Šta možemo učiniti za umrle?
Postoji više propisa koji su u kategoriji obaveze (farza) koje ljudi moraju ispuniti kada neko od njihovih umre. Te obaveze mogu se klasificirati na sljedeći način:
1. Opremanje (tedžhiz) umrle osobe
Umrli se mora propisno okupati (ogasuliti), uviti u kefine, ukopati u muslimansko groblje i za njega treba klanjati dženaza-namaz. Opremanje je obaveza nasljednika, a troškovi opremanja i ukopa uzimaju se iz imetka preminulog. Ukoliko preminuli nema imetka, obavezu snose nasljednici iz vlastitih sredstava. Opremanje i ukop po islamskim propisima stroga je obaveza (farz 'ajn) nasljednicima umrle osobe.
Dženaza-namaz je obaveza zajednice (farz kifaje). To znači da, ukoliko je obavi jedna grupa vjernika, ostali nemaju obavezu. Ali ako niko ne bi obavio dženazu, a znalo se za smrt muslimana ili muslimanke – cijela zajednica bi bila grješna i odgovorna.
2. Vraćanje duga umrle osobe
Nasljednici su dužni vratiti dug prije raspodjele imetka. Ako umrli nema imetka, poželjno je da nasljednici vrate dug i u tom slučaju, jer on pred Allahom, dž. š., snosi odgovornost. U sahih predajama navodi se da čak ni šehid ne ulazi u Džennet dok njegov dug ne bude vraćen.
3. Sprovođenje oporuke (testamenta, vesijjeta)
Testament je validan samo ako je u skladu sa šerijatskim propisima: da ne prelazi trećinu imetka i da ono što je oporučeno nije zabranjeno. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni, oporuka nije validna i nasljednici je nisu dužni sprovesti.
Šta nije dozvoljeno raditi za umrle?
Za umrle nije dozvoljeno činiti ono što je zabranjeno u islamu. Zbog višedecenijske ateizacije društva, kod nas su se uvriježile mnoge pojave u vezi sa smrću, ukopom i obilježavanjem mezara. Nažalost, mnogi Bošnjaci i Bošnjakinje prihvatili su običaje koji su u suprotnosti s islamom.
Jedna od njih jeste izgradnja nadgrobnih spomenika i postavljanje slike preminulog na grobu – čak i u mezaristanima pored džamija. Mnogi misle da time čine dobročinstvo, ali takve radnje su potpuno protivne duhu islama. Mezar treba obilježiti samo toliko da se zna da je tu ukopano tijelo, kako se po njemu ne bi gazilo. Dozvoljeno je postaviti jednostavne nišane kod glave i nogu, ukopane u zemlju, ne previsoke, te na njima napisati ime radi lakšeg prepoznavanja.
Svaka gradnja na mezaru je zabranjena – naročito spomenici i slike. Ko to čini, grješan je i odgovoran pred Allahom, dž. š. Odgovorna je i zajednica ako samo posmatra, a ništa ne poduzima. Muslimani moraju osigurati groblja uređena po islamskim propisima i poštovati islamski kodeks ponašanja.
Također, među običajima koji nemaju utemeljenja u islamu jesu sedmine, četerestine, polugodišnjice, godišnjice i sl. Ovi običaji poprimili su formu obreda, a nisu poznati u islamskoj tradiciji. To nije radio ni Poslanik, s. a. v. s., niti prve generacije muslimana. Najvjerovatnije, riječ je o preuzetim kršćanskim običajima. Takvu praksu treba postepeno ukidati i ljude podučavati ispravnom načinu prisjećanja umrlih.
Od čega umrli imaju koristi?
Učenjaci su saglasni da umrli ima koristi i nakon dunjalučke smrti od određenih djela koja je inicirao za života. Dokaz su hadisi Allahovog Poslanika, s. a.v. s.:
Muslim u Sahihu bilježi od Ebu Hurejre, r. a., da je Poslanik rekao:
„Kada čovjek umre, njegovo djelo prestaje, osim u tri slučaja: ako je ostavio trajnu sadaku (sadekatun džarije), znanje kojim se ljudi koriste ili dobrog potomka koji upućuje dovu za njega.“
Ibn Madže u Sunenu prenosi hadis da nagrada čovjeku teče i poslije smrti od: znanja koje je širio, dobrog potomka, mushafa koji je ostavio, džamije koju je sagradio, konačišta za putnike, kanala za navodnjavanje ili sadake koju je izdvojio dok je bio živ i zdrav.
U Muslimovom Sahihu bilježi se hadis Džerira ibn Abdullaha:
„Ko u islam unese lijep običaj, imat će nagradu i on, i svi koji ga budu slijedili. Ko unese ružan običaj, imat će grijeh i on, i svi koji ga budu slijedili.”
Iz ovoga se vidi da sevapi teku od djela koja imaju društvenu korist i trajnu vrijednost.
Učenjaci su saglasni da umrli ima koristi i od:
- dova muslimana,
- sadake podijeljene za njega,
- hadža obavljenog u njegovo ime.
Imam Ibn Kajjim el-Dževzijje u Kitabu-r-ruh navodi da o tome postoji konsenzus učenjaka ehli-sunneta.
Učenje Kur’ana za umrle
U bosanskohercegovačkoj tradiciji ukorijenjeno je učenje Kur’ana za umrle, posebno u ramazanu, kada se hatme „poklanjaju“ pred duše umrlih. Budući da mnogi muslimani ne poznaju arapsko pismo, često angažiraju druge da to čine.
Međutim, učenjaci se razilaze o pitanju da li sevap od učenja Kur’ana stiže umrlome. Neki kažu da stiže, drugi tvrde suprotno. Svi su, međutim, saglasni da za učenje Kur’ana nije dozvoljeno uzimati nadoknadu. Ako učač uzima naknadu, nema sevapa – i onaj ko daje i ko uzima grješni su.
Po hanefijskom mezhebu, učenje Kur’ana za umrle može se tolerisati samo ako pojedinac prouči Kur’an i sevab pokloni preminulom – ali bez ikakve naknade. Šejhul-islam Ibn Ebil-’Izz (preselio 792. h./1389.) u komentaru El-‘Akide et-Tahavijje tvrdi da sevapi stižu preminulom, ali kategorički odbacuje učenje uz materijalnu naknadu.
U Enciklopediji fikha (El-Mevsu’atul-fikhijje) stoji:
„Hanefijski mezheb kategoričan je u vezi s učenjem Kur’ana uz nadoknadu – to nije dozvoljeno, nema sevapa, a i onaj ko daje i ko uzima je grješan!“
Hanefije, istina, kasnije su dozvolile uzimanje naknade za podučavanje Kur’anu (ne i za samo učenje), ali to je bilo iz nužde, na osnovu istihsana.
(islam.ba)
