, povodom Dana oslobođenja grada Donjeg Vakufa, građanima i građankama čestitam na slobodi, koja je natkrilila dušama šehida ovaj grad, te da zahvalim svima koji su dugi niz godina bili uz nas i podržavali manifestaciju Dani Ajvatovice.

(IIN Preporod)